Karikaturista Dušan Petričić, dosljednji opozicionar i disident još iz vremena socijalističke Jugoslavije, zakleti antifašista i borac za ljudska prava, svojim neumoljivim karikaturama i danas secira i skida maske političkih prevara i korupcije režima Aleksandra Vučića u Srbiji.

Zaljubljenik političke karikature, ali i ilustracija i grafike, svoj veliki talenat karikaturiste i ilustratora, koji je usavršio na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu ugradio je u tridesetak knjiga za djecu objavljenih na prostoru nekadašnje SFRJ i Sjeverne Amerike. Karikature je objavljivao u najuglednijim regionalnim i stranim listovima od Politike do Njujork tajmsa, Volstrit žurnala Toronto Stara i dr. Od 1993. do 2013. godine živio je u Torontu, a za ilustracije knjiga i karikature dobio je mnogobrojna priznanja i nagrade u Beogradu, Montrealu, Tokiju, Amsterdamu, Lajpcigu, Njujorku, Skoplju i dr.

POBJEDA: Već godinama briljantnim karikaturama raskrinkavate anomalije režima Aleksandra Vučića o važnim političkim i društvenim temama u Srbiji. Čime se predsjednik Srbije tako napadno kandiduje kao motiv za Vaše karikatura i što Vas posebno inspiriše pri odabiru tema?

PETRIČIĆ: Zaista se dugo bavim ovim poslom i imao sam prilike da kao politički karikaturista komentarišem društvene okolnosti i događaje u raznim zemljama i različitim društveno-političkim sistemima. Ali vjerujem da je malo karikaturista u svijetu imalo prilike da se u svom poslu suoči sa ovako grandioznim prevarantom, nažalost veoma uspješnim, čijih smo nedjela svjedoci posljednjih deset godina u Srbiji.

Da se razumijemo – korupcije, prevare, kriminal, manipulacije sastavni su dio, u manjoj, ili većoj mjeri, svih društveno-političkih sistema, i u prošlosti i danas. Ali da jedan navijač sa stadiona, po mnogo čemu i na mnogo nivoa sumnjiv i problematičan karakter, uspije da dođe u poziciju da tako brzo i efikasno razori sve državne institucije i da sa puno entuzijazma, bez ozbiljnog otpora opozicije i naroda, nezadrživo gura državu u propast, to se ipak ne događa tako često. A to, složićete se, mnogo govori i o narodu kome se to događa. Moji komentari odnose se na nešto što je mnogo više od uobičajenih političkih sadržaja i igara. I mnogo tragičnije.

POBJEDA: U tome postoje dva glavna pravca za čitanje poruka Vaših karikatura. Jedan je univerzalni, aktuelan u svim vremenima i drugi, vezan za neki gorući trenutak društvenog života u Srbiji ili negdje drugdje u svijetu. Vjerovatno je za Vas poseban izazov da povezujete ove dvije osobine?

PETRIČIĆ: To univerzalno, što pominjete, dio je moje profesionalne biografije. Naime, u davno prošlim socijalističkim vremenima Jugoslavije, najbezbjedniji i najefikasniji način komentarisanja grešaka i zastranjivanja u društvu bio je podizanje svih problema na jedan ,,univerzalniji“, opštiji nivo. I partija i partijski funkcioneri, na čelu sa Titom, lakše su prihvatali svaku kritiku ako je bila servirana u formi univerzalnih slabosti ljudi i društava generalno, a ne pojedinačno, sa imenima i prezimenima.

U slobodnim, demokratskim društvima politička karikatura bavi se konkretnim pojavama i konkretnim likovima. Kratka iluzija da smo poslije kraha socijalizma i Jugoslavije zakoračili u demokratiju ostavila je dosta neobjašnjivo i bar za sada mogućnost da protagoniste prevara, laži, manipulacija i zločina kroz karikaturu nazovemo pravim imenom i prezimenom. Što ja iz sveg srca radim.

POBJEDA: Radite to i sa predsjednikom Srbije Vučićem ali tu su i ostali likovi iz njegovog okruženja i javne sfere u Srbiji. Često ih povezujete u komičnim situacijama kao jednu ekipu čime, na neki način, jedan broj Vaših karikatura postaje tematski i kao da dobija konture nekog tragikomičnog stripa, zar ne?

PETRIČIĆ: Karikature radim sa punom sviješću da one nijesu samo komentar naših svakodnevnih nevolja i nepodopština. Vjerujem da su one mnogo više precizna slika jednog vremena koje mučno preživljavamo i da će, negdje u budućnosti biti vjerodostojan dokumenat posrnuća jedne nacije i jednog društva. Trudim se da veoma precizno odredim mjesto svakom pojedincu na političkoj sceni Srbije i ulogu koju ima u ovom našem više tragičnom nego tragikomičnom stripu. Važno je da se to ne zaboravi.

POBJEDA: Na jednoj Vašoj karikaturi vidi se kako na spomenike antifašistima i herojima juriša rušilačka rulja s kukastim krstovima i kokardama… Kako doživljavate ,,povampirenje i rehabilitaciju“ četništva u Srbiji, čiji posljednji primjer je vezan za ratnog zlikovca Nikolu Kalabića?

PETRIČIĆ: Rehabilitacije čiji smo svjedoci posljednjih godina jasno govore o karakteru ove prevarantske vlasti i nažalost o vremenu koje nam se zalomilo da u njemu živimo. Ja sam odrastao u socijalističkoj Jugoslaviji, nikada se nijesam bavio društveno-političkim radom, nikada nijesam bio član KP i po sopstvenoj prirodi i po logici svoje profesije uvijek sam bio neka vrsta disidenta i opozicionara. Na svaki mogući način kritikovao sam greške, devijacije i ozbiljne zablude socijalizma i komunizma.

Ali ovo divljačko, razbojničko prekrajanje istorije u Srbiji i rehabilitacija zločinaca i kukavičko vrijeđanje hrabrih, časnih i dostojanstvenih ljudi kojima možemo samo da se divimo, a kojih, nažalost, više nema i teško da će ih uskoro ponovo takvih biti, ne smije ostati bez odgovora. Ponekad mi se učini da je sučeljavanje i borba fašizma i antifašizma u Drugom svjetskom ratu posljednji trenutak civilizacije kada su stvari bile, koliko-toliko jasne, i lako objašnjive. U današnjem zbunjenom i konfuznom vremenu, kada se redovno slabo snalazimo u procjenama događaja, ljudi i okolnosti, korisno je i ljekovito povući tu jasnu crvenu liniju koja razgraničava fašizam i antifašizam i postaviti je sebi kao posljednju liniju odbrane koja se ni po koju cijenu ne kompromituje ili napušta.

POBJEDA: Kako komentarišete paradoks da Srbija ne slavi svoje antifašističke datume iz Drugog svjetskog rata, slavne srpske partizane i antifašiste Užičke republike, Kozare… nego se opredjeljuje za otpadnike istorije i četništvo?

PETRIČIĆ: Nije to nikakav paradoks.To je logično, bijedno, kukavičko eksponiranje radikalske pameti i nesposobnosti. Otimanje i prisvajanje tuđe hrabrosti, tuđe pameti, tuđeg znanja i umijeća od onih koje ćeš na sve moguće načine negirati. To je suština radikalske, a sada SNS politike. I da budem do kraja precizan – i prethodna demokratska vlast imala je svoju ulogu u ovim istorijskim prevarama.

POBJEDA: Rekli ste jednom da je „cijela evropska priča kojom je Vučić došao na grbaču građana Srbije bijedna i jeftina prevara“. Što mislite o šizoidnoj politici Srbije između Zapada, Rusije i Kine i gdje će to, na kraju, odvesti Srbiju?

PETRIČIĆ: Vučić, vrhovni ili vrhunski prevarant, nazovite ga kako hoćete, povjerovao je, u svom jadnom, stadionskom, navijačkom neznanju, a sve čuvajući sopstvenu g….., da se može u nedogled biti i ljubitelj Zapada i rusofil i sinofil i heteroseksualac i homoseksualac i fašista i antifašista… Morate, prije svega biti neko i nešto, jasnih i preciznih opredjeljenja, da biste postali ozbiljan učesnik i sagovornik u političkim igrama. Ne može se konstantno muljati i varati. Srbija, kao država, Srbi kao nacija, nažalost ne mogu preživjeti taj Vučićev privatni idiotizam. Ali kao što rekoh, ovaj narod zdušno učestvuje u sopstvenoj prevari.

POBJEDA: Ko Srbiju, zapravo, danas podržava i da li Srbija danas ima suštinske saveznike na globalnoj političkoj sceni?

PETRIČIĆ: Odgovor očigledno proističe iz ovog maločas rečenog. I SAD i EU savršeno su svjesne kakvog sagovornika u prevarantu Vučiću imaju. I on im, kao takav, stoprocentno odgovara. Ispunjava sva očekivanja i Zapada i Istoka na štetu sopstvenog naroda. Samo, nažalost, narod nikako da se sjeti. Dakle, Vučić lično trenutno ima saveznike, Srbija nema. A i to sve do trenutka kada će se otvoreno sukobiti očekivanja Istoka i Zapada. A kako vidimo, trenutak je došao.

POBJEDA: Možete li, na kraju, prokomentarisati poruku koju ste nedavno uputili Srbima: „Nijesu vam Hrvati, Albanci, Crnogorci neprijatelji, ni Evropska unija, ni Amerika! Jedini, najozbiljniji i najkrvoločniji neprijatelj koga imate zove se Aleksandar Vučić“?

PETRIČIĆ: Ne vjerujem da je potrebno dodatno objašnjavati ovu poruku, ali hajde, da probam da budem još precizniji. Uz sva istorijska opterećenja odnosa Srba sa Hrvatima, Albancima, Crnogorcima, Nato paktom, Evropskom unijom, Amerikancima… ne postoje prepreke da se ta opterećenja dobrom voljom, mudrošću i strpljenjem ne riješe i ne eliminišu na opšte zadovoljstvo. Osim jedne. A ta prepreka se zove Aleksandar Vučić.

Sabotaže protiv Crne Gore na putu ka EU

POBJEDA: Na pomenutoj karikaturi je i spomenik crnogorskom heroju Ljubu Čupiću. Što možete reći o uticajima režima Aleksandra Vučića na Crnu Goru, posebno preko SPC, klerikalizma, Rusije, te o guranju Crne Gore u „srpski svet“ i „Otvoreni Balkan“, sve u cilju njenog zaustavljanja na putu ka EU?

PETRIČIĆ: Spomenik Ljubu Čupiću nije slučajno na toj karikaturi. On je jedan od likova kojima se beskrajno divim i čija sudbina na čudan, slučajan način objašnjava i prirodu karikature – hrabro suprotstavljanje zlu, sa osmijehom na usnama.

Inače, više je nego očigledna jedna ružna, infantilna nemoć koja je glavno pogonsko gorivo države Srbije, oličene u prevarantu Vučiću, da na sve moguće načine – Rusijom, Crkvom, lažnim patriotizmom, obavještajnim smicalicama sabotira napore Crne Gore na njenom legitimnom unutrašnjepolitičkom i spoljnopolitičkom putu. Prilikom raspada Jugoslavije svi su pohrlili, glavom bez obzira, da se što prije odvoje od Srbije. Pa i Crnogorci, naša braća, takoreći. Srbi se nikad nijesu ozbiljno potrudili da shvate zašto je to tako.

Moram još reći, da nije u pitanju samo usporavanje Crne Gore na putu ka EU. Dio je desetogodišnjih ozbiljnih zakulisnih aktivnosti Vučića da se ni Srbija, slučajno, ne približi Evropskoj uniji. Jer, što bi on, takav kakav je, tamo radio?

Ljubeta Labović (Pobjeda, foto: N1)