Sve je manje mira u Vukovaru. Grad je postao poprište simboličkog rata dvije suprotstavljene Hrvatske – antifašističke, tolerantne i otvorene, koja priznaje sve žrtve i ne bježi od cjelovite ratne istine; i proustaške, netrpeljive i antieuropske, koja je odlučna, i silom ako treba, zabraniti važan dio istine o ratu devedesetih. Trideset godina nakon oslobođenja, 27 godina nakon završetka mirne reintegracije istočne Slavonije i dvanaest godina nakon što se priključila Europskoj uniji, Hrvatska još jednom tone u nacionalistički autoritarizam, suočena s prijetnjom ekstremno desnog nasilja, ovaj put suprotnog ideološkog predznaka – a najžešći okršaj s njim opet se vodi u Vukovaru.

“Gradonačelnik Vukovara Marijan Pavliček ocijenio nas je kao provokatore. Pitam ga, po čemu je iskazivanje pijeteta prema našim građanima srpske nacionalnosti provokacija? Zašto je vijenac sa bijelim ružama izbačen iz Vukovara i zašto smo ga morali položiti u Borovo Selo? Zar je i mrtav Srbin postao opasan?”, upitao se predsjednik udruge Veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDra) iz Splita, hrvatski branitelj Ranko Britvić, nakon što je policija procijenila kako bi bilo rizično da vijenac za srpske civilne žrtve 18. studenoga ta udruga položi u Vukovaru, pa su to učinili u desetak kilometara udaljenom Borovu Selu. Splitskim antifašističkim veteranima zaprijetili su bivši suborci, branitelji Hrvatske kao i oni – zato što ne žele dopustiti prisjećanje na srpske civilne žrtve u sklopu nacionalnih komemoracija zločina nad Vukovarom.

“Danas sam osjetio šta znači biti Srbin u Vukovaru”, kazao je Britvić nakon što su u Borovu Selu pred spomen obilježjem položili vijenac za poginule hrvatske policajce, a u Dunav bacili vijenac za srpske civilne žrtve. “Zar nevine žrtve samo zbog ‘pogrešne nacionalnosti’ u rodnom listu nemaju pravo na pijetet ovih dana kada obilježavamo tragediju Vukovara?”, pitao je Britvić. “Obavili smo svoju ljudsku i civilizacijsku dužnost. Čuvala nas je policija kao da smo uradili nešto protuzakonito. I moram pohvaliti visoku profesionalnost naše policije koji su iskreno bili zabrinuti za našu sigurnost. Čin pijeteta postao je događaj visokog rizika. Došli smo u Vukovar s najboljom namjerom, odlazimo tužni, razočarani, zabrinuti: kud ovo Hrvatska ide?!”, upozorio je Britvić.

Polaganje vijenaca u Dunav za sve civilne žrtve rata proteklih su godina manjinska i nevladina udruženja organizirala u sklopu obljetničkih komemoracija 18. studenoga 1991., kada je JNA sa srpskim paramilitarcima nakon tromjesečne opsade nadvladala srčanu obranu malobrojnih branitelja te konačno razorila i okupirala grad, počinivši ratne zločine koji su užasnuli svijet, neviđene još od Drugoga svjetskog rata. Taj čin smjernog odavanja počasti svim civilnim žrtvama nije najvažniji, ali jest simbolički najosjetljiviji komemorativni čin obilježavanja službenog Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, jer mu se radikalna desnica otpočetka protivi. Prije dvije godine, vukovarski veterani fizički su spriječili predstavnike srpske manjine da u Vukovaru polože vijenac u Dunav; prošle godine to je zabranila vukovarska gradska vlast na čelu s gradonačelnikom Ivanom Penavom iz Domovinskog pokreta, stranke krajnje desnice koja je danas dio vladajuće koalicije, ali je vijenac ipak položilo izaslanstvo opozicijske zeleno-lijeve stranke Možemo!, koja ima gradonačelnika Zagreba. Ove godine, vijenac u Dunav za sve civilne žrtve najavila je položiti VeDra, ali su splitskim antifašističkim veteranima fizičkim nasiljem zaprijetili vlastiti ratni suborci, a gradonačelnik Vukovara Marijan Pavliček i ministar obrane Ivan Anušić proglasili su ih čak – “provokatorima”. Apsurdno je, naravno, da hrvatski suborci jedni drugima brane odati počast žrtvama, ali samo na prvi pogled: taj apsurd napokon je razotkrio ono što istinoljubivi promatrači već odavna znaju o službenim ratnim komemoracijama u Hrvatskoj; da one jedva još služe sućutnome ljudskom sjećanju na žrtve, jer su, prije svega, postale sredstvo učvršćenja službene ali nepotpune i sve iskrivljenije interpretacije ratova devedesetih. Zato je ovogodišnja komemoracija u Vukovaru označila prekretnicu: ove se godine konačno pokazalo da radikalnoj hrvatskoj desnici nisu problem samo Srbi i manjine, nego svi, pa čak i hrvatski ratni veterani, koji žele komemorirati nepriznate ratne žrtve.

A simboličko nasilje krije političko nasilje: zabrana pripadnicima VeDre – jedine antifašističke organizacije hrvatskih ratnih veterana – da u Vukovaru polože vijence (i) za srpske civilne žrtve samo je posljednja u nizu zloslutnih, potencijalno nasilnih zabrana koje su diljem Hrvatske zaredale nakon što je pjevač Marko Perković Thompson – poznat po pjesmi ‘Čavoglave’ koja počinje ustaškim pozdravom i otvorenoj simpatiji prema ustašama – 4. srpnja ove godine na koncertu u Zagrebu uspio okupiti ogromnu masu ljudi – tvrdilo se, čak pola milijuna – pa pred njima uzviknuo: “Za dom!”, na što se iz svih grla zaorio jezivi krik: “Spremni!!!” Nakon toga počele su zabrane: skupina ratnih veterana prosvjedovala je protiv kulturnog festivala u Benkovcu, u zaleđu Zadra, pa je manifestacija zbog prijetnji otkazana; u Šibeniku su nedugo nakon toga, srećom bez uspjeha, pokušali spriječiti Festival ljevice i alternative Fališ; u Splitu, nekoliko desetaka maskiranih u crnom, uzvikujući ustaški pozdrav, zabranili su 3. studenog folklornu srpsku manifestaciju i nasmrt prestrašili učenike iz Novog Sada; u Vukovaru je dan kasnije otkazana kazališna predstava i književna večer u sklopu Dana sprske kulture, a nekoliko dana poslije i jedna izložba; u Zagrebu, 7. studenoga, nekoliko desetaka maskiranih u crnom pokušali su ponoviti incident iz Splita, ali ih je spriječila policija…

Nad svim tim nadvijala se tamna sjena ustaškog pozdrava, a naročito uznemiruje činjenica da u takvim pohodima najčešće sudjeluju mladi muškarci organizirani u navijačke horde, rođeni godinama nakon rata, očito opijeni mržnjom rođenom iz višegodišnjeg upijanja lažne i izmišljene povijesti u kojoj su ustaše navodno branili, a Titovi partizani navodno zatirali Hrvatsku. Vlast je incidente osudila, ali na najgori mogući način, apsurdno svalivši dio odgovornosti – na ljevicu. Premijer Andrej Plenković govorio je o “sveopćoj histeričnoj reakciji političke ljevice” na koncert Thompsona u Zagrebu, tvrdeći da “takva situacija kreira atmosferu tenzija, polarizacije i podjela”. Naravno, upravo je obrnuto, jer ne može ljevica biti odgovorna za situaciju u kojoj je bizarna epika proustaškog epigona postala neupitan historiografski i politički kriterij za utvrđivanje istine o ratovima devedesetih. Za to je odgovorna isključivo hrvatska desnica, uključujući HDZ i Andreja Plenkovića, koji se dao demonstrativno fotografirati dok vlastitu djecu upoznaje s Thompsonom, signalizirajući način kojim navodno proeuropska HDZ-ova vlast reagira na sve snažniji val radikalne desnice: jednostavno, pridružuje mu se. Ništa čudno: ne bi HDZ-u bilo prvi put.

Ali za hrvatsku demokraciju, a naročito za njezine manjine, to je jako opasno, naročito ima li se na umu međunarodni kontekst globalnog jačanja radikalne desnice. Sloboda se sužava a jačaju autoritarizam i zabrane, koje se s ulica počinju prelijevati i u zakonodavne forume: nekoliko dana uoči vukovarske komemoracije, u hrvatskom Saboru održan je okrugli stol na kojemu je Josip Đakić, saborski zastupnik HDZ-a i predsjednik HVIDR-e, najveće udruge ratnih veterana u Hrvatskoj, predložio uvođenje kaznenog djela narušavanja istine o Domovinskom ratu. Ta “istina” kodificirana je u “Deklaraciji o Domovinskom ratu”, dokumentu koju je hrvatski Sabor, nakon višemjesečnih prosvjeda ratnih veterana zbog suđenja za ratne zločine nekim ratnim zapovjednicima, usvojio 2000. godine. Čudnovat je to dokument kojim je politika pokušala propisati što se ima smatrati povijesnom istinom, usvojen pod pritiskom HDZ-a koji je u to vrijeme bio u opoziciji, i kojim je hrvatska vlast, politički infantilno, pokušala odbaciti odgovornost za Tuđmanov agresivni rat u Bosni i Hercegovini. Istina se, prema Deklaraciji, ne ustanovljuje u demokratskoj i obaviještenoj raspravi slobodnog društva, nego je propisuje vladajuća stranka: Deklaracija “poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske” da “štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata”, jer se time, tvrde, “čuva moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i štiti čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana”. Pri čemu će, naravno, “temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata” određivati – vladajuća stranka. I sada Plenkovićevi parlamentarci, na krilima crnokošuljaškog vala koji je pokrenuo nacionalistički imitator Mladena Vojičića Tife, ljude žele slati u zatvor izjave li nešto što će zasmetati HDZ-ovim čuvarima povijesne “istine”. Krug se zatvara: nakon tri i pol desetljeća, Vukovar i Hrvatska opet postaju žrtve partijskog diktata, prijetnji zatvorom i nacionalističkim nasiljem. Čovjeku dođe da se zapita: pa čemu onda sve one strašne žrtve?

Boris Pavelić (Autonomija/naslovna fotografija: N1)

Tekst je napisan uz podršku Pro Peace Beograd, u okviru projekta “Jedan dan u mesecu”