Čovječanstvo se suočava s globalnom krizom. Možda najvećom krizom naše generacije. Odluke koje ljudi i vlade donesu u narednih nekoliko tjedana vjerojatno će oblikovati svijet u godinama koje dolaze. One će oblikovati ne samo naše zdravstvene sustave, već i našu ekonomiju, politiku i kulturu. Moramo djelovati brzo i odlučno. Također bismo trebali uzeti u obzir dugoročne posljedice naših postupaka. Kada biramo između alternativa, trebali bismo se zapitati, ne samo kako prevladati neposrednu prijetnju, već i u kakvom ćemo svijetu živjeti nakon što oluja prođe. Da, oluja će proći, čovječanstvo će preživjeti, većina će nas i dalje biti živa – ali ćemo živjeti u drugačijem svijetu.

Mnoge će kratkoročne hitne mjere postati okosnica života. To je priroda hitnih slučajeva. Oni ubrzavaju povijesne procese. Odluke, koje bi se u uobičajenim vremenima razmatrale godinama, donose se za nekoliko sati. Nezrele, pa čak i opasne tehnologije, puštaju se u pogon jer su rizici ako ništa ne učinimo veći. Čitave zemlje služe kao zamorci u velikim društvenim eksperimentima. Što se događa kada svi rade od kuće i komuniciraju samo na daljinu? Što se događa kada kompletne škole i sveučilišta djeluju na internetu? U normalnim vremenima vlade, tvrtke i obrazovni odbori nikada ne bi pristali na provođenje takvih eksperimenata. Ali ovo nisu normalna vremena.

U ovom kriznom vremenu susrećemo se s dva posebno važna izbora. Prvi je između totalitarnog nadzora i osnaživanja građana. Drugi je između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti.

Nadzor pod kožom

Da bi se zaustavila epidemija, cijelo se stanovništvo mora pridržavati određenih smjernica. Postoje dva glavna načina da se to postigne. Jedna je metoda da vlada prati ljude i kažnjava one koji krše pravila. Danas, prvi put u ljudskoj povijesti, tehnologija omogućuje praćenje svih cijelo vrijeme. Prije pedeset godina KGB nije mogao pratiti 240 milijuna sovjetskih građana 24 sata dnevno, niti se mogao nadati da će učinkovito obraditi sve prikupljene informacije. KGB se oslanjao na ljudske agente i analitičare, a ljudski agent jednostavno nije mogao pratiti svakog građanina. Ali sada se vlade mogu pouzdati u sveprisutne senzore i moćne algoritme umjesto špija od krvi i mesa.

U svojoj borbi protiv epidemije koronavirusa nekoliko vlada već je postavilo nove alate za nadzor. Najistaknutiji slučaj je Kina. Pomnim nadzorom pametnih telefona, koristeći stotine milijuna kamera za prepoznavanje lica, obvezujući ljude da provjeravaju i prijavljuju tjelesnu temperaturu i zdravstveno stanje, kineske vlasti mogu, ne samo brzo identificirati sumnjive nosioce koronavirusa, već i pratiti njihova kretanja i identificirati sve one s kojima su došli u kontakt. Niz mobilnih aplikacija upozorava građane na blizinu zaraženih pacijenata.

Ova vrsta tehnologije nije ograničena na istočnu Aziju. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu nedavno je odobrio Izraelskoj sigurnosnoj agenciji korištenje tehnologije nadzora, obično namijenjenu borbi protiv terorista, za praćenje bolesnika s koronavirusom. Kad je nadležni parlamentarni pododbor odbio odobriti mjeru, Netanyahu je to proglasio „hitnom uredbom“.

Možda ćete reći da u svemu tome nema ništa novo. Posljednjih godina i vlade i korporacije koriste sve sofisticiranije tehnologije za praćenje, nadzor i manipuliranje ljudima. Ipak, ako ne budemo oprezni, epidemija bi mogla označiti prijelomnu točku u povijesti nadzora. Ne samo zato što bi to moglo normalizirati upotrebu alata za masovni nadzor u zemljama koje su ih do sada odbacivale, već još više zato što to znači dramatičan prijelaz s nadzora „preko kože“ na nadzor „ispod kože“.

Dosad, kad je vaš prst dodirnuo zaslon vašeg pametnog telefona i kliknuo na vezu, vlada je htjela znati na što točno vaš prst klika. Ali s koronavirusom fokus zanimanja se pomiče. Sada vlada želi znati temperaturu vašeg prsta i krvni tlak pod njegovom kožom.

Izvanredno stanje za puding

Jedan od problema s kojima se susrećemo prilikom shvaćanja kako stojimo s nadziranjem jest da nitko od nas ne zna kako ga se točno nadzire i što bi nam mogle donijeti godine koje dolaze. Tehnologija nadzora razvija se vratolomnom brzinom, a ono što se prije deset godina činilo znanstvenom fantastikom danas su stare vijesti. Kao misaoni eksperiment razmotrite hipotetsku vladu koja zahtijeva da svaki građanin nosi biometrijsku narukvicu koja 24 sata dnevno nadzire tjelesnu temperaturu i rad srca. Dobiveni podaci se prikupljaju i analiziraju vladinim algoritmima. Algoritmi će znati da ste bolesni i prije nego što vi to znate, a također će znati gdje ste bili i koga ste upoznali. Lanci infekcije mogli bi se drastično skratiti, pa čak i potpuno prekinuti. Takav sustav mogao bi u roku nekoliko dana zaustaviti epidemiju. Zvuči divno, zar ne?

Loša strana je, naravno, što bi to dalo legitimitet zastrašujućem novom sustavu nadzora. Ako znate, na primjer, da sam kliknuo na Fox News umjesto na CNN, to vam može dati predodžbu o mojim političkim stavovima, a možda čak i mojoj osobnosti. Ali ako možete gledati što se događa s mojom tjelesnom temperaturom, krvnim tlakom i otkucajima srca dok gledam neki video, saznat ćete što me nasmijava, što me rastužuje i što me jako, jako ljuti.

Ključno je zapamtiti da su bijes, radost, dosada i ljubav biološki fenomeni poput groznice i kašlja. Ista tehnologija koja identificira kašalj mogla bi identificirati i smijeh. Ako korporacije i vlade počnu masovno prikupljati naše biometrijske podatke, mogu nas upoznati daleko bolje nego što poznajemo sami sebe i tada mogu, ne samo predvidjeti naše osjećaje, nego i manipulirati njima i prodati nam sve što žele – bilo da je to proizvod ili političar. Biometrijsko praćenje učinilo bi da taktike hakiranja podataka Cambridge Analytice izgledaju kao nešto iz kamenog doba. Zamislite Sjevernu Koreju 2030. godine, kada svaki građanin mora nositi biometrijsku narukvicu 24 sata dnevno. Ako slušate govor Velikog Vođe i narukvica detektira znakove bijesa, gotovi ste.

Možete, naravno, slučaj biometrijskog nadzora promatrati kao privremenu mjeru poduzetu tijekom izvanrednog stanja. Ukinuti je kada za njom prestane potreba. Ali privremene mjere imaju gadnu naviku nadživjeti izvanredne situacije, jer na horizontu uvijek vreba novi hitni slučaj. Moja matična zemlja Izrael, na primjer, proglasila je izvanredno stanje tijekom rata za neovisnost 1948. godine, koje je opravdalo niz privremenih mjera, od cenzure tiska i oduzimanja zemljišta pa čak do posebnih propisa za pravljenje pudinga, (ne šalim se). Rat za neovisnost odavno je dobiven, ali Izrael nikada nije proglasio završetak izvanredne situacije niti ukinuo mnoge „privremene“ mjere iz 1948. godine, (uredba o pudingu milostivo je ukinuta 2011. godine).

Čak i kad se infekcija koronavirusom spusti na nulu, neke vlade gladne podataka mogu tvrditi da je održavanje biometrijskih sustava nadzora potrebno jer se boje drugog vala koronavirusa ili zato što se u središnjoj Africi razvija novi soj ebole, ili zbog nečeg trećeg … Shvatili ste. Posljednjih godina vodi se velika bitka oko naše privatnosti. Kriza oko koronavirusa mogla bi biti prekretnica te bitke. Kad se ljudima ponudi izbor između privatnosti i zdravlja, obično će birati zdravlje.

Higijenska policija

Tražiti da ljudi biraju između privatnosti i zdravlja zapravo je sam korijen problema. Jer ovo je lažni izbor. Možemo i trebamo uživati i u privatnosti i u zdravlju. Možemo odlučiti zaštititi svoje zdravlje i zaustaviti epidemiju koronavirusa, ne s uspostavljanjem totalitarnih režima nadzora, već osnaživanjem građana. Posljednjih tjedana, neke od najuspješnijih napora za suzbijanje epidemije koronavirusa proveli su Južna Koreja, Tajvan i Singapur. Iako su ove zemlje koristile neke od aplikacija za praćenje, daleko više su se oslanjale na opsežno testiranje građana, pošteno izvještavanje o situaciji i suradnju dobro informirane javnosti.

Centralizirano praćenje i oštre kazne nisu jedini način da se ljudi pridržavaju korisnih smjernica. Kada se ljudima kažu znanstvene činjenice i kada ljudi vjeruju javnim vlastima koje im govore te činjenice, građani mogu učiniti ispravnu stvar čak i bez Velikog brata koji im gleda preko ramena. Motivirano i dobro informirano stanovništvo obično je daleko moćnije i učinkovitije od neznalica pod policijskom represijom.

Razmislite, na primjer, o pranju ruku sapunom. To je jedan od najvećih napredaka u ljudskoj higijeni. Ova jednostavna akcija svake godine spašava milijune života. Dok mi to danas uzimamo zdravo za gotovo, znanstvenici su tek u 19. stoljeću otkrili važnost pranja ruku sapunom. Prije toga, čak su i liječnici i medicinske sestre prelazili s jedne operacije na drugu bez pranja ruku. Danas milijarde ljudi svakodnevno peru ruke, ne zato što se boje “higijenske policije”, već zato što razumiju činjenice. Perem ruke sapunom jer sam čuo za viruse i bakterije, razumijem da ti sitni organizmi uzrokuju bolesti i znam da ih sapun može ukloniti.

No, da biste postigli takvu razinu usklađenosti i suradnje, treba vam povjerenje. Ljudi bi trebali vjerovati znanosti, vlastima i medijima. Posljednjih nekoliko godina, neodgovorni političari namjerno su potkopavali povjerenje u znanost, javne institucije i medije. Sada bi se ti isti neodgovorni političari mogli naći u iskušenju da posegnu za autoritarizmom, tvrdeći da jednostavno ne možete vjerovati javnosti da će učiniti ispravnu stvar.

Normalno, povjerenje koje se godinama urušavalo ne može biti obnovljeno preko noći. Ali ovo nisu normalna vremena. U trenutku krize, i umovi se mogu brzo promijeniti.

Možete se godinama svađati sa svojim najbližima, ali kad se dogodi neka hitna situacija iznenada otkrijete skriveni rezervoar povjerenja i ljubaznosti i požurite pomoći jedni drugima. Umjesto izgradnje sustava nadzora, nije kasno da se obnovi povjerenje ljudi u znanost, organe vlasti i medije. Definitivno bismo trebali koristiti i nove tehnologije, ali te bi tehnologije trebale osnažiti građane. Podržavam praćenje moje tjelesne temperature i krvnog tlaka, ali ti se podaci ne bi trebali koristiti za stvaranje svemoćne vlade. Umjesto toga, ovi podaci bi mi trebali omogućiti da donosim informirane osobne odluke, kao i da propitujem odgovornost vlade za njihove odluke.

Kad bih mogao pratiti svoje zdravstveno stanje 24 sata dnevno, znao bih ne samo da li sam postao opasan po zdravlje drugih ljudi, već i koje navike doprinose mom zdravlju. A kad bih mogao pristupiti pouzdanim statistikama o širenju koronavirusa i analizirati ih, mogao bih prosuditi govori li mi vlada istinu i usvaja li ispravne politike za borbu protiv epidemije. Kad god ljudi govore o nadzoru, imajte na umu da bi se ista tehnologija nadzora koju vlade koriste za praćenje pojedinaca, vjerojatno mogla koristiti i tako da pojedinci nadziru vladu.

Epidemija koronavirusa stoga je ogroman test građanstva. U narednim danima svatko od nas bi trebao odlučiti vjerovati znanstvenim podacima i zdravstvenim stručnjacima umjesto neutemeljenim teorijama zavjere i političarima koji služe samo svojoj svrsi. Ako donesemo krivu odluku, mogli bismo se naći u situaciji da otpisujemo naše najdragocjenije slobode misleći kako je to jedini način da sačuvamo svoje zdravlje.

Trebamo globalni plan

Drugi važan izbor s kojim se suočavamo je onaj između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti. I sama epidemija i posljedična ekonomska kriza globalni su problemi. Oni se mogu učinkovito riješiti samo globalnom suradnjom.

Prvo i najvažnije, da bismo porazili virus, informacije moramo dijeliti globalno. To je velika prednost ljudi u odnosu na viruse. Koronavirus u Kini i koronavirus u SAD-u ne mogu izmjenjivati savjete kako zaraziti ljude. Ali zato Kina može Sjedinjene Američke Države naučiti mnogo vrijednih lekcija o koronavirusu i kako se nositi s njim. Ono što talijanski liječnik otkrije u Milanu u rano jutro, moglo bi spasiti živote u Teheranu do večeri. Kad vlada u Velikoj Britaniji oklijeva između različitih politika, može dobiti savjet od Korejaca koji su se već suočili sa sličnom dilemom prije mjesec dana. Ali da bi se to dogodilo, potreban nam je duh globalne suradnje i povjerenja.

Zemlje bi trebale biti spremne otvoreno dijeliti informacije i ponizno tražiti savjete, te vjerovati podacima i uvidima koje dobivaju. Također su nam potrebni globalni napori u proizvodnji i distribuciji medicinske opreme, ponajviše testova na virus i respiratornih aparata. Umjesto da svaka država to pokušava lokalno, skladišteći opremu koju može dobiti, koordinirani globalni napori mogli bi u velikoj mjeri ubrzati proizvodnju i osigurati da se životno važna oprema distribuira pravednije. Baš kao što zemlje nacionaliziraju ključne industrije tijekom rata, ljudski rat protiv koronavirusa zahtijeva da „humaniziramo“ ključne proizvodne linije. Bogata zemlja s nekoliko slučajeva koronavirusa trebala bi biti spremna poslati dragocjenu opremu u siromašniju zemlju s mnogobrojnim slučajevima, vjerujući da će i njoj, ako i kad zatreba pomoć, ostale zemlje također uskočiti.

Mogli bismo razmotriti sličan globalni napor da udružimo medicinsko osoblje. Zemlje koje su trenutno manje pogođene mogle bi poslati medicinsko osoblje u najteže pogođene regije svijeta kako bi im pomogli u najtežim trenucima, istovremeno stječući dragocjeno iskustvo. Ako se kasnije žarište epidemije pomakne, pomoć bi tekla u suprotnom smjeru.

Globalna suradnja vitalno je potrebna i na ekonomskom frontu. Obzirom na globalnu prirodu ekonomije i lanaca opskrbe, ako svaka vlada napravi svoje, potpuno zanemarujući ostale, rezultat će biti kaos i produbljujuća kriza. Trebamo globalni plan djelovanja i trebamo ga brzo.

Potrebno je postići i globalni dogovor o putovanju. Suspenzija svih međunarodnih putovanja kroz više mjeseci uzrokovat će ogromne poteškoće i otežati rat protiv koronavirusa. Zemlje bi trebale surađivati kako bi se barem putnicima kojima je to nužno omogućilo prelazak granica: znanstvenicima, liječnicima, novinarima, političarima, poslovnim ljudima. To se može postići globalnim sporazumom o prethodnom pregledu putnika u njihovim matičnim zemljama. Ako znate da su u avion pušteni samo pažljivo pregledani putnici, radije ćete ih prihvatiti u svoju zemlju.

Nažalost, trenutačno države ne čine gotovo ništa od navedenog. Kolektivna paraliza zahvatila je međunarodnu zajednicu. Čini se da u sobi nema odraslih. Hitni sastanak globalnih čelnika koji će smisliti zajednički plan djelovanja očekivali bismo već prije nekoliko tjedana. No, čelnici G7 tek su ovaj tjedan uspjeli organizirati videokonferenciju, koja nije rezultirala takvim planom. U prethodnim globalnim krizama – poput financijske krize 2008. godine i epidemije ebole 2014. godine – SAD su preuzele ulogu globalnog lidera. Ali trenutna američka administracija abdicirala je s mjesta vođe. Jasno je dano do znanja da im je više stalo do američke “veličanstvenosti”, (parafraza mota Donalda Trumpa “America will be great again”, op.prev.), nego do budućnosti čovječanstva.

Ova administracija napustila je čak i svoje najbliže saveznike. Kad su zabranili sva putovanja iz Europske unije, nisu se potrudili čak niti izdati upozorenje, a kamoli se savjetovali s EU-om o toj drastičnoj mjeri. Sablaznili su Njemačku nudeći njihovoj farmaceutskoj kompaniji milijardu dolara za monopolska prava na novo cjepivo protiv Covida-19.

Čak i ako bi se sadašnja američka administracija promijenila i donijela globalni plan djelovanja, malo tko bi slijedio vođu koji nikada ne preuzima odgovornost, nikada ne priznaje pogreške, ali rutinski preuzima sve zasluge dok krivicu prepušta drugima.

Ako prazninu koju je ostavila Amerika ne ispune druge zemlje, ne samo da će biti mnogo teže zaustaviti aktualnu epidemiju, već će njezino nasljeđe nastaviti trovati međunarodne odnose u godinama koje dolaze. Ipak, svaka je kriza ujedno i prilika. Moramo se nadati da će trenutna epidemija pomoći čovječanstvu da shvati akutnu opasnost koju predstavlja globalno nejedinstvo.

Čovječanstvo mora donijeti odluku. Hoćemo li krenuti putem razjedinjenosti ili krenuti putem globalne solidarnosti? Ako odaberemo razjedinjenost, to neće samo produžiti krizu, već će vjerojatno rezultirati još gorim katastrofama u budućnosti. Ako odaberemo globalnu solidarnost, to će biti pobjeda ne samo nad koronavirusom, već i nad svim budućim epidemijama i krizama koje bi mogle napasti čovječanstvo u 21. stoljeću.

(Lupiga, Preveo: Tita Mikulaš / Foto: Flickr – World Economic Forum)