A šta ako Vučić, kada kaže kako su ga Rusi obavijestili da mu zapad za danas sprema državni udar, zapravo saopštava da se boji državnog udara koji bi mogli organizovati – Rusi?

Sjetite se filmova i serija o Poirotu i Holmesu. Oni nas uče da je istina kao cvijet koji raste kroz pukotinu u betonu. Istina se doslovce pomoli kroz napuknuće u narativu. Sve počinje naizgled nebitnim detaljem: neka čaša ili slika koja nije na svom mjestu. Samo jedan sitni a pogrešni detalj u alibiju dovoljan je da ga na koncu sruši.

Ko će znati šta Vučić u svojoj – što glumljenoj što stvarnoj – paranoji misli. Ko će znati je li – i zašto – priču o državnom udaru izmislio.

Ovdje ću njegov najnoviji „zapad me ruši“, kako se to danas kaže, narativ tretirati kao – priču.

Ovo, dakle, nije istraživački tekst. Nego primjer, da to tako nazovemo, forenzičke analize teksta. U ovom slučaju Vučićevog usmeno saopštenog teksta. Ništa ne tvrdim. Samo prstom pokazujem na rupu u priči.

„Ako eliminišete nemoguće, ono što ostane, ma kako nevjerovatno bilo, mora biti istina“, kaže Holmes na jednom mjestu. O tome se radi.

Evo Vučićeve priče. Nakon što je on odlučio da zapadu daruje srpski litij, zapad je organizovao demonstracije protiv eksploatacije litija. I riješio da ukloni onoga koji im je dragocjenu rudu dao. Ajdeeeee…

Ovdje, očito, ne govorimo o napuknuću u narativu. Nego o rupetini. Veličine rudarskog kopa.

A šta ako su demonstracije organizovali oni koji su uznemireni Vučićevom litijskom vezom sa zapadom? Ko bi to mogao biti? Možda, štatijaznam – Rusi?

Pogledajte šta o demonstracijama kažu Rusi, kroz usta Marije Zaharove. Oni ne osuđuju opravdani bunt naroda. Naprotiv: iskazuju razumijevanje za pobunjene građane. Citiram Zaharovu: “Određeni pseudodemokratski krugovi pokušavaju cinično, bez obzira na posljedice i rizike, transformirati sasvim prirodnu brigu građana o okolišu, posebice njihov zahtjevan odnos prema rudarskim projektima u interesu razvoja nacionalne ekonomije, i poboljšanje dobrobiti ljudi u prosvjedni pokret”.

Protesti su, dakle, po Rusima „sasvim prirodni“. Ali ih zapad pokušava transformisati u nešto drugo.

To da proteste i svrgavanje organizuje zapad, koji ne krije zadovoljstvo dogovorom sa Vučićem – a kako i ne bi bili zadovoljni, kada su litij dobili usred Evrope, pod afričkim uslovima – te odlično zna da je upravo i jedino Vučić garant dogovora… Detalj je zbog kojega čitalac stane sumnjičavo vrtjeti glavom.

Da na osnovu raspoloživih detalja, da prostite, ja pišem priču o tome šta se stvarno zbiva, posložio bih to ovako.

Vučić je još jedan autokrata čije gadluke zapad što toleriše, što u njima asistira, jer od toga ima koristi. Između demokratije i litija u Srbiji zapad će uvijek izabrati litij. Ako je cijena za oružje koje Vučić šalje Ukrajini i Izraelu to da se na oba oka zažmuri na širenje Srpskog sveta na BiH i Crnu Goru – ah, šta da se radi: niko kajganu nije napravio bez razbijenih jaja. Neće valjda čuvena zelena agenda stati zbog nekakvih Bošnjaka i Crnogoraca. Pri čemu su drugi malobrojni a prvi muslimani: što znači da je njihova specifična cijena u odnosu na litij neznatna – i manja od zanemarive.

O uništenju rijeka, plodne zemlje i stanovništva koje je ima nesreću da se okući u blizini rude koja je zapadu nužna da bi čuvao prirodu, izlišno je i govoriti.

Da na osnovu raspoloživih detalja, rekoh, da prostite, ja pišem priču o tome šta se stvarno zbiva, rekao bih da ga je Kvinta preko litija momački zavalila Vučiću. Koji se sada govoreći o zapadu, zapravo obraća Rusiji.

Rekao bih, još, da Vučić proklinje dan kada je Bog metnuo litij u srpsku zemlju. Jer je litij, koji je možda isprva doživljavao kao blago, postao njegovo prokletstvo. Jer: kad se povlače granice interesnih zona, ono gdje ima litija ide zapadu. Sada to treba objasniti Rusima i njihovim falangama u Srbiji: od SPC pa naniže.

Andrej Nikolaidis (Slobodna Bosna)