Mnogi političari, mediji, intelektualci i ini drugi iz Hrvatske, kao što svjedočimo već jako dugo, izuzetno su zabrinuti zbog “teškog stanja” u BiH, te zaokupljeni “problemima” Bosne i Hercegovine, očito, nemaju vremena da se bave svojim problemima i teškoćama, pa je red, cjeneći dobrosusjedske odnose, kao što i oni čine, da se mi iz BiH pozabavimo problemima u susjednoj državi.

Poštujući puni suverenitet, teritorijalni integritet, nezavisnost, kao i činjenicu da je Hrvatska članica Europske unije, ne možemo ne izraziti – sve, naravno, kao dobronamjerni susjedi – duboku zabrinutost zbog stanja u medijima, brojnih kršenja ljudskih prava, pogotovo manjina, odnosima u regionu koji su ozbiljno narušeni zbog intencija pojedinih zemalja, prije svega Srbije, ali i Slovenije, pa i BiH, da Hrvatskoj nameću neka rješanja, pogotovo oko granica, neprocesuiranja ratnih zločinaca, sve većeg gubljenja ugleda u Europskoj uniji – od slučaja Perković koga je Hrvatska odbijala izručiti Njemačkoj rizikujući da se nađe pod sankcijama Europske unije neposredno nakon pristupanja europskoj porodici, preko međunarodnih sporova i nepoštivanja odluka međunarodnih sudova (spor sa Slovenijom), nepriznavanja presuda Haškog tribunala (osim u slučaju Ante Gotovine) i veličanja ratnih zločinaca (od Kordića do Prlića i Praljka) kao i pružanja utočišta osumnjičenim i presuđenim ratnim zločincima (Zlatan Mijo Jelić, Željko Džidić, Tadija Šunjić, Dominik Ilijašević Como…), a ali i drugim osuđenicima (slučaj Ante Jelavića), do zastupanja, lobiranja i zagovaranja u Europskoj uniji, pri kome su zastupnici iz Hrvatske toliko zaokupljeni “pomaganjem” BiH da nemaju vremena da se bave svojim poslom, pardon svojom zemljom koju predstavljaju, pa Hrvatska ostaje nepravedno zapostavljena, a brojni problemi građana neriješeni.

Zauzeta predsjednica

Potvrđuju to statistički podaci o broju nezaposlenih, standard te eurospke zemlje, sve veći broj građana koji odlaze iz “lijepe naše”, kao i alarmantni podaci o demografskim trendovima što je više puta isticala i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, ali opet zbog bavljenja BiH, jasno je da nema vremena da se posveti više i problemima u Hrvatskoj. Uz sve to, Hrvatska je postala žrtvom jačanja fašizma i povjesnog revizionizma, što su uvidjeli i mnogi u Europi, pa je tako svojevremeno švedski Aktuell Fokus hrvatsku predsjednicu (dok je bila u službenoj posjeti Švedskoj) kritikovao zbog odnosa prema židovskoj zajednici i izjava tokom migrantske krize: “Grabar-Kitarović predstavlja HDZ koji je konzervativno nacionalistički”, navodi se u tekstu koji su tada objavili i u kome se hrvatska predsjednica uspoređuje s Marine Le Pen, predvodnicom ekstremne desnice u Francuskoj. A zbog destruktivnog pristupa Hrvatske, kada je u pitanju regionalna politika, krajem prošle godine se o tome govorilo sa strahom i zabrinutošću nekih zastupnika u Europskom parlamentu, među kojima su i njemački.

I kao da sve ovo nije bilo više no dovoljno problema za jednu europsku državu, koja je, dobronamjerno, više zabrinuta time šta se dešava u susjedstvu nego kod njih, desila se afera koja je baš potresla Hrvatsku – Agrokor. Uz brojne ekonomske probleme saznalo se da je ruski kapital zašao duboko u sve, pogotovo energetski sektor Hrvatske, otkrivene su brojne veze lokalnih tajkuna, čak i i političara, s ruskim moćnicima, s kojima sklapaju poslove na štetu Hrvatske, odnosno njenih građana, i zbog čega se, opet, morala žrtvovati, a ko drugi nego – predsjednica, odlascima kod Putina i to u vrijeme kad su mu druge članice Europske unije uvodile sankcije!

Istovremeno, hrvatski zastupnici u Saboru (odakle su stizale čak i prijetnje tužbom međunarodnim nadležnim sudovima protiv BiH) i Europskoj uniji bili su prezaokupljeni – promjenama Izbornog zakona u BiH, jer postojeći krši “legitimna prava” Dragana Čovića da samo i samo on bude “legitimno” biran za “legitimnog” predstavnika hrvatskog naroda u BiH. S obzirom koliko je tih zastupnika iz Bosne i Hercegovine, ne čude zlonamjerne izjave pojedinaca, pa čak i pokoji tekst, koji govore o uticaju Hrvata iz BiH u Hrvatskoj. Pa ko je još vidio da jednoj suvremenoj, nezavisnoj državi, uz to članici Europske unije, neko sa strane nameće šta će i kako ona raditi!

Brojnim zagovornicima iz Hrvatske promjenama Izbornog zakona BiH, zdušno su pomagali mediji u Hrvatskoj, koristeći svo raspoloživo oruđe i oružje kako bi dokazali da “političko Sarajevo” – pri tome, zna se, radikalno islamističko (koje još pokušava da nametne neku građansku BiH, a što nije ništa drugo, kako nas je prosvijetlio Nino Raspudić, nego bošnjačka podvala) – ugrožava sve Hrvate u BiH i njihova legitimna prava. Tako smo nakon raskrinkavanja pokušaja da se na mala vrata privatizira Aluminij uz pomoć firmi iz Hrvatske i njihovih partnera iz Rusije, naravno na štetu BiH, saznali od hrvatskih medija da to nije tačno – bez obzira na svu validnu i objavljenu dokumentaciju – već je sve to, kako su nas informirali, smišljeno u Obavještajno-sigurnosnoj službi BiH (bez obzira na tadašnje demantije i ministra Dragana Mektića koji je govorio o zaštiti BiH), a zašto nego da se napakosti Hrvatima. Kao što se pokušalo i sa slučajem Orašje, odnosno optužnicom protiv pripadnika HVO-a za zločine počinjene nad Srbima, koju su još u ratu napisali srpski tužitelji, a onda i završili, uz pomoć Hrvatske (koja je ustupila raspoloživu dokumentaciju preko DORH-a), bez da je i jedan Bošnjak iz Sarajeva – kako iz Hrvatske decidno dijele građane Bosne i Hercegovine – imao ikakve veze s tim slučajem.

Tvrdoglavi Bosanci, a i Hercegovci

Međutim, i pored svih pokušaja iz Hrvatske da se nešto uradi, a pojedinci u BiH urazume i dozovu pameti – ništa. Jadranko Prlić i ostali su pravosnažno presuđeni za udruženi zločinački poduhvat koji je predvodio Franjo Tuđman; nije došlo do promjena Izbornog zakona BiH po željama Dragana Čovića, Bože Ljubića, Borjane Krišto i inih koji su proteklih mjeseci dali sve od sebe; Herceg-Bosna i dalje postoji samo u nekoj sivoj zoni dok je zvanično nema nigdje; izbori u BiH su provedeni i Dragan Čović nije ušao u Predsjedništvo, a Bosanci, ali i Hercegovci su izglasali da Hrvat u Predsjedništvu bude Željko Komšić, koji se još hvali okolo kako mu je država BiH na prvom mjestu!

Nakon svega što su uradili i pokušavali da do toga ne dođe, razumljive su frustracije, ljutnja, pa i žestoki napadi koji su uslijedili iz Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, i na one građane koji su se usudili glasati za Željka Komšića, a što je u skladu sa Ustavom BiH i njenim zakonima. Sasvim druga stvar je što nisu svi Hrvati glasali za Dragana Čovića, ako je suditi po posljednjem popisu prema kome u BiH živi 550.000 Hrvata, dakle oko 300.000 ih je sa glasačkim pravom. (I ko se usuđuje postaviti pitanje koliko je nehrvata živjelo u Hrvatskoj 1991. a koliko ih je danas?) Gdje su njihovi glasovi? Duboko razočarani prvi ljudi Hrvatske su otišli korak dalje, uz informiranje međunarodnih djelatnika, a po tvrdnjama premijera čak i predsjednika Francuske (mada su, eto, iz Macronog ureda, to kasnije demantirali), počeli su se direktno mješati u unutrašnje stvari BiH, a mediji im i dalje pomagati.

S obzirom na stanje u medijima u Hrvatskoj – o čemu postoje brojne informacije i u Bruxellelsu, dostavljane od strane civilnog društva Hrvatske koje je reagiralo više puta zbog pritisaka i gašenja nezavisnih medija – ne treba previše oštro suditi neznanje i neprofesionalizam novinara, uz časne izuzetke, koji se bave Bosnom i Hercegovinom, a da nemaju ni osnovno znanje o njoj, pa se onda, razumljivo, s obzirom da je malo onih koji vole čitati zakone, ustave, konvencije, mirovne sporazume… koriste raznim interpretacijama, pogrešnim citatima, pa čak i neistinama, a sve zbog silne želje da se pomogne Hrvatima u BiH, odnosno da se “rješe” problemi u BiH. Naravno, sve uz poštivanje novinarske etike, ali i nezavisnosti, suverenosti i teritorijalnog integriteta BiH.

I nisu krivi urednici ni novinari za ono što njihovi sugovornici govore (u režimskim zemljama), a ovih dana od gostiju HRT-a (sve izabrani intelektualac do intelektualca) mogu se čuti najružnije uvrede, i razni, naravno negativni, epiteti, na račun Bosanaca i Hercegovaca, prije svega Bošnjaka. Sve uz poruke koliko su oni u Hrvatskoj ipak superiorniji, napredniji, obrazovaniji, pametniji, uspješniji… Ali i razna tumačenja svega, od Dejtonskog sporazuma, po kome je Hrvatska neki garant mirovnog sporazuma koji joj daje pravo mješanja u unutrašnje stvari BiH, a ne da je bila prisiljena potpisati taj sporazum zbog učešća u ratu u BiH (detaljnije o tome u pet presuda Haškog tribunala u kojima je presuđeno da je Hrvatska bila agresor u BiH).

Kad smo već kod potpisivanja, zašto su predstavnici Hrvata iz BiH (tzv. Herceg-Bosna), ali i iz Hrvatske pristali da surađuju i na kraju potpisali Dejtonski sporazum i Ustav BiH, također osmišljen u Daytonu, koji im sad toliko smeta? Zašto se tada niko nije bunio? I ko je potpisao Vašingtonski sporazum kojim je ukinuta Herceg-Bosna uz predstavnike Hrvata Herceg-Bosne. Pa nije li upravo Nino Raspudić izjavio da je jedino u čemu se ne slaže s Franjom Tuđmanom to što je pristao na ukidanje Herceg-Bosne. Uh, zeznuto je kad se od ideoloških i populističkih parola sve to spusti na nivo činjenica i argumenata. Svašta tu ispliva. Kao i kad je u pitanju interpretacija Izbornog zakona u BiH, ili tumačenja presude suda u Strasbourgu u predmetu Sejdić-Finci, a koja, opet po tumačenju koje smo čuli na HRT-u, Hrvatima garantira pravo da biraju svog predstavnika u Predsjedništvo, što nije ni blizu tačno, jer upravo ta presuda traži od BiH ustavne promjene koje će omogućiti svim građanima, bez obzira na nacionalnu pripadnost (Srbin, Hrvat, Bošnjak – kao tri konstitutivna naroda u BiH), da se kandidiraju i budu birani. I još se neko čudi zašto je Čović u zahtjevima za promjenama Izbornog zakona zaobišao presudu iz Strasbourga?!

Podrška Zagreba Čoviću i Dodiku

Nakon te žestoke ofanzive na BiH iz Hrvatske poslije izbora, očito pogrešno shvatajući tu zabrunutost i dobronamjernost, Dragan Čović je počeo slati poruke kojima uslovljava formiranje vlasti, najavljujući nove krize u BiH. Jeste da ga u tome podržavaju iz Zagreba, ali oni to rade jer su “zabrinuti”, sve poštujući nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet BiH – zbog čega, očito, nikad nisu reagirali ni zbog koalicije koju je Dragan Čović napravio s Miloradom Dodikom koji je, sad je to već svima poznato, glavni ruski igrač u BiH, a Dodik i Čović otvoreno zagovaraju novu podjelu BiH. Čemu se, usput rečeno, deklarativno protive Američka ambasada u BiH, ured OHR-a, OSCE i ured Evropske delegacije u BiH.

I pored svih žestokih poruka iz Zagreba, lobiranja u diplomatskim krugovima, zagovaranja u Europskoj uniji pa i šire, nisu uspjeli postići da u Bosni i Hercegovini promjene stvari kako su htjeli. Pri tome su hrvatski političari, intelektualci, mediji i drugi, potiskivali vlastite probleme, zanemarujući hrvatsko društvo i državu, usljed čega su se nagomilali ozbiljni problemi u Hrvatskoj – dotakli smo se samo nekih – zbog čega je, očito, vrijeme da se oni ostave Bosne i Hercegovine i počnu se baviti svojim problemima. Možda to sve i jeste povezano sa strukturama HDZ-a u Hrvatskoj i njihovim satelitima, ali ostaje činjenica da su oni u Hrvatskoj na vlasti.

Bez mješanja sa strane, i brige dobronamjernih susjeda Bosna i Hercegovina bi davno rješila svoje probleme i došla do rješenja koja su u interesu njenih građana, a ne pojedinaca i lobija. Uostalom, da nije bilo mješanja susjeda Bosna i Hercegovina danas i ne bi bila u ovakvoj situaciji.

(Dženana Karup Druško, Avangarda)