Predsjednica entiteta Republika Srpska Željka Cvijanović napomenula je ovih dana da je zbog protesta grupe „Pravda za Davida“ došlo do gubitaka u turizmu, ali i ugostiteljstvu i drugim uslužnima oblastima.

„Biće potrebno možda i nekoliko godina da se povrati dobar imidž Banjaluke“, rekla je Cvijanović u izjavi novinarima.

Još je dodala da sve što se dogodilo nije bilo primjereno prema drugim građanima Banjaluke, posebno ometati bilo kakav kulturni događaj i tradicionalne koncerte povodom Nove godine.

Hajde jednom za svagda da razbijemo ovaj i slične spinove, koje je osim predsjednice [entiteta] medijima isporučivao i gradonačelnik Banjaluke Igor Radojičić.

Diktatura pinočeovskog tipa

Prvo, grupa „Pravda za Davida“ sa ocem Davorom Dragičevićem okuplja se devet mjeseci u nadi da će entitetske vlasti profunkcionisati i da će se naći odgovorni za ubistvo njihovog sina Davida. A što će opet reći da su gradski i entitetski oci bezmalo godinu dana znali za ove proteste, potpuno mirne, dostojanstvene i nenasilne, koji nikakve veze nemaju sa nekakvim dočekom Nove godine.

I premijerka, i gradonačelnik, i predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik vrlo dobro su upućeni u prekomjernu upotrebu sile 25. decembra, a onda i 30. decembra, koja je indukovala novi val nezadovoljstva i povećala broj okupljenih na Trgu Krajine u Banjaluci.

Budimo posve realni: akcije u kojima su uhapšeni otac i majka ubijenog mladića, uz hapšenja pojedinih opozicionara, ne bi ni mogle da se dese bez Dodikovog amina. I onda su te policijske akcije na kraju porodile jednu diktaturu pinočeovskog tipa u kojoj svaku noć poneko završi u zatvoru. A ta je dikatura protjerala oca Davora iz Banjaluke. Nadati se da je to najbolnija stvar koja se desila Dragičeviću uoči Nove godine.

I taj i takav sistem je uradio šta? Na krvi, tu na trgu Krajine, planirao je napraviti žurku. Oci čaršijski su uvidjeli da od toga nema ništa, premjestili su održavanje koncerta na opskurni parking, ali je Banjaluka, prvi put od rata pobijedila. Ona ljudska, uljudna Banjaluka. Banjalučani su najprostije rečeno bojkotovali koncert uoči novogodišnje noći, koncert Harisa Džinovića.

Džinović ionako ne bi pjevao

I onda je kivan i razočaran, gradonačelnik Banjaluke Igor Radojičić optužio grupu „Pravda za Davida“, preciznije pojedince ove grupe koji su prijavili okupljanje, optužio ih je za naodržavanje koncerta i zaprijetio višemilionskim tužbama. Što bi možda i moglo piti vode da nije jednog fakta – Haris Džinović se oglasio putem medija i rekao da ionako ne bi pjevao.

Po tom alogičnom slijedu, gradonačelnik retroaktivno tuži Banjalučane za nešto za šta nisu krivi i što se i nije desilo. Mogao je, na istom fonu, tužiti ljude koji su napustili Banjaluku, bježeći doslovno trbuhom za kruhom. Mogao je tužiti sve one koji devet mjeseci protestuju, jer kvare nekakvu prividnu klimu idile u jednoj klasičnoj diktaturi.

No, budimo do kraja iskreni. Čišćenje Trga Krajine nije izvedeno niti zbog nekakog violentnog ponašanja članova grupe „Pravda za Davida“, niti zbog neodazivanja na sudski poziv Davora Dragičevića, niti zbog dočeka Nove godine. Ne! Čišćenje, racije, hapšenja, samo su priprema za obilježavanje 9. januara, nepostojećeg Dana republike, na kojem Dodik već tradicionalno pokazuje nacionalne mišiće i prijeti secesijom. Jer to je Dodikov jedini talir, jedini žeton kojim vlada nad 52 posto ostrašćenog nacionalnog plebsa. Bez toga nije kompletan populista i nacionalista. A kad nije populista i nacionalista, Milorad Dodik je niko i ništa i to prvenstveno u očima istog onog puka koji ga drži na vlasti dvije decenije.

Nego, hajmo malo o imidžu Banjaluke, koji je navodno poljuljan dešavanjima naroda, a koji ne izlazi iz usta [entitetske] predsjednice Cvijanović.

Banja Luka mrtav grad

Zapitajmo se: koji je to imidž grada?

Grad najvećeg etničkog čišćenja? Grad urbicida? Grad elitocida? Grad kombija crvenog u kojem se navodno vozikao Nenad Stevandić i isljeđivao nesrbe? Grad koji je ubio jednog od najboljih inspektora Miodraga Šušnicu, jer nije htio u SDS-ovo nacionalističko ubistveno kolo? Grad u kojem se krijepila vojska HVO-a zajedno sa Mladićevim falangama? Grad koji je raznio Arnaudiju i Ferhadiju i još 14 džamija? Grad koji je aplaudirao raznošenju spoemnika od svjetske važnosti? Grad koji je bio odskočna daska za logore smrti od Manjače do Omarske? Grad koji je bio prolazna stanica za nevine ljude koji su bačeni sa Korićanskih stijena?

Grad koji je odbacio svoje heroje od Ante Josipovića, preko Marjana Beneša do silnih rukometaša Borca? Grad koji svoju najbolju djecu tjera od sebe i dan danas – od Tanje Šljivar ponajbolje mlade dramske spisateljice do vrhunskih novinara? Grad iz koga ljudi doslovno bježe, bez obzira na vjeru i naciju zato što njime vladaju narko-klanovi? Grad u kome crkve pod tutorstvom režima zaključavaju svoje kapije, jer ne žele primiti stradalnike koji se kriju od Dodikovih pendreka? Grad u kojem se priča napola tiho, jer ne znaš kad ćeš zanoćiti u zatvoru? Grad od koga su i najveći nostalgičari digli ruke? Grad u kojem caruje neukus, šund, osrednjost, palanačka zavist? Grad koji se samoubio i pretvorio u kasabu sa zilotskim pravoslavnim kvaziduhom?

Je l’ to imidž Banjaluke? Jer ako jeste, a jeste, onda je pokret „Pravda za Davida“ koji je iznikao na nesreći jedne porodice, na tragediji ljudskoj, zapravo nešto najbolje što se gradu moglo desiti od rata naovamo.

Sjetimo se riječi velikog Milana Mladenovića, frontmena grupe EKV, koji je ’93 odbio nastupati u Banjaluci dok je izgovorio kultnu rečenicu: „Neću da sviram u gradu u kome je srušena džamija“.

A današnji gradski oci imaju mindset rušitelja džamija, ne Milana Mladenovića, nego istih onih, koji su od grada Banjaluke silom, dinamitom, mecima i nacionalizmom napravili ovakvog zlokobnog demijurga.

Je l’ to trebamo čuvati, njegovati, braniti i održavati?

(Al Jazeera)