Opozicija u Mađarskoj nadjenula mu je nadimak Viktator. U Bruxellesu se sablažnjavaju nad njegovim potezima i smatraju ga autokratom. Za euroskeptike i tvrde desničare diljem Europe on je junak i odvažni zaštitnik nacionalnih interesa, suverenist koji ne preza reći ‘ne’ središtima moći.
Zbog svoje antimigrantske politike, koja se zlokobno otjelovila u žilet-žici razvučenoj duž granice, slovi i za rasistu. Za druge je, iz istog razloga, istinski čuvar kršćanske Europe i njenih navodno ugroženih vrijednosti.
Koncept neliberalne demokracije, kakav je instalirao u Mađarskoj, zabrinjava čuvare uzdrmanih liberalnodemokratskih tekovina. Mnogo je bliži Putinu i Erdoganu nego Merkelovoj i Macronu, a na sva usta hvali ga Steve Bannon, bivši politički strateg Donalda Trumpa i guru nove radikalne desnice koji upravo kruži Europom okupljajući transnacionalnu koaliciju nacionalističkih stranaka pred izbore za Europski parlament.
Sukob bivšeg stipendista sa Sorosem
S koje god strane ga promatrali, mađarski premijer Viktor Orban kontroverzan je lik. Možda ponajviše zbog svoje političke biografije, jer na početku je, kao i njegova stranka Fidesz, čvrsto stajao na liberalnim pozicijama, istim onima koje danas s kršćansko-konzervativog položaja prezire i napada.
Najintrigantnija je njegova epizoda s Georgeom Sorosem, američkim milijarderom i filantropom, inače mađarskim Židovom. Kao mladi studenti i politički aktivist u doba urušavanja Istočnog bloka, Orban je bio stipendist Soroseve zaklade Otvoreno društvo, da bi četvrt stoljeća kasnije istu doslovno protjerao iz Mađarske, a Sorosa denuncirao kao financijera i manipulatora migrantskih valova koji, po Orbanu, rastaču kršćanski karakter Europe i potkopavaju nacionalne države.
U proljeće prošle godine Orban se opsesivno fokusirao na Sorosa i migrante u predizbornoj kampanji. Potom je, treći put zaredom, premoćno dobio izbore, a time i legitimitet da Mađarsku redizajnira po obrascu kojeg jedni smatraju silno opasnim, dok mu se drugi nekritički dive.
Iako deseci tisuća građana u Budimpešti kontinuirano prosvjeduju protiv njegovih zatiranja sloboda, 54-godišnji Orban danas je u Mađarskoj nedodirljiv. Zemlju je premrežio sebi odanim tajkunima, medije pokorio, a parlamentarnu opoziciju učinio neprepoznatljivom. Čak je i ultradesnu stranku Jobbik iznenadio svojom radikalnom retorikom otimajući joj birače. Kažu da je proteklih godina potrošio više od 200 milijuna eura na propagandu usmjerenu protiv Bruxellesa, migranata i Sorosa.
Kriza iznjedrila Orbana
Orban je davne 1998. godine već bio premijer u jednom kratkom i nepamtljivom mandatu. Njegov pravi dolazak na vlast dogodio se 2010. nakon što je mađarska ekonomija kolabrirala u tadašnjoj globalnoj financijskoj krizi. Ta je kriza, kao posljedica dublje krize (neo)liberalnog poretka, iznjedrila Orbana. Tamo je i ishodište njegova inzistiranja na neliberalnoj demokraciji i redizajniranja Mađarske, ne više kao republike nego iliberalne države utemeljene na obitelji i naciji.
Politiolog iz Zagreba, Anđelko Milardović podsjeća da se globalizacijom išlo na razbijanje nacionalnih država, a što su akteri globalizacije bili agresivniji, to su više proizvodili „orbanovski“ tip odgovora.
„Orban je u temeljnom sukobu sa zapadnom liberalnom demokracijom, ali ga treba gledati u širem kontekstu. Proces globalizacije u krizi je još od 2008. godine kada je financijska kriza pokazala da globalizacija ne donosi koristi svima. Zato u zadnjih deset godina umjesto globaliziranju svjedočimo zatvaranju u vlastite okvire. Rezultat toga na globalnoj razini je Donald Trump, na europskoj razini Brexit, a unutar same EU – Orban, odnosno orbanizacija Europe“, tvrdi Milardović.
Orbanov snažan utjecaj u regiji
Politički analitičar Davor Gjenero smatra, pak, da treba biti oprezan u etiketiranju Orbana kao „radikalnog desničara“ ili „malog Putina“.
„Za razliku od većine desnih radikala, on Mađarskom vlada vrlo kompetentno, oslanja se na ozbiljnu ekspertizu i politička znanja, relativno je dobro ustrojio državnu upravu i dobro razumije procese. Iz pristupanja EU Mađarska je izvukla znatne benefite i tim se dobrobitima danas koristi. Za razliku od politike u Beogradu, na primjer, koja nastoji biti ‘pro-Putinovska’ pretvarajući svoju zemlju u ‘rusku guberniju’, Orban se vješto koristi pozicijom Rusije i obilno naplaćuje status najboljeg ruskog prijatelja unutar EU“, kaže Gjenero.
Iako koketira s neliberalnom demokracijom, Orban vješto izbjegava opasnost da bude optužen za kršenje načela vladavine prava i europske pravne stečevine.
„On neće prelaziti crvene linije i ugrožavati svoju vlast unutar Mađarske, a njegov kredo sličniji je onome Trumpovom ‘America fist'“, napominje Gjenero.
Orbanova politika kakvu provodi u Mađarskoj od 2010. naovamo snažno se reflektira i na ovim prostorima, a mnogi ovdašnji političari ne kriju oduševljenje njime: od Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, preko Janeza Janše u Sloveniji, čitave plejade aktera s hrvatske desnice (Tomislav Karamarko, Zlatko Hasanbegović, Velimir Bujanec, Anto Đapić…) sve do bivšeg makedonskog premijera Nikole Gruevskog kojemu je Orban pružio azil u Mađarskoj nakon što je ovaj utekao iz Makedonije gdje je osuđen za korupciju.
Najnapetije veze s Hrvatskom
Ipak, Orbanove ‘mađarske veze’ najnapetije su u odnosima s Hrvatskom, najviše stoga što je mađarska naftna kompanija MOL – za koju se tvrdi da je eksponent mnogo većih ‘igrača’ iz Rusije – još od 2003. godine u vlasničkoj strukturi INA-e, naftne kompanije od strateškog značaja. Tamo je malo-pomalo jačala svoj vlasnički udio, a kulminiralo je prepuštanjem upravljačkih prava MOL-u (iako nije imao većinski vlasnički udio) u vrijeme vlade Ive Sanadera.
Do danas su odnosi Hrvatske i Mađarske turbulentni zbog Ine i raspisane tjeralice za Zsoltom Hernadijem, šefom MOL-a bliskom Orbanu, čije se izručenje traži kako bi mu se u Zagrebu sudilo za davanje mita Sanaderu. Zbog toga je Mađarska neko vrijeme blokirala ulazak Hrvatske u OECD, a Orban se hladno drži prema vlastima u Zagrebu. Unatoč tomu, Mađarska je 2017. postala vodeća u stranim ulaganjima u Hrvatsku te u vanjskotrgovinskoj razmjeni.
Tako je otprilike i drugdje u regiji gdje je mađarski ekonomski utjecaj sve izraženiji.
„Mađarska se nastoji uključiti u važne infrastrukturne projekte poput drugog kolosijeka pruge Divača-Kopar u Sloveniji ili LNG terminala u Hrvatskoj. Naročito je snažan utjecaj mađarske ekonomije u Vojvodini gdje je OTP banka preuzela snažnu regionalnu Vojvođansku banku. Mađarska privreda snažno ulazi i u prehrambenu industriju u Srbiji, a ključan program vlade u Beogradu je brza željeznička pruga Beograd-Budimpešta. Višegradska skupina (Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska) aktivno zagovara proširenje EU na Zapadni Balkan i otud bliskost mađarske politike i diplomacije sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom“, pojašanjava Gjenero.
Divi mu se desnica
No u Hrvatskoj, među tamošnjom političkom desnicom koja neskriveno veliča Orbana, uočava se jedan paradoks. Naime, jedna od Orbanovih odluka po dolasku na vlast 2010. godine bilo je proglašenje Dana nacionalnog jedinstva u sjećanje na 4. lipnja 1920. godine kada je potpisan Trianonski ugovor. Tim je ugovorom nakon raspada Austro-ugarske Mađarska izgubila golemi teritorij dio kojeg su, skupa s izlazom na Jadransko more, činili i hrvatski krajevi. U Orbanovom buđenju trijanonskih sentimenata mnogi vide aspiraciju spram izgubljenih teritorija. Na pitanje nije li apsurdno da hrvatski desničari, ujedno i najglasniji suverenisti, veličaju Orbana dok on istodobno razbuđuje „velikomađarske“ sentimente, politolog Milardović kaže kako mu je nerazumljiva ta pozicija hrvatskih nacionalista.
„Orban je nedvojbeno mađarski nacionalist. I kako onda takav može biti atraktivan hrvatskim nacionalistima? Jedino ako neće zajedno komadati ovu malu zemlju. Ne razumijem tu priču, ali mogu razumjeti identifikaciju s naslova uzora jer oni (hrvatska desnica) priželjkuju da se netko poput Orbana pojavi i ovdje“, kaže Milardović.
Gjenero, pak, smatra da je Orban zanimljiv ovdašnjim desničarima zbog snažne suverenističke retorike te dobre rezultate svoje vladavine. Također tvrdi da u Orbanovoj politici nema teritorijalnih aspiracija, već da utjecaj nastoji širiti ekonomskim sredstvima.
„Nakon pristupanja EU i Schengenu, Mađarska mijenja politiku prema pripadnicima svojih manjinskih zajednica kojima dodjeljuje državljanstvo. Time je ojačala mađarski utjecaj i u Slovačkoj i u Rumunjskoj. Orbanova vlast sustavno pomaže Mađarima u Vojvodini da se uspostave kao okosnica lokalne poduzetničke i druge elite, a na sličan način kreditno pomaže i mađarske poduzetnike u Sloveniji i Hrvatskoj. U pozadini tog jačanja jedinstva mađarske nacije, međutim, nema teritorijalnih aspiracija, i Mađarska pritom djeluje kao država koja samo maksimalno naglašava dobrobiti europske integracije“, zaključuje Gjenero.
STUPS: Bestijarijum