Odbornici lokalnog parlamenta u Kotoru danas će razmatrati prijedlog da se proslavljenom kotorskom vaterpolisti Zoranu Gopčeviću podigne spomen-obilježje, tako što će se po njemu nazvati zatvoreni bazen, koji je do sada nosio ime antifašiste Nikše Bućina, poginulog 1944. godine u borbi protiv četnika.

Zoran Gopčević jedan je od najboljih crnogorskih vaterpolista svih vremena. Osvojio je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine, a ima i evropsko srebro i svjetsku bronzu.

Rezultati Zorana Gopčevića u sportskom smislu govore mnogo o njemu. Kao sportista, jedan je od malobrojnih koji zaslužuje sve počasti — kako na lokalnom, tako i na državnom nivou.

Zoran Gopčević preminuo je 2010. godine u 46. godini života.

Teško je pisati tekst o nekom ko ne može da odgovori i iza koga su sportski rezultati vrijedni divljenja. Naročito, ako se u životu takvog čovjeka pojavljuju činjenice koje ne idu u prilog svemu onome što je ta osoba predstavljala.

Ratovi devedesetih i agresija Srbije i Crne Gore na Hrvatsku na površinu su izbacile najmračnije ljudske osobine. Mnogi su dobrovoljno pohrlili u pljačku i hajku na dojučerašnje komšije i prijatelje. Paljene su kuće, civili su ubijani, nedužni su završavali u zatočeništvu. Crna Gora je tih godina bila prepoznata i po primjerima nečovječnog postupanja.

Jedno od mučilišta za Hrvate bilo je na Crnogorskom primorju. Logor Morinj bio je sabirni centar pretežno za civile i malobrojne hrvatske branitelje sa područja Dubrovačke regije.

Zbog kršenja pravila Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, osuđena su četvorica bivših rezervista JNA na ukupno 12 godina zatvora. Takođe, za 145 državljana Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji su bili ratni zarobljenici u Morinju, država Crna Gora isplatila je oko 1,4 milliona eura odštete.

Logoraši i mnoge NVO u Crnoj Gori i Hrvatskoj iskazali su svoje nezadovoljstvo jer se u procesu nije sudilo ni po komandnoj odgovornosti, niti se utvrdila odgovornost svih koji su bili u logoru kao pripadnici JNA.

Jedan od onih koji je, u svojstvu zapovjednika straže, bio u logoru Morinj jeste proslavljeni vaterpolista i Kotoranin Zoran Gopčević — navodi za Gradski portal predsjednik Udruženja logoraša Morinj Zdenko Bulić.

Za Bulića je diskutabilno i razočaravajuće da se Gopčeviću, zbog nedjela u Morinju, oda bilo kakav počast.

“Zoran Gopčević nije osvjetlao obraz Crnoj Gori. Bilo je ljudi koji nijesu maltretirali i terorizirali, koji nijesu tukli logoraše. Da ne ulazim u detalje, znamo svi šta se dogodilo, ali Gopčević se ne bi mogao dičiti svojim ponašanjem. Mislim da je bio zapovjednik straže u logoru. Ispitivao je logoraše, zapovijedao koga, šta, gdje… Dozvoljavao je da se ljudi maltretiraju i tuku. Bio je nazočan čak tome. Nažalost, vidio sam svojim očima, osjetio na svojoj koži”, kazao je za Gradski portal Zdenko Bulić.

Inicijativu da se Zoranu Gopčeviću da spomen-obilježje Bulić smatra unutrašnjim pitanjem Crne Gore i dodaje da se spomen-obilježja daju ili oduzimaju spram trenutne politike. Međutim, zbog Gopčevićeve uloge u logoru u Morinju, Bulić ga smatra nedostojnim počastima za koja je predložen.

“Teško je to komentirati jer je to unutrašnja stvar vaše države. Ponavljam; Gopčevićevo djelovanje osjetio sam na vlastitoj koži. Pustio bi njih tri, četiri, pet da me prebiju, a on bi gledao i uživao. I još bi me vrijeđao. To sa spomenikom je vaša stvar, stvar vaše politike i onoga što mislite da je dobro i pozitivno. Ako mislite da je to dobro, sve ćemo pustiti na stranu — i njegovu vaterpolo karijeru i njegovu obitelj. Ako mislite da je zaslužio, vi mu to napravite. Ko sam ja da vama kažem uradite ili ne? Mislim, ako govorimo o logoru Morinj, da to nije zaslužija. Kolika je njegova sportska vrijednost u crnogorskom društvu, to ne mogu komentirati, jer svi znamo da je bio vrhunski vaterpolista i reprezentativac. Navijali smo svi za Gopčevića — ali kako god odlučite, on nije osvjetlao obraz”, rekao je Bulić.

Logoraš Nikša Simunović, posredstvom Zdenka Bulića, potvrdio je autentičnost svoje izjave date portalu Dnevnik.hr.

“Što je mene najviše fasciniralo? Ljudi, obični civili, koji su prolazili pored logora u kojem bi možda imali nekoga prijatelja stražara i koji su znali da su tu zarobljenici, dolazili bi čisto onako da se malo iživljavaju na zarobljenicima. Tukli su nas. Mi smo bili već iscrpljeni, izmrcvareni, a onda bi ušlo njih nekoliko… Naoružani stražari čuvali bi red da bi oni nastupili, i tako redom… Nije to bilo nešto sustavno, ali oni bi ušli unutra čisto da se iživljavaju. Sjećam se par imena stražara koji su bili dobri prema nama. Nije važno ni da kažem njihova imena jer oni će se vjerovatno prepoznati ako čuju. Nismo mi smjeli njih čak ni gledati, a znati nečije ime je moglo biti i tragično. E, tako. Malo me iznenadilo što je tamo, recimo, bio poznati vaterpolista Zoran Gopčević, koji je igrao za vaterpolo reprezentaciju bivše Jugoslavije i koji je veliki dio života i treniranja proveo u Dubrovniku. A on je bio tamo jedan od … mislim da je imao neki čin. Bio je jedan od onih koji su maltretirali”, izjavio je Simunović.

Dr Ervina Dabižinović, program koordinatorka NVO Anime, koja se već duže vrijeme bori da se sazna potpuna istina o logoru Morinj, smatra da se ni nakon 30 godina nije napravio pomak u otkrivanju svih krivaca koji su mučili i zlostavljali zatvorenike u Morinju. Dabižinović je kazala da su sumnje o učešću Gopčevića u Morinju opravdane, ali da ne postoji spremnost državnih organa da se ide do kraja u istrazi.

“Odavno se govori da je Zoran Gopčević bio u logoru Morinj. Međutim, u pravosudnom postupku protiv počinitelja torture nad zatvorenicima ne nalazi se njegovo ime. Situacija je složena, posebno što Zoran Gopčević nije među živima da bi mogao da odgovori na pitanja. Bio je vrhunski sportista, značajan i poznat čovjek. Sumnja zbog njegovog učešća u logoru u Morinju to otežava. Ključno je pitanje zašto je uopšte potrebno davati javnim objektima imena ljudi. Anima je radila projekat u kojem je u centru bilo to koliko i šta znaju ljudi koji rade u opštinskoj upravi o logoru Morinj. U sklopu tog istog projekta, tražile smo obilježavanje logora Morinj spomenikom, kako se ne bi izgubio svaki trag onoga što se tamo događalo. Nismo zadovoljni ni sudskim epilogom ni načinom na koji je to pravosuđe tretiralo. Dobile smo odgovor na Inicijativu, u kojem se navodi da bismo morale uraditi elaborate za takvu vrstu obilježja. Opština Kotor je od nevladine organizacije tražila da uradi i finansira kompletne elaborate. Međutim, naša inicijativa nije bila da mi to uradimo, već da Opština preuzme odgovornost i da obilježi to mjesto. To nam je u istoj ravni kao i da se svi počinitelji koji su vršili torturu, privedu pravdi. Kako je riječ o složenom pitanju, bilo bi važno pregledati sva svjedočenja i sve podatke koji postoje o logoru Morinj i utvrditi da li se ime Zorana Gopčevića pominje u negativnom kontekstu kako se ne bi učinila nepravda prema osobi i njegovoj porodici. To zahtijeva vrijeme i ozbiljnu istragu. Tek kada se to završi, mogu se pokretati ovakve inicijative”, kazala je za Gradski portal Dabižinović.

Marko Stojanović, autor dokumentarnog filma “Logor Morinj”, objašnjava što se sve dešavalo u zloglasnom mučilištu na crnogorskoj obali.

“Sreća da je logor Morinj postojao kratko. Tu su uglavnom dovođeni civili, njih oko 90 procenata. Ostali su bili pripadnici rezervnih snaga policije, eventualno pojedini članovi HDZ-a. Zatočeni su bili i starci od preko 80 godina i djeca 14-15 godina. Nije bilo selekcije, jer je to rađeno da bi se pokazalo da se tamo odvija rat, na teritoriji koju je branilo ukupno 700 ljudi, pretežno civila. Bilo je tu i Srba i Bosanaca, koji su nasilno odvedeni na položaj. Većina se sklonila u sjevernu Dalmaciju. Pobacali su puške u more jer nisu htjeli da ratuju. Stvarana je slika da prijeti stravična opasnost od Hrvatske. Ta se tenzija prenijela u Crnu Goru, pa su se ljudi ponašali u skladu sa tim. Kada su dobili priliku da se sretnu sa navodnim zločincima, ustašama, zegama… došlo je do brutalnih reakcija u logoru Morinj. Ljudi su držani u lošim uslovima, svakodnevno su prebijani i mučeni. Spavali su na betonu u konstantnoj atmosferi straha. Nuždu su vršili u jednoj kanti. Vojska je za 10-15 dana izvukla sve informacije koje su joj trebale. Nakon toga, na scenu stupaju stražari, ali ne svi. Većina je prema zatvorenicima postupala korektno. U Morinju je bilo oko 200 stražara, ali 10-15 sadista pokazalo je svoje lice. Upotrebljavali su električne pendreke, organizovali su boks-mečeve, lažna strijeljanja, ponižavanja, čak i seksualna. Ljudi su prošli golgotu i ne žele da se vraćaju na to. U Morinju se dogodila i jedna sumnjiva smrt. Porazan je podatak da je, nakon 10 godina od Morinja, veliki broj logoraša umirao od raznih bolesti koje su povezane za torturom iz Morinja”, rekao je Stojanović.

Stojanović ima saznanja da je Zoran Gopčević bio u Morinju, ali ne i da je loše postupao prema zatvorenicima.

“Gopčević se pominjao kao neko ko je bio u logoru, jer je u to vrijeme bio poznat kao sportista. Nemam saznanja da je on, konkretno, maltretirao i prebijao zatvorenike. Teško je bilo doći do bilo kakvih podataka, jer je JNA zatvoren sistem. Ljudi koji su bili utamničeni u kontejnerima često nisu mogli da imaju više podataka, osim ako im neko nije rekao. Ključna je stvar da je njih 10-15 sadista pravilo taj zulum i tu bruku za Crnu Goru, a to je dovoljno da se ocrne svi. Odvodili bi ljude iz kontejnera u kontejner, kako oni koji bi ostali ne bi znali šta se desilo – jesu li ti ljudi ubijeni, da li su završili u jamama. Oni su stvarali psihozu straha. Malo je konkretnih saznanja, sem za ljude osuđene u procesu jer su zatvorenici morali da gledaju u zemlju kada bi mučitelji ulazili kod njih. Stražarima nisu smjeli da se obraćaju. Konkretno za Gopčevića, bilo je indicija, ali ja nisam saznao ništa o njegovom lošem postupanju. On je bio komandir straže ili kako se već to zvalo. Odradili bi svoju smjenu i išli kući. Konkretno, ne mogu da kažem da imam bilo kakva negativna saznanja o njemu”, navodi Stojanović.

Andrija Popović, poslanik u Skupštini Crne Gore i saigrač Zorana Gopčevića, ne vjeruje da je Gopčević bio u stanju da uradi nešto loše i navodi da za takve tvrdnje nema dokaza. Podizanje spomenika Gopčeviću bilo bi, navodi, u skladu sa zaslugama.

“Zoran Gopčević je bio velikan kotorskog, jugoslovenskog i svjetskog vaterpola. Dugo smo bili saigrači u Primorcu i u reprezentaciji. Bio je vjerovatno najveći vaterpolista koga je Crna Gora iznjedrila. Dugo postoji inicijativa za davanje imena zatvorenom bazenu po njemu. Podizanje spomenika Zoranu Gopčeviću, nakon 21. godine od njegove smrti, bilo bi potpuno zasluženo. On je davno ušao u sportsku legendu. Kada je riječ o njegovom učešću u Morinju, bar koliko ja znam, nedokazanom bilo kada, da je Zoran imao nekih mrlja kao čovjek devedesetih godina, u tom najsramnijem dijelu novije crnogorske istorije. Znam da su neki mediji pisali o tome – posebno hrvatski – ali to nikada nije dokazano. Znajući kakav je čovjek bio Zoran Gopčević, ne vjerujem da je on mogao da uradi bilo šta negativno. Znam da je zvanično bio tamo raspoređen i ne vjerujem da to može da poništi ovakve inicijative”, kazao je za Gradski portal Andrija Popović.

Nekoliko dana bezuspješno smo pokušavali da dođemo do izjave predsjednika Opštine Kotor Vladimira Jokića, koji nije odgovarao ni nakon naših poruka u kojima smo objasnili svrhu poziva.

Ostaje nam da sačekamo odluku Skupštine opštine Kotor i vidimo hoće li kotorski bazen u buduće nositi Gopčevićevo ime. Podsjetimo da je do sada nosio ime antifašiste i revolucionara Nikše Bućina, koji je stradao od četnika.

Gledajući iz sportskog ugla, niko ne bi mogao da ima ništa protiv, jer je Zoran Gopčević velikan svjetskog vaterpola. Ipak, gledajući iz drugog ugla, ime antifašiste moglo bi da zamijeni ime čovjeka osumnjičenog da je kao čuvar postupao nečovječno u logoru Morinj.

Aleksandar Sekulović (Gradski portal)