Zadnjih par godina Srđ Jakšić nam je svima pravio gricule povremenim porukama sa slikama tanjura punih morskih delicija, uglavnom riba koje je sam lovio i spremao na svojoj jedrilici. Nas, koji smo znali za njegovo teško zdravstveno stanje, uvijek su veselile te poruke: „Evo ga, Srđ se ne da, u jedrilici po Elafitima, hvata ribu, ne može bolje“.

Srđ Jakšić je bio renomirani dubrovački odvjetnik (tu bi me on ispravio – „Ja sam jedini dubrovački odvjetnik koji sam ostao advokat.“); u 1990-tim uzimao je slučajeve koje su mnogi radije izbjegavali („Stvar je advokatske etike, jedan od temelja pravosuđa, da advokat treba biti spreman pošteno zastupati svakoga. Ja bi mogao braniti i Miloševića i Tuđmana.“); desetljećima se javno zalagao za nepristrano i učinkovito pravosuđe („Ma u većini slučajeva bilo bi dovoljno da se drže zakona k’o pijan plota. A pravda, kad je prespora, pretvara se u farsu.“).

Van Dubrovnika postao je poznat upravo zbog toga što se svog principijelnog stava držao i u praksi. Tih 1990-tih zastupao je ljude koji su isključivo zbog svog etniciteta bili otpuštani s posla, Srbe koji su bili deložirani ili su im kuće bile minirane. Za to je tada trebalo ne samo intelektualnog i profesionalnog poštenja nego i fizičke hrabrosti.

Da će Srđ biti enfent terrible u pravovjernom pravosuđu moglo se prepoznati već 1980. godine, kad je kao mladi odvjetnik dobio, po službenoj dužnosti, da brani čovjeka koji je napisao da su SUP i Gestapo jedno te isto. Srđ je pitao oca, istaknutog dubrovačkog predratnog komunistu i prvoborca, što da radi. Stari Jakšić je odgovorio: „Dunkve, imaš dvi mogućnosti; il’ ga pošteno brani il’ se ostavi advokature.“

Srđ se nije ostavio advokature, uspio je obraniti tog čovjeka i, vremenom, postao simbol poštenog i časnog odvjetnika. Najglasnije lokalno „priznanje“ za svoj rad dobio je pred Novu godinu 2001., kad su ga pred njegovom kućom na Lapadu sačekala dvojca maskiranih tipova i ispucali u njega šest metaka. Srđ je pravim čudom preživio (Godinama poslije Srđ je rado prepričavao naš tadašnji razgovor: „Zoran me nazove u bolnicu i kaže ‘Srđ, znaš kako me je pogodilo ovo što ti se dogodilo’, a ja mu kažem ‘Ne znam kako je tebe, ali znam kako je mene.’“). Te godine je, za one koji ne znaju što je bilo, samo koji mjesec prije ubijen Milan Levar. Ni u Levarovom ni u Srđovom slučaju počinioci nisu otkriveni do danas.

Osim što je ljudska prava štitio kroz svoj profesionalni rad, Srđ je sudjelovao u radu lokalnih i međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, a vrijednosni antifašizam držao je temeljnom civilizacijskom odrednicom. U tom smislu, dakle ne samo kao potomka stare dubrovačke židovske obitelji, brinula ga je sve veća neotpornost društva na znakove karakteristične za dolazak fašizma. U našim zadnjim susretima, kad bi dolazio u bolnicu u Zagreb, obojica svjesni da su nam to vjerojatno zadnji susreti, razgovarali bi, zapravo zdvajali nad svijetom današnjice, genocidu u Gazi, agresiji na Ukrajinu, destrukciji demokracije u Americi, sve otvorenijoj ustašizaciji u Hrvatskoj. Svijetu koji djeluje kao zloslutna prijetnja vrijednostima koje ga uopće čine smislenim, za koje su se ljudi poput Srđa oduvijek zalagali, iako je naše „sidrenje“ u tom svijetu relativno kratkotrajno.

Argolu stisni u žuljavoj ruci,

Provom ne tuci, već klizni s vala,

Škote pritegni, jedra privuci,

Nestani nošen dahom maestrala.

(Portal Novosti, screenshot: Vida TV)