Ovih dana navršit će se 19. obljetnica spektakularnoga medijskog događaja, kada je na Narodnom trgu u Splitu ritualno spaljivan Feral Tribune. Obred, o kojem je vijest donio samo jedan marginalni dnevni list, trajao je nekoliko sati. Trojica „nepoznatih počinitelja“, ne krijući lica, ni od koga ometani, otimali su s okolnih kioska stotine primjeraka tjednika i prilagali ih lomači na sredini trga. Satima. Nekoliko uniformiranih policajaca s pristojne su distance promatrali prizor, ne pokazujući namjeru da se umiješaju. Dekor su činile stotine građana. Neki su prolazili okrećući glavu na drugu stranu, neki su znatiželjno zastajkivali da vide što se događa, a mnogi su strpljivo odgledali čitav happening. No – nitko od njih nije izustio ni glasa, a kamoli riječi prosvjeda. Satima. Satima su prolazili, zastajkivali ili se grijali uz lomaču u besprijekornoj tišini. Činilo se da njihov strah djeluje poput dodanog kisika, da se buktinja razgorijeva, a dim od spaljenih novina postaje još gušći.
(Viktor Ivančić, Država i terorizam, 8. 6. 2014. Peščanik.net)

Cenzura je opaka stvar… Njen uticaj nije vezan samo za sprečavanje da se nešto, loše po vlast/znanje/moć, objavi već i da se stvore “standardi” preko kojih se ne sme prelaziti. Senzacionalizam, zasnovan na patetici ili pak eksploataciji tragičnih događaja, kako bi se privukli čitaoci/slušaoci/gledaoci, kod nas prerasta u medijski standard. Danas kao da se vodi trka između medija (čast izuzecima) ko će više da liči na Kurir ili Pink. Suze i patnja moraju biti osvetljeni oreolom malograđanskog sitnodušja gde će svi “sočni” detalji biti opisani do mikroskopske preciznosti; ovi mediji služe da vam spuste racionalno-kritički gard kako biste se prepustili emocionalnom prenemaganju i opštoj jeftino-javnoj katarzi. Propuštajući događaje i ličnosti kroz ovaj emotivno-patetični filter, koji formira i naš javni stav, mediji kreiraju sliku (i)realnosti i utiču na apsolutno sve: sudske procese, političke afere, krimogene aktivnosti i sl. Medijska slika ne ostaje samo na ekranu ili papiru – ona mora (ili barem teži tome) da se “presadi” nama u svest i postane naše viđenje sveta i realnosti. Moć medija je zbog toga jako velika i pred njom strepe svi: tajkuni, političari, kriminalci, obični građani i svi oni koji se tako osećaju.

Koliko se mediji i politička moć vezani govori nam, na primer, ponašanje aktuelnog premijeru – njemu kao da “Kurir” ili “Alo” ili “Informer” kreiraju javne nastupe (ili pak premijer kreira njihove “nastupe”). To je ponekad toliko degutantno, da ne kažem odvratno, da vas poduzima mučnina… Sva ta patetika i hinjena zabrinutost za građanke/građane; bes zbog nepravde nad “malim” čovekom; sugestija da je on-premijer Veliki brat koji nas razume i sa kojim treba da se identifikujemo – država to sam ja; mržnja prema svima onima koji napadaju premijera, a samim tim državu i stvaranje atmosfere gde bi linč pojedninih narodnih neprijatelja bio poželjen – sve to, uz obavezan primitivno-estradni sjaj, čine premijera papirno-elektronskim divom u čiji integritet i poštenje se ne sme sumnjati.

Moralni kredo ovakve premijerske kampanje mogao bi se filozofsko-logički izraziti kroz onu čuvenu Fihteovu (nemački filozof) formulu prvog postulata Ja kao apsolutno slobodnog – Ja=Ja! Pri tome, ovo Ja, kao apsolutno slobodno, nije izraz javnog stanja svesti već lične moći i apsolutističkog apetita samog premijera. Upravo zbog ovoga premijer svaku kritiku shvata – ili barem želi tako da predstavi – kao napad na samu državu i njen ustavni poredak. Sve što ne odgovara vlasti ili što može da ošteti savršeni moralni integritet premijera tumači se kao – ugrožen državni ineteres. Ovakav moralni fundamentalizam, građen na kultu ličnosti, nismo imali još od vremena Slobodana Miloševića, a ni Sloba se nije baš petljao u sve, naprotiv, dok današnji premijer sve zna i sve može; ovakav moralni purizam nismo imali još od Koštunice koji je pokušao da izgradi kult bezgrešnosti što je inače čest izraz/predstava konzervativnih političkih opcija, a što je opet sjajan izvor i inspiracija za političku satiru i humor, jer tolika doza ozbiljnosti u javnim nastupima (stalno pozivanje na legalitet i legitimitet) i insisitanje na “temeljnim vrednostima” naprosto mame na zezanje.

Srpsko društvo je evoluiralo do novog apsolutizma koji će uskoro da odbaci površno-demokratski dekor i da “zasija u punom sjaju”. Uskoro ćemo imati vlast kakvu i zaslužujemo, to jeste kakvu smo priželjkivali – apsolutnu vlast pojedinca čija volja ne trpi bilo kakvu kritiku i suprotstavljanje! Ovo sve što se događalo i događa se sa Peščanikom samo je uvertira ili “noć pred velike događaje” – što bi rekao Štulić. Ako se uskoro ne trgnemo, postaćemo premijerovi zombiji koji poslušno izvršavaju njegova naređenja, ma kakva ona bila. Vrlo slično atmosferi koju je opisao Viktor Ivančić kada se pre 19 godina javno spaljivao Feral Tribun: “Satima. Satima su prolazili, zastajkivali ili se grijali uz lomaču u besprijekornoj tišini. Činilo se da njihov strah djeluje poput dodanog kisika, da se buktinja razgorijeva, a dim od spaljenih novina postaje još gušći.“

(Autonomija)