Društvo u Srbiji ne postoji. Ne postoje društvene poluge kojima bi bilo moguće udruživanje ljudi s namerama moralne i političke reforme društva. Ova predstava je pokušaj konstituisanja društva u Srbiji, kaže redatelj predstave „Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo“.

Vaša predstava „Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo“ bit će izvedena 2. srpnja na festivalu Perforacije u Zagrebu. Koji je bio vaš autorski, intelektualni i moralni motiv da je napravite?

Primarni motiv bio je da predupredim buduće genocide i druge zločine masovnih razmera u organizaciji države čiji sam državljanin. Ukazao sam, naime, nedvosmisleno, na one koji proizvode masovne zločine – na kulturnu elitu. Ista kulturna elita, ista kulturna politika vlada Srbijom već trideset pet godina. Jezik tih besednika zločina, tih duhovnika genocida, krvaviji je od ruku izvršilaca zločina.

Kako kroz ovu predstavu vidite srpsko društvo i pitanje njegovog suočavanja s prošlošću?

Društvo u Srbiji ne postoji. Ne postoje društvene poluge kojima bi bilo moguće udruživanje ljudi s namerama moralne i političke reforme društva. Ova predstava je pokušaj konstituisanja društva u Srbiji.

Kakav je vaš pogled na srpski ili ex-jugoslavenski teatar kada su u pitanju aktualne teme, angažiranost umjetnika i društvena odgovornost?

Taj pogled je jasno ugrađen u moje predstave. On im je osnova. Ja sam za radikalnu izmenu stvarnosti, a pozorište je upravo radikalna intervencija imaginacije u stvarnosti. Kako se da menjati stvarnost pokazao sam u predstavi „Don Kihot ili šta su danas vetrenjače i odakle vetar duva“. To je jedina zvanično zabranjena predstava kod nas. Pokazao sam to još više u predstavi „Vox Dei – građanska neposlušnost“ u kojoj sam organizovao suđenje predsedniku Srbije i njegovoj vladi, prema važećim zakonima, za eklatantne zločine koje su počinili kršeći Ustav. Najzad, toliko puta sam ukazivao na jednu sasvim drugu tradiciju politike i umetnosti u Srbiji, slobodarsku tradiciju, oslonivši se na nju, od Dositeja, prote Mateje, Bože Grujevića, preko Svetozara Markovića, Pelagića i Dimitrija Tucovića, do Zagorke Golubović…

Kada ste režirali „Srebrenicu. Kad mi ubijeni ustanemo“ doživljavali ste brojna odbijanja za prikazivanje te predstave u raznim kazališnim kućama, kao i uvrede i prijetnje. Kako se kao angažirani intelektualac i umjetnik nosite s tim ne baš lakim poteškoćama i neugodnostima?

Nijedan pozorišni kritičar u Srbiji u svom prošlogodišnjem izveštaju nije naveo ovu predstavu ni kao puki događaj, kao da se nije dogodila, iako je izazvala najviše reakcija u poslednjih trideset godina. Nijedna pozorišna institucija nije reagovala na monstruozne pretnje koje su mi upućene, što anonimno, što s jasnim potpisom. Kultura u Srbiji organizovana je dakle oko ćutanja o temeljnim stvarima srpskog društva. Ćutati znači lagati. Ćutati znači ubijati. Neretko imam utisak da se u Srbiji krećem među mrtvim dušama.

(Portal Novosti, foto: N1)