Malo je onih koji u Sarajevu, BiH, ali i regiji ne znaju ko je dr Zdravko Grebo, profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu, koji za nepuna dva mjeseca ide u penziju. Vječiti opozicionar (svim vlastima) za Dane govori o katastrofalnoj politici Zlatka Lagumdžije, Milorada Dodika, Dragana Čovića i ostalih te priznaje da priželjkuje revoluciju koja će ih skinuti s vlasti, mada priznaje da je to SF (naučna fantastika – op. aut.), jer historija više ne poznaje prave revolucije, ali se pribojava građanskog bunta koji bi neko mogao zloupotrijebiti i donijeti u BiH fašizam. Otkriva i svoj san da jednog dana, koji, siguran je, on neće dočekati, svaki čovjek, muškarac i žena, izgovore rečenicu u sebi i javno: da, ja sam državljanin Bosne i Hercegovine.

DANI: Profesore, zamislite da sam neka strana novinarka, koja vrlo površno poznaje situaciju u BiH, i koja Vas pita: Izvinite, a ko je sad na vlasti u BiH?

GREBO: Dragi Bog zna ko je na vlasti, a ko nije. Narodna kaže: da nije tužno bilo bi smiješno. Ovdje zaista više niko ne zna, šestorka, sedmorka, platforma-neplatforma, stara većina – nova većina, ćeraćemo se još, uvođenje, izvođenje…. Čak mislim i formalno-pravno, ovi obračuni što se spremaju kod O.K. Marindvora za septembar, čak ni puko brojanje ruku, ne govori ko ima većinu. Zaista, da me neko sa strane pita ko je u BiH na vlasti rekao bih: ne zna se. I to nije moj retorički trik nego ja stvarno kad, narkomanski svezan na novine, ujutru u šest pokupim Oslobođenje i Avaz, ne znam šta će me dočekati: ko vlada ovom zemljom u tom trenutku. Slučajevi rezolucija o Siriji, rezolutno traženje ostavke ili opoziva Zlatka Lagumdžije, Živka Budimira… pokazuju da se ne zna ko donosi odluke i u čije ime.

DANI: Mislite li da je glasanje za rezoluciju o Siriji stvarni razlog zbog kojega je Milorad Dodik zatražio ostavku Zlatka Lagumdžije?
GREBO: Nemam skoro nikakvih, ne samo simpatija nego ni razumijevanja za Dodika, Čovića i Lagumdžiju. Skoro da bih se složio sa Tihićem, jer i oni spremaju svoju strategiju protiv Zlatka Lagumdžije, da Lagumdžiju ne treba smijeniti zbog rezolucije o Siriji, što složno traže Dodik i Radmanović koji je bio njegov megafon, ali svakako ga treba smijeniti. I to je još jedna tempirana bomba. Svi oni u političkom prostoru jednostavno čekaju nekakve povode. Sigurno je Harčenko lobirao da se tako glasa i zato je Radmanović tako reagovao. Je li to povod da se izvlače iz koalicija i partnerstava – mislim da jeste, jednostavno im se to namjestilo.

DANI: Dodik je rekao da glasanje o rezoluciji nije sporno koliko kršenje Ustava.
GREBO: Mislim da ovo nije uvjerljiv razlog i da među njima ima drugih razloga zbog kojih jedni druge osporavaju i time beskrajno ovu zemlju drže u stanju šizofrenije, ludila, ne znam više koju riječ da upotrijebim. Radmanović je na toj famoznoj konferenciji za štampu izgledao kao dijete koje se uneredilo, spominjući grijehe Zlatka Lagumdžije i ono što je bilo bitno – rekao je da imaju dokumentaciju o svim njegovim kršenjima Ustava i zakona. Sutradan je neko tijelo SDP-a reagovalo tvrdnjama da SDA nema nikakvo pravo da postavlja pitanje odgovornosti Zlatka Lagumdžije i pobrojali su 10-12 firmi u kojima je počinjen kriminal i sve to pod mentorstvom i kapom SDA, da bi onda izašao spisak sa 12 tačaka zbog čega Tihić treba da podnese ostavku. U ovoj zemlji se politički partneri drže za gušu, samo što je ne iščupaju jedan drugom. Radmanović ima dokumentaciju o Lagumdžijinom kriminalu, a Lagumdžija, zajedno sa svojim partnerskim drugovima iznosi prijetnju da će tražiti ostavku Tihića zbog zloupotreba. Ako je išta od toga tačno, onda bi neko, SIPA ili državni tužilac, morao podnijeti krivičnu prijavu protiv SNSD-a i SDP-a za prikrivanje krivičnih djela. Ono što su nam oni pokazali je da svi u krugu, dancingu od 6-7, i Radončić voli zaplesati u tom kolu, imaju dokaze protiv drugih i čekaju priliku da to iznesu u javnost. Ali to je očigledno način na koji oni međusobno funkcionišu.

DANI: Zbog čega su se neposredno nakon izbora pojavili ti problemi u njihovom međusobnom funkcionisanju?
GREBO: Krenulo je sa tzv. Platformom, gdje su stubovi bili SDA i SDP. Da su SDA i SDP prije izbora svojim biračima objavili svoje partnerstvo, čak ni zagarantovani birači ne bi glasali za njih. Birači SDA ne bi glasali zato što idu u koaliciju sa Titovim nasljednicima i komunjarama, a glasači SDP-a, sentimentalno vezani za Savez komunista, ne bi glasali, jer šta će tamo sa vjerskom strankom. Pa su onda uveli one dvije egzotične stranke, dragi Bog zna ko su i šta su.

DANI: Govorite o Lijanovićima i HSP-u?
GREBO: Ne znam smijem li to tako reći, kobasičarsko-ustaška koalicija, i to nema nikakve veze ni sa principima ni s ideologijom, ali u to vrijeme je trebala kakva-takva i tadašnja legitimacija da i Hrvati učestvuju u svemu tome.

DANI: Cilj je bio izbaciti HDZ-ove, ili ako ćemo precizno Čovića.
GREBO: Da, da, ali ljubav nije dugo trajala. Dobro, o ovim mališanima niko nije ni vodio računa, mada bi Lijanović – kupuj domaće, kupuj srcem – ostao u bilo kakvoj koaliciji taman i sa Ravnogorskim pokretom.

DANI: Ali situacija je takva da od Lijanovića sada zavisi puno toga.
GREBO: Znam, ali stvaranje tih koalicija, oni su sebe nazvali platformom – jedini misterij je kad je i sindikat potpisao tu platformu, dragi Bog zna šta ih prevari i šta su oni tražili u tome – koje nisu imale nikakvih idejnih, ideoloških, principijelnih, zajedničkih tačaka između tih stranaka, moralo je pući.

DANI: A kakve ideološke ili principijelne zajedničke tačke sad imaju SDP i SBB?
GREBO: Nemaju i to je samo dokaz kontinuiteta neprincipijelne politike. Sad odjednom, dva HDZ-a koja nikako nisu mogla ući u partnerstvo, jesu apsolutno prihvatljiv partner. Negdje sam pročitao nekakvo otužno objašnjenje da je u međuvremenu Čović evoluirao. Jako. A zašto Radončić, koji očigledno snažnim korakom gazi političkom scenom BiH, jeste prihvatljiv partner? U početku, valjda zbog SDA, nisu imali, mislim na SDP, dovoljno ruku za Radončića, sad imaju i ulazi SBB, dva HDZ-a, čak i onaj brojke i slova, što samo govori da u toj politici nema ni nijedan promil ni principa, ni ideoloških zajedničkih dodirnih tačaka. Što bi naš zgaženi narod rekao: borba za fotelje. Dakle radi se o borbi za vlast što su izborni pobjednici demonstrirali, kako su sjeli počeli su smjenjivati ljude, upravni odbori, ministarstva itd., i to zaista u impresivnim količinama. Ljudi koji su kako-tako, ali ipak dobili glasove birača, ne brinu ni o čemu nego o raspodjeli onog kolača za koji misle da su ga dobili i to vodi samo u dalje produbljivanje krize u ovoj zemlji.

DANI: Čak i oni koji proizvode ove krize sad su se doveli u pat poziciju. Prijeti se blokadom institucija. Ko od svega toga ima koristi?
GREBO: Ti ljudi ako nisu neuki, onda su zaista zločesti i vlastoljubivi. Slijedom neke, njima poznate političke logike, možda i nije besmisleno ako jedni druge pozivaju na pristojnost, na pamet, zahtjeve za ostavku Nermina Nikšića. Ako se Federalna vlada rekonstruiše – izvoli dečko i ti ići. Ako će doći do zamjene ministara iz redova SDA nekim novim Bošnjacima, Bog te pita ko će doći, onda imamo zahtjeve i za ostavku Bevande. Hajde brate i ti, vlada ti ne funkcioniše, sve je haos, i jedino što neko iz prikrajka, viče: vanredni ili prijevremeni izbori.

DANI: Iz opozicije su se već čuli takvi zahtjevi, ali sad i Bakir Izetbegović govori o vanrednim izborima. Da li bi to nešto riješilo?
GREBO: Sad će dvije godine od izbora. Zakulisnu strategiju neko ima proizvodeći haos. U oktobru nas očekuju lokalni izbori i to će biti i prvi test da se nova konstelacija snaga i njihova percepcija u biračkom tijelu provjeri. Neće se u predizbornoj kampanji, nema ni previše vremena, pokretati temeljna pitanja, uređenja zemlje, promjena ustava pa čak ni Sejdić-Finci. Ko bi, ako se jednog dana i desi taj scenario, ne zato što oni to vole, nego što će država biti u totalnoj blokadi, raspisao vanredne izbore i ko u svojim kućnim analizama ima kalkulaciju da će narod njima dati svoj glas, pa će onda oni dobiti većinu i nesmetano nastaviti da vladaju? Zaista se bojim da postoji velika sumnja, ako se to i desi, da ćemo dobiti iste rezultate. Možda će neke stranke malo napredovati, neke malo pasti zbog gafova svojih lidera. Mada ne navijam, SDP će malo pasti, SBB porasti.

DANI: Koristeći sukob SDP-SDA?
GREBO: Da, ali i koristeći tu populističku retoriku, kombinaciju nacionalizma, autoritarnosti i fraza o socijalnoj pravdi. To uspijeva pogotovo kod izbezumljenog naroda. Naravno, imam ja i rezervnu varijantu, ne znam da li da je izgovorim, jer i to podliježe krivičnom sankcionisanju, a i zbog godina koje sam sabrao više nisam igrač za špic, ovu zemlju bi mogla promijeniti nešto što bi ličilo na revoluciju.

DANI: Mislite na građanski bunt ili nešto više?
GREBO: Ovo je SF, ne samo zbog BiH, nego nigdje u svijetu nema više klasične revolucije kao što su bile Kubanska, Kineska, Oktobarska.

DANI: A “arapsko proljeće”?
GREBO: Da li je to revolucija? Neću…

DANI: Hajde, recite.
GREBO: Možda bi bilo dobro to “arapsko proljeće”.

DANI: Ali koga dovesti na vlast?
GREBO: Nema nikoga. Možda bi bilo dobro, mada to nije moja paradigma revolucije, budući da ćemo za manje od 200 dana znati ko je novi reisu-l-ulema, ovaj aktuelni, koji je očigledno bio i politička figura, više ne može da se kandiduje – što je Mujki Spahić rekao, nije da se on neće kandidovati nego ne može – pa možda ta vrsta, da efendija Cerić, povede “bosansko proljeće”. Mislim da je nekad i spominjao tu varijantu.

DANI: Spominjao je on “vruće sarajevsko ljeto”. Mislite li time na objedinjavanje bošnjačkog korpusa?
GREBO: To su moji snovi, a ovo već liči na poetiku Avde Sidrana, stvarno ponekad to sanjam: da li je uopšte moguće stvoriti ambijent u kome će se ne samo Bošnjaci (situacija u bošnjačkom korpusu je najviše haotična), naravno ako postoje želje i iskrene namjere svih ljudi u BiH, bez foliranja da se obožavamo – Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali i Sejdić i Finci – ne moramo reći da se baš najviše na svijetu volimo, imamo različite percepcije, političke, religijske, kulturološke, ali može li se doći u stanje gdje će ljudi biti spremni, oslobođeni straha – treba ljude prvo osloboditi straha: neće te, bolan, niko ubiti, ne smije te niko ubiti – i stvaranjem svijesti o tome da jedino iz pozicije u kome će svaki čovjek, svaki muškarac i svaka žena, izgovoriti rečenicu u sebi i javno: da, ja sam državljanin Bosne i Hercegovine. Sve ostalo je podložno dogovoru, sporazumu, vitalnim interesima, dvodomnim skupštinama, paritetnom predstavljanju. Da se prestanemo bojati, a ne smijemo baš ni zaboraviti šta je bilo, i misliti kao ljudi koji moraju imati nekakav zajednički cilj, uređenu državu, nezavisno sudstvo, medije i koliko toliko pristojan život. Pročitao sam u nekom članku jednog američkog političkog filozofa da u političkoj historiji postoje popravljive i nepopravljive štete. Mislim da je na mnogo načina u BiH, ne naravno izborom naroda koji tu živi, napravljena ogromna, nepopravljiva šteta. Teško se to briše iz glave, iz duše, iz kolektivnog sjećanja tih naroda, ali ako bi se našla, nemojte pitati: ko – ne znam, politička snaga prvenstveno od ljudi koji imaju čiste ruke, ako bi se njima dala šansa vjerovatno bi postojala nekakva nada za BiH.

DANI: Kada biste, recimo, odlučili da napravite okrugli sto o ovoj ideji, koga biste pozvali od intelektualaca?
GREBO: Nema puno ljudi u čiju ja vrijednosnu orijentaciju, a pogotovo ekspertno znanje vjerujem. Postoji jedna grupa ljudi, hajmo da se šalimo, da ponovo bude Srbin, Hrvat, Bošnjak – Zdravko Grebo, Miodrag Živanović i Slavo Kukić. Ima još ljudi, naravno. Ta vrsta angažmana je iscrpila svoje mogućnosti, a nije ni to bilo beznačajno da imate glas iz Banjaluke i Mostara koji govore drugačije od preovlađujuće nacionalističke retorike. Prva varijanta je da pozovete ljude koji istinski vjeruju, mada su vjerovatno poljuljani u temeljima svoga vjerovanja, da BiH može biti normalna i prosperitetna država. U posljednje vrijeme jedini čovjek koji je tu nešto konstruktivno uradio je Edin Šarčević koji je napisao analizu predustavnog stanja u BiH. To je zaista dobro, naravno u ovom trenutku apsolutno utopijski, ali nekada moramo krenuti i zahtijevati nemoguće. Druga varijanta, mada se ne bi znao ishod: u sve tri su se zajednice među intelektualcima pojavili neki novi intelektulaci, ali oni zastupaju poprilično ekstremne stavove. Nije ni to loše ako su ljudi pristojni i ako znaju da svoju tezu brane. Među bošnjačkim intelektualcima, uvijek mi pada na pamet jedna sjajna ekipa islamskih intelektualaca, obrazovani su, tolerantni, mudri ljudi, naravno drže svoju stranu, od Enesa Karića, Fikreta Karčića, Adnana Silajdžića, Rešida Hafizovića, Hilme Neimarlije. To su ozbiljni ljudi. Takvih ljudi ima oko časopisa Status u Mostaru. Postoje i u Banjoj Luci.

DANI: Ima li BiH ljude koji je mogu izvesti iz ove, kako ste rekli, šizofrene situacije?
GREBO: Mi nemamo čovjeka od formata, nemamo državnika, da ne govorim državnike koji bi imali viziju, koji bi znali kuda vode i svoj narod i ovu zemlju i koji bi bili spremni i na nepopularne poteze jer takvi moraju biti u ovakvoj nesretnoj situaciji. Političari su krivi jer nisu političari. Politika znači briga za opšti interes i ako bi dobili takvu vrstu političara koji brine, ne skrivajući i svoje druge identitete, nacionalne, religijske, o općem interesu, onda bi tu imali neku nadu. Mi jesmo primjer za sve najgore na planeti, od učešća na Olimpijadi do korupcije, ali ne mislim da su političari u Britaniji ili Francuskoj moralne cvjećke, tamo javnost sankcioniše ljude koji se ne ponašaju prema pravilima u kome i političar jeste profesija koja podrazumijeva ponašanje u skladu sa nekim standardima. Ne možeš biti kabadahija, otimač, razbojnik, reketaš, opuhivač tuđih sefova i slično i proći nekažnjeno. Kod nas koliko znam nema nijednog lidera političke stranke koji nema krivičnu prijavu, mada mislim da je Čović šampion, ali imaju ih i Dodik i Lagumdžija.

DANI: Zašto i pored toga imaju podršku birača?
GREBO: Često i sam sebi postavim pitanje: pa jebem mu mater, kako je moguće da ljudi glasaju kako glasaju, a pri tome žive teško? Strah je veoma značajan faktor u politici, pogotovo u ovim kompleksnim, složenim društvima gdje se ljudi boje. Eto, hajmo govoriti o Bošnjacima. U našem nacionalnom korpusu, pa onda i političkom, postoje ljudi koji su besprizorno bogati tajkuni, a ja sam besprizorno siromašna bijeda i proleterijat na ulici, ali poruka glasi: ako mi Bošnjaci ne ostanemo zajedno, ona druga dva će nas potamaniti. Vjerovatno poruka i za ta druga dva glasi isto. Na neki način postoji i odgovornost birača. Postoji izreka: ako ne valja vlada, treba promijeniti narod. Bilo bi potrebno da i mediji i kulturna i akademska zajednica i taj poprilično šaroliki nevladin sektor, porade na tome da ljudima stvore svijest o tome da njihov ubačeni glas, koji je tajni, i koji ubacuju u strepnji da ako njegovi ne pobijede njemu će biti loše, da to nije tačno. Zašto bi nekakva solidarnost ili makar zajednička akcija između srpskog, hrvatskog, bošnjačkog i Sejdić-Finci sirotana, čovjeka koji živi u bijedi, izostala kada ljudi znaju da nemaju od čega da žive.

DANI: Govorite o solidarnosti i zajedničkim akcijama, a upravo toga nema. Kakvi smo to ljudi postali?
GREBO: Zato što su ljudi još uvijek predstavljeni. Mogu razumjeti, ali ne mogu shvatiti. Ljudi u ovoj zemlji su jako propatili u četiri godine rata. Znaju da su bili protjerivani, silovani, ubijani samo zato što su drugi i to u kolektivnoj svijesti jeste ostalo. I zato se ljudi boje i zato glasaju kako glasaju za svoje lidere za svoje nacionalne stranke i onda oni to zloupotrebljavaju u korist primitivne pljačke i bogaćenja tankog sloja ljudi. Pri čemu se cijela ta nacionalna, vjerska i kulturološka podrška koju su dobili zaboravlja. Iskreno se bojim da u dogledno vrijeme – kao ozbiljna alternativa ovim postojećim elitama – neko me zbog toga “ošamario” govoreći da su elite nešto pozitivno, a ovo je šljam – koje su prvenstveno etnokratske, može da se desi, ako se stvari budu do jeseni odvijale na ovaj način, sa daljim otpuštanjem radnika, kašnjenjem penzija, plata, poskupljenjima, ne treba dalje, da se stvari počnu razrješavati na ulici. Nasilno. Tući ćemo vas motkama; Jebemo vam majku, kupujete Audije 8 za ministarstvo inostranih i ministarstvo komunikacija, koincidencija je li, kupuju najskuplje automobile. Ljudima će dodijati, krenuće da stvari istjeraju na nasilan način nemajući nikakvu viziju, dodijat će im i reći će: Ma jebe mi se, imam troje djece, a nemam šta da jedem, sve ćemo vas slomiti. Taj scenarij je moguć, mada ja to ne bih volio, jer postoji opasnost da taj opravdani socijalni bunt neko zajaše i preuzme vodstvo i dobijemo fašizam. Dobijemo Ivicu Dačića.

DANI: Dačića su sami Srbi izabrali.
GREBO: Neko je napisao da Srbi vole musolinijevski podignutu bradu Ivice Dačića. Dakle, oni vole taj tip politike koji nema nikakve veze sa tolerancijom, ne govorim samo prema Kosovu nego i prema nama. Situacija u okruženju neće biti dobra i ako kod nas bude ovako loše, bogami, svi katastrofični scenariji su mogući. Jedino čemu se nadam, sa naravno puno gorčine, da rata neće biti. Ne zato što nema razloga, možda bi imali razlog da zaratimo ponovo pa da pobijedimo, nego zato što momci, najbolji dio bosanskohercegovačkog naroda je izginuo, vjerovatno više ne bi htjeli da ratuju. Za koga još jednom? Da nam se desi ova tajkunska otimačina, prevare, podvale, nepotizam, klijentelizam, a zašto? Prema tome, spavajte mirno rata neće biti, ali struja i hljeb će biti skuplji.

Za osnivanje REKOM-a

Ideja od historijskog značaja

DANI: Podržavate inicijativu za osnivanje REKOM-a mada ona od početka ima puno protivnika i u BiH i u regionu. Zašto Vi mislite da je potrebno osnivanje te komisije?
GREBO: Bio sam uz REKOM od samog početka, učestvovao na konferencijama kojih je bilo bezbroj. Kad je Inicijativa došla u fazu kad je treba zagovarati kod političara aktivno sam se priključio i pokušaću da dam svoj doprinos. Od samog početka Inicijativu prate razne kontraverze, optuživanja. Mislim da se radi o sukobu sujeta ljudi koji su vodili slične inicijative i tu je uvijek ko je glavni, ko nije i ono pri čemu se takve inicijative neslavno završe je: “Đe su pare”. Ja vjerujem da ideja REKOM ima smisla. Neću reći, ako će to nekome olakšti život i ako govorimo o BiH i ljudima koji su izrazili određene sumnje prema tome i koji su lansirali i direktne napade, da osporavam ono što rade. Ne vidim da između tih inicijativa ako su pošteno motivisane, pošteno vođene, postoji nekakva konkurencija, a pogotovo rivalitet ili kako je to Branko Todorović rekao da REKOM guši i uništava druge inicijative. To mi je posljednja zamisao. Učestvovao sam u mnogim sličnim inicijativama, neke pokretao, u mnogima i trijumfalno propadao, ali u ovom svemu jesam i dok budem trebao, biću. Po prvi put u životu neću podnositi ostavku, prvo zato što zaista, zaista vjerujem da je to ideja od historijskog značaja i ako se to ne uradi sada otvara se Pandorina kutija da se za narednih 10, 20, 30 godina ne razriješe stvari, ne utvrde činjenice. Ono što je Press RS-a objavio da mi to radimo zbog novca, to je bezočno laganje i podmetanje. Radimo zbog ideje. Za neke druge stvari sam izgubio i energiju i motiv, ali ovo hoću da radim. Bez obzira kako će to ko pročitati, čak i blanko, na osnovu onoga što o tim ljudima znam, vjerujem Nataši Kandić, Žarku Puhovskom, Dini Mustafiću, Dženani Karup.

(BH Dani / Oslobođenje)