Malo koja je tema tako strasno zaokupila pažnju crnogorske javnosti, a da se o njoj tako malo zna kao Otvoreni Balkan. Izostaju stručne rasprave jer teško je analizirati nešto što nije definisano. Stoga i ne čudi što je američki izaslanik Gabriel Eskobar izjavio na posljednjem samitu tročlanog zapadnobalkanskog saveza da im je potrebno više informacija o njemu. Da ne govorimo o crnogorskim građanima od kojih prema posljednjem istraživanju NVO CEMI gotovo polovina ne zna što je Otvoreni Balkan.

Teško je ne primijetiti da je riječ o inicijativi tri blokirane kandidatkinje za članstvo EU, koje ili nijesu počele pregovore (Makedonija i Albanija) ili su im pregovori blokirani (Srbija), tako da ne čudi rezerva da je riječ o inicijativi „euroskeptika“, odnosno pokušaju pravljenja alternative za EU, jer se ne može očekivati skorije članstvo ovih zemalja u EU. Otvoreni Balkan (OB) jednostavno je alternativa za one zemlje Zapadnog Balkana za koje se ne očekuje da u naredne dvije decenije mogu postati članice Evropske Unije, a možda ni tada. Stoga je potrebno izgraditi određeni okvir koji bi podstakao političku i ekonomsku stabilnost tih zemalja, bio neka vrsta instrumenta za ublažanje štete time što te zemlje nemaju skoru evropsku perspektivu.

Ono što intrigira jeste zašto su trojica lidera pokrenula inicijativu koja pokušava da poklopi Berlinski proces, CEFTU, odnosno Pakt stabilnosti. Da li ova inicijativa donosi nešto novo?

Osnovna konceptualna razlika kad je riječ o otvaranju tržišta između EU i OB jeste da OB predstavlja, pojednostavljeno rečeno, otvaranje tržišta bez EU standarda. Stoga ohrabruju posljednje poruke njemačkog kancelara Šolca, koji je revitalizovao Berlinski proces i druge regionalne inicijative, vidljivo izostavljajući Otvoreni Balkan, šaljući poruku da priprema za EU ne ide time što se zaobilaze EU standardi. OB upredviđa da se odloži/izbjegne primjena EU standarda, te polazi od statusa quo, svi priznaju zatečeno stanje.

Na bazi usvojenih sporazuma OB problem EU standarda je najvidljiviji na primjeru fitosanitarnih pravila. To je problem za Crnu Goru koja je usvojila preko 5000 EU propisa iz te oblasti, te se obavezala da primjenjuje EU standarde, ali ne i za Srbiju, Makedoniju, Albaniju koje još nijesu započele pregovore u ovoj oblasti. OB sada traži da se ta pravila ne primjenjuju na zemlje potpisnice OB. Za očekivati je da se sličan pristup promoviše i u drugim oblastima.

Da se nije desila tragedija u Ukrajini, Crna Gora, bi imala istu evropsku perspektivu kao i ostale zemlje Zapadnog Balkana, što znači nastavak višedecenijskog pridruživanja EU. Situacija se promijenila, Crna Gora ima realnu šansu da u narednih 5-6 godina postane punopravna članica Evropske unije. Stoga za Crnu Goru ne postoji dilema između EU i OB, jer ne postoji, trenutno, ni sumnja da li se može očekivati brzo članstvo u EU.

Prvi put članstvo u EU zavisi dominantno od nas, od domaćih političkih elita, državnih organa, onih koji čine 3/5 poslanika u parlamentu. Svi naši zapadni partneri vide kao prioritet članstvo Crne Gore u EU. Međutim, ako vlada ne ispuni te obaveze do kraja ovog, odnosno narednog mjeseca (jula) ugrožena je šansa za dobijanje završnih mjerila. I eto nas umjesto u EU nazad na Balkan, pa makar bio i Otvoreni, u društvu neuspješnih EU aplikanata.

Zlatko Vujović je jedan od osnivača i predsjednik NVO/think tank Centar za monitoring

(Okruženje, foto: prcentar.me)