Predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović odbacio je sve primjedbe na tekst „Temeljnog ugovora“. Kladionice nijesu primale uplate na takav ishod. Premijer sad čeka da mu jave kada i đe će ga potpisati. Uopšte ne mijenja stvar ukoliko mu je već javljeno.

U samoodbrani pred nepobitnim optužbama da čini veleizdaju, Abazović povremeno pokušava da pređe u kontranapad pitanjem: a zašto ugovor sa SPC još nije potpisan, kad se o njemu pregovora cijelu deceniju?! Ko je izbjegavao da ga potpiše, pita (se) Dritan, pokušavajući da bude sugestivan?

Premijer je takav šampion krivozbora da mu ni pitanja nijesu tačna. Tačno je sljedeće – Crkva Srbije nije htjela potpisati ugovor sa državom dok se ne pojavi neko poput Dritana Abazovića da to uradi u ime Crne Gore. Dok se ne pojavi premijer i Vlada koji će potpisati predaju crnogorske istorije, kulturne baštine i milijardama vrijedne imovine državi Srbiji i njenoj crkvi. I dočekala ga je. I sad hoće da potpiše. A to nije odgovor koji Abazović učitava u svoja pitanja.

Tačan odgovor je, dakle, toliko očigledan da pitanje predstavlja kvalifikovani oblik vrijeđanja inteligencije svih… osim vjernoga stada i prostoga puka, na koje premijer i računa.

Poput Tihog i Prleta, koji su se skrivali u komšiluku Gestapoa, i Dritan manirom pravog beogradskog, pardon – Beogradovog ilegalca računa da svoje poteze najbolje taji tako što ih čini transparentno.

Pa je, tako naprimjer, turizmu kao privrednoj grani hraniteljki Crne Gore dohakao gašenjem Montenegroerlajnza i proćerivanjem Amana. Kao tipična avio destinacija sad se radujemo kolonama ispred Sozine, koje smo prvi put viđeli posljednjeg dana jula, dok premijer tvitovima pokušava da objasni kako je super što smo umjesto produžene sezone dobili suženi špic. I što nas Aman više ne promoviše, nego kompromituje pred turističkim svijetom, a uskoro će nam i po osnovu presude suda u Londonu temeljno olakšati državnu kasu.

Bivalo je da Crna Gora nestane, ali ovo je prvi put da svijetu služi za sprdnju i time liječi komplekse komšiluka. Prvi put imamo premijera koji se keseri na pomen lipsalih državnih finansija i broji limuzine koje ga prate dok je u posjeti gazadama. Stanje crnogorskih finansija dokaz je da premijer dobro ispunjava zadatke, a eskort od 25 „makina“ pokazuje da je i nalogodavac zadovoljan. Ljubo „Dekica“ Vuksanović bio je za Dritana državnik, Čerčil i Bizmark u komadu. Bože mi oprosti – i Zdravko je bio bolji. Samo mu je Vlada bila gora.

Našim ugljem, prodatim u bescijenje, već odavno pune kotlove srpskih termoelektrana, EPS se sprema da direktno ili via Hungaria stavi manus na EPCG, dok Luka Bar čeka da postane višnja (trešnja, sasvim svejedno) na torti zvanoj Crna Gora. Koju će Dritan, u načelu i pojedinostima, po spratovima i parčadima, posluži li ga, epski kazano, sreća izdajnička i sljepoća evro-američka, predati gospodaru Otvorenog Balkana, velikom vođi regiona i malom od palube na toplom moru Vladimira Putina.

Nijedna država na svijetu ne zaslužuje na mjestu predsjednika Vlade iritantnog fakina, koji ne mari ni za građanski, ni za politički bon-ton. Lakoća kojom naš („naš“) premijer čepa po ostacima moralnih obrazaca koji su vjekovima klesani u kodeks čojstva, ne može se naći ni na filmu, ni u književnosti… U Zdravkovom razaranju crnogorskog društva i države bilo je nekoga ludila prikopčanog na pogon vjerskog fanatizma. Dritanova destrukcija odiše nečim bolesnim, hladnim i neumoljivim, kao da je potomak Lanistera i nekoga s onu stranu Zida (gledali ste GOT).

Sovjetski savez je, u deceniji pred raspad, dočekao hokejašku „šestorku o kojoj se sanjalo“ (Tretjak, Fetisov, Kasatonov, Larionov, Krutov, Makarov). Beograd, sekularni i crkovni, napokon ima predsjednika Vlade CG „na kojega se čekalo“. Kao što se Mati Nikenen u promil uklopio u prototip savršenog skijaša skakača koji su izbacili finski računari, tako su se ljudske i političke performanse Dritana Abazovića stoprocentno podudarile sa profilom idealnoga satrapa Crne Gore i njene slobode, koji su uradili profajleri BIA-e.

Osoba bez osobina koje bi ga mogle dovesti u stanje mirovanja ili rikverca prije nego obavi zadatak. Unikatan primjerak u kojem su idealno sadržane sve, do posljednje potrebne, mane i kompleksi što ljudsko biće pretvaraju u bešćutnog egzekutora zla.

Samo je takav mogao ponosno izgalamiti ono u Srebrenici. Nema, pritom, sumnje da je Dritan dovoljno neobrazovan da ne zna za polemiku u neđeljniku „Vreme“ (pročitati briljantan tekst „Abazović u Potočarima“ Tomislava Markovića u našoj rubrici Stav), čak i da ne razumije kako je genocid neodvojiv od etničke komponente. Može mu se uzeti kao olakšavajuće što nije govorio na maternjem jeziku, ama – kako je uspio da izgovori formulaciju koja savršeno odgovara, samo i jedino, pogledima i interesima zvaničnog Beograda?!

Pečobraznost kojom je svojim riječima iz Srebrenice pokušavao da pripiše univerzalne vrijednosti istovjetna je onoj kad razaranje Crne Gore predstavlja kao najviši državni interes. „One oči što rade, one i gledaju“ – da nije Dritana nikad do kraja ne bih shvatio značenje te sentence. A premijer ne samo da gleda širom otvorenih očiju Crnu Goru koju komada, uz asistenciju ostalih slugu velikosrpske, pa dakle i ruske politike, nego se kao hijena ceri nad ranama koje svojim potezima otvara(ju).

Primijetio sam neđe komentar: „Dritan nema osjećaj da je izdajnik jer ne poklanja Beogradu svoje“! Pogrešno i strašno opasno! Takvo je čitanje Abazovićevog ponašanja ispunjenje želja onih koji stoje iza „projekta Dritan“. Plana na koji sam toliko puta upozoravao, da Crnogorci kroz Dritana počnu posmatrati sve Albance. Što bi bilo pogubno za Crnu Goru, ali i elementarno nepošteno i neprincipijelno. Jer, šta ćemo sa Crnogorcima koji rade isto što i Abazović? Odnosno, šta da su Albanci gledali na sve Crnogorce kroz prizmu onih koji su ih provocirali u Tuzima? Neka mi niko ne kaže da se u toj rulji nije nalazilo i poneko ko se izjašnjava kao Crnogorac, mada svi znamo šta je bio nacionalni osjećaj većine.

Ja vjerujem da bi Abazović bez griže savjesti Beogradu predao i džamije i albansku istoriju, kao što hoće da uradi sa crnogorskim nasljeđem, jer je takav čovjek. To se, jednostavno, ponekad tako rodi.

U svakom slučaju, kad se iz gomile poteza odaberu i pod reflektor stave ključni za razumijevanje procesa, kristalno jasno se vidi da je već dvije godine na djelu plan konačnog rješenja za Crnu Goru. Taj plan stvoren je vani, ali ga sprovode državne institucije.

Uništenje turističke privrede i energetskog sektora treba da baci kompletnu crnogorsku ekonomiju na koljena. Sljedstveno – i cijelu državu. Koju Crkva Srbije odavno pretvara u zombi-zemlju, isisavajući iz njenoga društva sve tradicionalne vrijednosti i pretvarajući građane Crne Gore u svetosavske fanatike, koji slijede put Mace Vukojičića i Ratka Mladića.

Na djelu je, već dvije godine, velika transformacija države kandidata za EU u zemlju članicu Otvorenog Balkana. I to je samo prva, humanija faza ovoga bezmalo kafkijanskoga preobražaja. U drugoj, završnoj, koja će pričekati geopolitičko preslaganje po notama iz Kremlja, slijedi pretvorba Crne Gore članice NATO u guberniju preko koje nabudženi Sovjetski savez izlazi na toplo more.

Sve ovo zlo posljedica je grijehova mnogih, u decenijama iza nas. Ali, bez Dritana Abazovića klerofašizam ne bi postao mejnstrim u Crnoj Gori. Čak i koncern koji je, nakon serije neuspješnih pokušaja i paktiranja sa svakim pretendentom na daljinsko upravljanje Crnom Gorom, konačno dobio svoju vlast, pokazuje potrebu da se distancira od nekih poteza koji su preočigledno anticivilizacijski i anticrnogorski. Samo je Dritan relaksiran dok sprovodi politiku pomirenja i inkluzije. Inkluzije bez Crnogoraca, a dogodine ili najadalje za tri – bez Crne Gore.

P.S.

Sovjetski savez se, uprkos vrhunskom hokeju, raspao, a „Šestorka o kojoj se sanjalo“, osim Tretjaka koji je već bio star, završila je nakon toga u NHL. Uz pikanteriju da je Vjačeslav Fetisov neko vrijeme čamio u Moskvi jer su mu bila oduzeta građanska prava, pošto se bio zamjerio Prezidijumu.

Matija Nikenena nijedan računar nije mogao da spasi od alkohola, u kojem je rastopio sve svoje silne (uglavnom zlatne) medalje i, na kraju, utopio samoga sebe.

Naravoučenije: Ni najsavršeniji planovi, sa najboljim izvođačima, nemaju 100% garanciju realizacije. Pogotovo kad naiđu na „jedan nedoder“ o kojem, zapravo, ništa ne znaju i uopšte ga ne razumijeu. I, na kraju, ostanu da se čude što izgore u vatri koju su sami zapalili.

(Antena M, foto: CDM)