Prije dvanaest godina u Rotterdamu je gostovao moj omiljeni strani muzičar, glavom i bradom Roger Nelson Prince. Ja sam tada tek doselio u Holandiju, i novaca nisam imao baš u izobilju. Djevojka mi je govorila da odemo na koncert jer je znala koliko sam ga volio, ali sam uspio da je ubijedim kako je to svirka u sklopu festivala, i kako vjerovatno neće vrijediti tih para, tada velikih, a danas za takvu priliku jeftinih 80 eura. Nismo otišli, a kad god bi Prince ponovo dolazio u Holandiju, nismo se zadesili tamo. Nakon njegove smrti sam se zarekao da ću otići na svaki koncert koji fizički budem u stanju posjetiti.

Godinama nakon te greške sam išao gledati Gorana Bregovića u Kerkrade, četiri sata vožnje od kuće iako sam radio ujutru od sedam, Zdravka Čolića po nekim njemačkim zabitima, Đorđa Balaševića gdje god bi se pojavio, a nerijetko bismo sjeli u avion i došli na dva dana u neki od gradova s naših prostora. Tako sam ljetos u dva dana slušao Brenu u Sarajevu i Čolu u Bijeljini, prije nekoliko godina Dubiozu u Beogradu, a jedan od najdražih koncerata u mom životu posjetio sam 30. decembra prošle godine u Zagrebu. Oproštajnu turneju pravila je grupa Lačni Franz, i to nakon preko 40 godina trajanja. Uspio sam putem interneta kupiti kartu i zaputio sam se u Zagreb na samo jedan dan, doživjeti istoriju, odnosno posljednji koncert druge postave ove legendarne grupe.

Nema ponavljanja pjesme i nakon sati slušanja

Kada su Zoran Predin i originalna ekipa Lačnog Franza bili u naponu snage, bio sam dijete. Iako su 1996. godine u Sarajevu održali svoj posljednji koncert prije prve velike pauze, u mom gradu tada nisu bili najpopularniji bend. Kod nas se slušala malo drugačija muzika, a moje starije sestre su povremeno znale pustiti i pokoju njihovu pjesmu.

Godinama kasnije sam ih potisnuo iz sjećanja, sve dok se slučajno nisam našao na svirci u jednom sarajevskom kasino klubu. Uspio sam čuti samo nekoliko zadnjih pjesama, ali me tada zaintrigiralo da zagrebem ispod površine. Nakon odlaska iz BiH stalno sam pratio gdje bih ih mogao čuti uživo, ali smo se konstantno mimoilazili, bilo da Predin svira sam ili s Lačnim Franzom. Povremeno bismo se čuli na Fejsbuku, pokušavali organizovati nešto u Amsterdamu, ali nije bilo dovoljno interesa. Zahvaljujući činjenici da sada možete slušati bilo koju pjesmu u bilo koje doba, preslušavao sam iznova njihove i Predinove solo albume gdje god bih se vozio, a tako je bilo i ovaj put. Spotify nam je omogućio da tokom petosatne vožnje od Sarajeva do Zagreba slušamo istu grupu, a da se pjesma ne ponovi. To mogu samo veliki, oni koji su snimili mnogo, a trajali dugo. Na samom koncertu, u zagrebačkom klubu Hard Place, koji je za moje pojmove bio iznenađujuće mali, ali za njihove “najveći mali rock klub”, kako kaže jedan od natpisa blizu bine, bilo je još numera koje godinama nisam čuo. Tako to ide kada imate četrdesettrogodišnju karijeru, doduše s povremenim pauzama, ali uglavnom bez mrlje.

Zoran Predin se prisjetio i nekih kolega koje više nisu sa nama, poput Margite Stefanović o kojoj je napisao i pjesmu otpjevavši je zajedno s publikom, te nedavno preminulog Massima Savića s kojim je otpjevao hit “Šta bi’ mi bez nas”. To me navelo i na razmišljanje, te sam zaključio da se polako, ali sigurno, osipa jugoslovenska ekipa muzičara koje smo svi voljeli. Nema više Olivera, nema ni Akija, Balašević nas je prerano napustio. Otišao je i Arsen, a njegove pjesme i dalje pjeva upravo Zoran Predin, na svojim koncertima pod nazivom “Zoran pjeva Arsena”. Imam nekako osjećaj da zbog turbulentnog života, rijetko koji umjetnik doživi duboku starost, pa ih zato i želim čuti kad god je to moguće, te mi ne bude teško potegnuti 800 kilometara za manje od 24 sata.

Srpskohrvatski jezik sa slovenskim akcentom je nepriznati jugoslovenski esperanto

U razgovoru s Predinom, nakon gomile duhovitih anegdota koje je tokom koncerta ispričao, rekao mi je kako mu je najteži trenutak bila smrt bubnjara originalne postave Andreja Pintariča, ali da je lijepih trenutaka bilo toliko da ne može izdvojiti samo jedan. Svaki koncert na kom bi publika željela još, bio je poseban, pa i ovaj zadnji, na kom smo nas dvoje posjetilaca iz Sarajeva vjerovatno bili najmlađi. Kaže da Lačni Franz ne smije biti vikend bend, te da je najbolje prestati dok su još u naponu snage i dok o tome sami mogu odlučivati. Tako rade i mnogi fudbaleri, pa zašto bi se muzičari razlikovali od toga. Svih ovih godina Predin je inspiraciju crpio iz radoznalosti, ljubavi, crnog humora i nepobjedive gluposti koju život svakodnevno proizvodi.

Pjevao je na slovenskom, te po njegovim riječima na jugoslovenskom esperantu, jeziku koji se nekad zvao srpskohrvatski, uz slovenski akcenat, i kaže da je tim univerzalnim jezikom rušio sve barijere tokom svoje karijere. Nakon toga sam mu zahvalio za sve ove divne godine, ostavši sretan što sam bio dio istorije, i što sam poslušao posljednji koncert grupe Lačni Franz. Nemam iskustvo kao neki koji su rasli s njima, ali mogu se poistovijetiti s tim novovalnim šmekom koji su imali mnogi bendovi bivše zemlje. Lačni Franz je sigurno najbolji mariborski bend ikad, a prava je šteta što ne pripadam generaciji koja je doživljavala njihove velike koncerte, kakve su nekad pravili svi oni kojih danas nema. Ostaje mi da ih posmatram kao dio istorije, te da barem pokušam zamisliti šta su značili u onom vremenu. Volio bih da barem imam papirnu ulaznicu, ali i to se više ne radi. Sve je na emailu, pa neka tamo ostane kao trajna uspomena. A Zoran Predin i njegovi muzičari da nam ako Bog da požive još dugo, dugo godina.

Mirza Softić (AJB, foto: printscreen)