Povodom Dana sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u ratu od 1992. do 1995. i 25. godišnjice stradanja 68 građana na tržnici Markale danas je u Narodnom pozorištu održana komemorativna sjednica. Organizatori komemoracije bili su Skupština Kantona Sarajevo, Gradsko vijeće Sarajeva i općinska vijeća s područja KS-a, javlja Anadolija.

Prije početka komemoracije javnosti se obratio kantonalni premijer Edin Forto, koji je naglasio da je 5. februar dan svih žrtava opkoljenog grada, prenosi bh. portal Radiosarajevo.ba.

„Ovo je način na koji se sjećamo svih žrtava opkoljenog Sarajeva. Naravno, ne može ni na koji način nadoknaditi gubitak porodicama žrtava. Osnovna poruka je da moramo stalno obrazovati nove generacije da znaju šta se to tačno desilo“, rekao je Forto.

Predsjedavajući Skupštine KS-a Elmedin Konaković, nakon intoniranja himne Bosne i Hercegovine, istakao je da je Skupština donijela odluku da se 5. februar obilježava kao Dan svih žrtava u Sarajevu pod opsadom.

„Vrlo je važno da sve generacije koje pamte agresiju na Bosnu i Hercegovinu obilježe ovim danom sjećanja na sve stradale tu našu notornu historijsku činjenicu. Mislim da podatak o 11.000 poginulih sugrađana, od čega više od 1.600 djece, govori o brutalnosti napada na Bosnu i Hercegovinu, na njen suverenitet, na sve nas koji smo ovdje proveli te teške četiri godine i naravno da su ovi dani prilika da se prije svega sjetimo onih najboljih među nama, koji su položili živote za Bosnu i Hercegovinu“, rekao je Konaković.

Nakon otvaranja komemorativne sjednice prisutnima se obratio bivši član Predsjedništva SFRJ Bogić Bogičević.

Opsada trajala duže od bitke za Staljingrad

„Ovdje smo danas da odamo počast svim žrtvama grada Sarajeva u periodu agresije 1992–1995, kada je beogradski režim na čelu sa Miloševićem ispisivao najsramnije stranice svoje historije. I sada, kada se zločin falsifikuje, osporava, poriče, biti ravnodušan na sve to značilo bi učiniti nas saučesnicima zločina. Istina je neumoljiva i neopoziva, a njeno omalovažavanje je uvreda za naše kolektivno sjećanje.

Oni u čije ime su počinjeni zločini, oni koji bi trebali da dožive katarzu, koje nema, morali bi da znaju da se ponos naroda ne može graditi na laži. Peti februar proglašava se danom sjećanja na sve žrtve. A prije tačno 25 godina gelerima granate ubijeno je 68, a ranjeno 138 civila“, podsjetio je Bogićević.

„Sarajevska opsada“, nastavio je Bogićević, „sa 1.425 dana jedna je od najdužih u istoriji modernog ratovanja. Opsada je trajala osam puta duže od bitke za Staljingrad. Za vrijeme opsade svakog dana je na grad prosječno palo 329 granata. Možemo ustvrditi da su ove cifre približno tačne zato što su Ujedinjene nacije na više punktova imali bijela oklopna vozila, sa zastavama na kojim je pisalo ‘brojači granata’. To su one iste Ujedinjene nacije koje su 1945. govorile ‘Nikad više takvog rata’.“

Prve ljudske žrtve rata u Sarajevu pale su već početkom aprila 1992. Tada su ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić od bosanskih Srba. Teško je ranjen i Milomir Vučjak, koji je te noći preminuo u bolnici. Oni su ujedno i prve žrtve snajperista koji su sljedećih godina svakodnevno uzimali jezivi danak na ulicama i u domovima Sarajeva.

Bogićević je podsjetio i na druge datume koji će ostati upisani u historiji Sarajeva, koji podsjećaju na razmjere agresije u periodu 1992–1995.

„Ono što je Sarajevo preživjelo predstavlja civilizacijsku sramotu, posebno Evrope. Grad Sarajevo je olimpijski grad. Osam godina poslije vraćeno je u srednji vijek. Bez vode, struje, hrane i lijekova bili su građani Sarajeva, ali nikada nisu dali da budu poniženi. Međunarodna zajednica je slala humanitarnu pomoć kao da se desila prirodna nesreća, neka elementarna nepogoda“, dodao je Bogićević.

Milošević stekao kontrolu nad vojskom

Govorio je i o tome kako je svjetska politika bila neodlučna u vezi s ratom u Bosni i Hercegovini.

„Dovoljno je prelistati monografiju i pogledati fotografije djece, pogledati u njihove oči i vidjeti da oni imaju bezbroj pitanja – zar niste odrasli, zar niste mogli barem da spasite nade i živote? Na ova pitanja nema odgovora… Tako je bilo u srcu Evrope. Kada se ispostavilo da Evropljani nisu sposobni da formulišu zajedničku politiku, Sjedinjene američke Države su odlučile da ‘nas’ prebace u UN iako je i tada američkim stratezima bilo jasno da UN nije u stanju da riješi ovaj problem. Površna procjena i nerazumijevanje prirode problema kasnije će prouzrokovati veliki broj problema. Rasprostranjeno uvjerenje na Zapadu jest da je oružani sukob na Balkanu posljedica Miloševićeve borbe protiv separatista. Ovo nema smisla ako se uzme u obzir da je Srbija prva počinila separatistički potez, prije i Hrvatske i Slovenije. Suština svega svodi se na trenutak kada je Milošević stekao kontrolu nad vojskom za rat sa Bosnom i Hercegovinom.“

Milošević je, podsjetio je Bogićević, bio oduševljen izjavom State Departmenta da u tom konfliktu nije bilo nevinih. Bio je zadovoljan kad je čuo stav da je riječ o stoljetnoj mržnji.

„Sarajevo je platilo cijenu globalne dehumanizacije, a kakvu bi tek platilo da se nije hrabro i golim rukama ponekad branilo? Mi ovim skupom podsjećamo na žrtve, ne želimo da umru po drugi put. Sjećanje na prošlost je pouka za budućnost, pouka za život. Mi možemo da se sjećamo svojih žrtava, a oni mogu da se srame. Žrtve u cijeloj Bosni i Hercegovini, bez obzira na vjeru i naciju, obavezuju da se ovo ne ponovi, da vrijeme i energiju više koristimo za stvaranje uslova za novi život, da investiramo u fabrike, obrazovanje i kulturu, a bolji život ćemo imati kada mi budemo bolji ljudi“, zaključio je Bogićević.

(Al Jazeera)