Problem društva je kad roditelj kaže: Šta ovo bi sad?! Pa nije to bilo sad. To ste vi sad vidjeli, a vidjeli ste kasno. Toga ne bi bilo da ste vidjeli na vrijeme. Da ste svoje dijete gledali u oči, doprli do njegove podsvijesti da vidite kako on razmišlja, gdje su mu misli i osjećanja, nikad ne biste imali probleme sa svojim djetetom.

Maštoviti i vidoviti Žil Vern tražio je u svoje vreme ljubav čak i 20.000 milja pod morem, a šta se od tada zbilo sa svetom – znamo i vidimo, osećamo na sopstvenoj koži svakog dana. Ljudi su se odljudili od ljudi i planete po kojoj hodaju, i možda bi nas danas mogao spasiti samo neki odvažni, maštoviti i hrabri čovek kad bi se otisnuo, recimo, 20.000 milja iznad mora. Možda bi tamo bilo nekog rešenja za nas, možda bi tamo mogla bila probuđena neka nada za spas svih nas, spas od svih nepodopština koje je čovek u međuvremenu sebi ispekao… O svemu tome za Autonomiju je govorio glumac Gradskog pozorišta Podgorica/Dramske scene za djecu – Željko Caja Radunović, koji je u njihovoj predstavi “20.000 milja pod morem”, izvedenoj na “Novosadskih pozorišnim igrama” u Pozorištu mladih, nadahnuto igrao kapetana Nema.

Postoje li danas ljudi maštoviti poput Žila Verna?

Mislim da postoje.

Gde su?

Ima ih, ali je veliki problem disbalans koji postoji između tih darovitih ljudi i onih koji se guraju u prvi plan. Prvi, ti koji bi mogli da doprinesu boljitku svih nas i naše civilizacije ukupno, gurnuti su u drugi plan. Kako napraviti dobar balans, kako da ovi daroviti dođu do izražaja, to je, čini mi se, problem širih razmera, jednog šireg plana i nivoa. Ali optimista sam, vjerujem da će njihova misao i njihova djela uskoro, napokon, izbiti u prvi plan, da će prevladati zdrava svijest i razum. Moramo da se nadamo tome i da očekujemo da će biti tako.

Zaboravili smo važnost priče, pričanja priča deci, a priče su održale ovu našu civilizaciju. Mi više i ne ćutimo s decom. Prepuštamo ih telefonima, striming platformama, TikToku… Roditelji žure, zarađuju, kupuju njihovo vreme tako što im plaćaju streljane, umesto da ih vode u pozorište, na Frušku goru, Kosmaj, Avalu, da igraju s njima košarku, voze bicikl… Zajedničko vreme svedeno je na spavanje u istoj kući. Kad se to desilo, zašto je “ovo vreme”, zašto su devedesete i sistem uvek izgovor da se ne nađe vremena za decu?

Ja ne tražim, niti imam izgovor u vlasti ili sistemu. Mislim da je problem u tome što mi nismo zreli da kako treba prihvatimo sav napredak i razvoj savremene tehnologije. Jednostavno, nismo bili sposobni i zreli da to prihvatimo na pravi način. Zloupotrebili smo sve ono što nam se ponudilo, što je moglo da nam bude blagodet. Nismo išli korak po korak, već smo preskakali i po nekoliko koraka, po desetak stepenika i zato smo se našli tu gdje jesmo. Ne umijemo više da vladamo sobom.

Danas se kupuje ne samo vrijeme. Kupuje se i ljubav. Sve se kupuje, ali ljubav se ne kupuje. Ona se daje, osjeća, prima, širi. Kada se kupuje, onda to nije ljubav. Danas se nema vremena, zauzeti smo, ma nije istina. Pa i naši roditelji su radili i bilo im je sigurno teže nego današnjim roditeljima. Radili su i stizali da se bave djecom. Siguran sam da je njima bilo napornije, jer, možda nisu imali kola, nisu mogli da se dozivaju telefonima, nego su sve morali pješke, za šta im je bilo potrebno više vremena. Mi smo podlegli svemu onome što nam se ponudilo i nismo to uzeli da koristimo na pravi način. Djeca nam danas bježe, izmiču kontroli.

Po meni, nijedno dijete na svijetu nije krivo, to je moja teorija, a možda nisam u pravu. Kriv je onaj koji je trebalo to dijete da drži pod okom, da zna šta mu dijete misli, na koji način misli. Nije problem ako dijete progrešno razmišlja, već je problem ako vi to kao roditelj ne vidite, ne osjećate i ne znate. A ako vidite i osjećate, možete to ispraviti, možete ga okrenuti na pravi put. Problem je kad roditelj kaže: Šta ovo bi sad?! Pa nije to bilo sad. To ste vi sad vidjeli, a vidjeli ste kasno. Toga ne bi bilo da ste vidjeli na vrijeme. Da ste svoje dijete gledali u oči, doprli do njegove podsvijesti da vidite kako on razmišlja, gdje su mu misli i osjećanja, nikad ne biste imali probleme sa svojim djetetom.

Od dece se danas očekuje da budu neki sveznajući superheroji, čak i u godinama kada to objektivno ne mogu biti. Bilduje se neka nenormalna ambicija u njima, umesto da se bude mašta i empatija, da se uči o drugarstvu, važnosti poštovanja drugog deteta. Kako u takvoj atmosferi današnjoj deci pričati priče u pozorištu?

Generacijske razlike uvijek podrazumijevaju neke rasprave oko toga ko je u pravu. Ja pripadam starijoj generaciji ljudi koji se bave pozorištem za djecu. Cijeli život radim s djecom, u neposrednom sam kontaktu s njima već dugo. Pristalica sam toga da se djeci dozvoli da budu djeca. Ako treba praviti prve korake u pozorištu, onda se zna šta znače prvi koraci u pozorištu. Nekada se neke predstave skidaju s repertoara pozorišta s obrazloženjem da su prevaziđene. Ja ne znam šta je tu prevaziđeno. Priča za djecu je priča za djecu. Za dijete koje danas ulazi u pozorište, a ima tri, četiri ili pet godina, zna se kakav mu repertoar pripada. Priče za tu djecu ne mogu da budu prevaziđene. To su prvi ulasci u pozorište i ne možemo tu da govorimo da nešto nije moderno, ili da nije umjetnički dojam, da se danas predstave rade na drugačiji način. Ne. Tako možemo da razgovaramo kada su u pitanju starija djeca, ali ne i ona s tri, četiri, pet, šest, pa i sedam godina. U dobu od, recimo, pet godina, djeca razmišljaju isto unazad 50 generacija. Razlike, naravno, postoje kasnije, zahvaljujući svemu što postoji oko njih, ali u tim godinama svi su isti. I tu moramo biti jako obazrivi u pristupu, treba ići lagano, da ih ne bombardujemo, da ih s pet godina uvlačimo u neka premišljanja i razmišljanja, da njihove male mozgove ne tjeramo da rade ubrzanije od normalnog, jer, imaće vremena da se razviju. Neka prvo razvijaju osjećanje bliskosti, ljubavi, topline, empatije, dijeljenja i druženja. Neka se to rodi prvo u njima dok su još mali, jer onda će to i ostati u njima kasnije. Nemojte da to preskačemo, nemojmo odmah da ih pravimo genijalcima.

Čujem da ljudi kažu, moje dijete ima četiri godine i zna sva slova. A zašto zna sva slova s četiri godine? Kud žuri? Nema potrebe. Neka pravi igračke od papira, konzervi, kartona, lišča, slamčica. Negdje sam čitao da djeca u Finskoj, kada idu u školu u prirodi, uopšte ne nose igračke, nego ih prave u šumi od onoga što tamo zateknu. Čitao sam i da njihovi vrtići, npr, nemaju oslikane zidove Diznijevim junacima. Oni dozvoljavaju da se dječja mašta i kreativnost razvijaju bez takvih uticaja. Sve kasnije što im se ponudi, neće pobjeći. Dozvolimo i mi da se djeca, s onim što ih svakako čeka kasnije, upoznaju kasnije, ne prije vremena. Ima genijalaca, djece rođene za nešto. Mesi je sigurno i s dvije godine bio genijalan za fudbal, dat od boga, ali drugi nisu, i to forsiranje nije dobro. Moj sin je, npr, trenirao fudbal do 18. godine. Bio je dobar, ali nije bio bogomdat i onda je sam shvatio da neće igrati za “Juventus” ili “Romu”, pa je rekao – dosta i prebacio se na školovanje. Danas je uspješan ekonomista. Međutim, roditelji bombarduju svoju djecu ambicijama, čak prekidaju školovanje svoje djece u 14. godini da bi igrala fudbal. Pa gdje ispisujete djecu s 14 godina iz škole? Je li Mesi? Nije! Pa nemojte onda. Ne liječimo na silu svoje komplekse preko djece. Ja se uopšte ne slažem s tom današnjom praksom roditelja i društva.

Snežana Miletić (Autonomija, naslovna fotografija: Duško Miljanić)