Tijekom školovanja u Londonu slušao sam nekoliko zaista sjajnih predavanja o djelima Erica Arthura Blaira poznatijeg po svom književnom imenu George Orwell. Kolege, a posebice profesori oduševljeno su govorili o njegovom najpoznatijem romanu 1984, a meni je nekako bolje sjela, valjda što sam kao dijete ljeta provodio na selu u planini, knjiga alegorijsko-političkog sadržaja Životinjska farma.

Osobito me se dojmila posljednja scena kada svinja Napoleon, koja je u međuvremenu izmanipulirala ostale životinje na farmi i postala vrhovni i neosporni vođa, ponovo napravi savez s ljudima, odnosno onim neobičnim gospodinom Pilkingtonom. I kad novi saveznici, ljudi i svinje počnu kartati, laskajući i hvaleći jedni druge dok varaju u igri. U konačnici se ne mogu dogovoriti tko je prvi počeo varati, a ostale životinje koje su riskirale živote kako bi smijenile ljude s vlasti u revolucionarnoj borbi gledaju partnere s nevjericom. I što je najgore od svega, više ne mogu razlikovati tko je svinja, a tko čovjek.

Čitava me knjiga nekako neodoljivo podsjeća na politički mainstream današnje Srbije. Mada, ne mora to nužno biti Srbija. Mogla bi biti i Mađarska, na primjer. Ili Rusija. Bolje ne Rusija. Imaju najveći nuklearni arsenal na svijetu. Tko zna što bi Medvedevu moglo pasti na pamet ako mu se komparacija ne svidi. Neka to budu Iran ili Kina.

A siguran sam da ima onih koji misle kako bi situacija u Životinjskoj farmi najbolje odgovarala ustroju društva u Sjedinjenim Državama. Ne bih se miješao u ukuse. O njima se ne može raspravljati. Niti treba. Moja je želja ovog puta približiti čitateljima vlast u Srbiji jer o njoj sigurno ne znate ništa. A jako su živopisni ljudi, poput gospodina Pilkingtona. Ili su, moguće, onaj drugi dio koalicije. U svakom slučaju kartaju, varaju i vladaju.

Prvi među jednakima

Krenimo redom. Uvijek je najbolje početi od vrha piramide. Aleksandar nije-Saša-nego-Aca Vučić. Predsjednik i vrhovni vođa. Nešto kao ajatolah u šijitskom islamu. Odlikuje ga prije svega nevjerojatno poznavanje kartografije (svojevremeno je velikom preciznošću nacrtao granicu Karlovac-Karlobag-Virovitica), geopolitike (nije uveo sankcije Rusiji, ali je istovremeno osigurao isporuke oružja Ukrajini), povijesti (minucioznim istraživanjem došao do podatka da su sve četiri crnogorske dinastije zapravo srpske), iluzionizma (Kalašnjikov pretvorio u kišobran), nutricionizma (zaključio sa svojim partijskim kolegama da je parizer, odnosno nemasna kratkotrajna kobasica „prava stvar“ za doručak) te upravljanja krizama ili kriznim menadžmentom (stvorio najveće zalihe graška, graha i konzerviranih prerađevina u dugoj državno-pravnoj povijesti Srbije).

Predsjednik je inače vatreni navijač jednog beogradskog sportskog društva pa mu navijači rivalskog kluba često s tribina dobacuju razne vulgarnosti koje dostojanstveno otrpi. Govori nekoliko stranih jezika čiji izgovor vježba uz jutarnju gimnastiku. Ako se dobro sjećam, upisao je tečaj za košarkaškog trenera. Na tom planu je donekle frustriran, ali ne bi trebao biti. Tko je taj kineziolog u Srbiji koji predsjedniku neće potpisati diplomu. Naravno, kad za to dođe vrijeme. Tada će reprezentativna vrsta imati predsjednika, izbornika i trenera istovremeno. Pa neka se netko umiješa u novoformiranu kemiju ako smije.

Ljubitelj tiska

Gospodin predsjednik je ljubitelj dnevnog tiska, ali i tjednih revija, mjesečnika, elektronskih medija, radija i televizije. Čovjek se jednostavno obožava obratiti javnosti u svako doba dana, u ranim jutarnjim satima da podsjeti narod koliko je zdravo probuditi se u cik zore, ili kasno uvečer, smrknuta lica kad najavljuje svjetske kataklizme ili atentat koji će na njega izvršiti grupa mrskih atentatora tijekom narednog dana. Kako bi ga ljudi mogli vidjeti iz različitih kutova ili pročitati njegove bogougodne misli u spomenutom tisku, gospodin Vučić je postavio poslušnike u sredstvima informiranja. Gotovo svim. Jer oni ipak najbolje znaju pogoditi kut ulaska. U kadar, naravno. I izlaska.

I na kraju gospodin predsjednik voli širinu, rastegnuti se na sve četiri strane svijeta i dohvatiti svaki komadić zemlje gdje žive ljudi koji dijele njegove svjetonazore. Hoću reći pripadaju istom narodu, kulturi i Crkvi. Sad, ne treba pretjerivati u teorijama zavjere. Neuki politički analitičari govore o nekakvim aspiracijama prvog među jednakima na ostale farme u susjedstvu. Nije to istina, vjerojatno. Predsjednik samo brine. Ima pravo brinuti. Ako veliki farmeri brinu što ne bi mogao brinuti i on, nejak i sićušan, ali dostojanstven i prkosan. Recite samo jedan racionalan razlog zbog kojeg i on ne bi trebao brinuti, priprijetiti prodornim glasom da ga svi dobro čuju i upamte, ako ne velike svinje Napoleoni, a ono barem ove manje, susjedne. Odnosno ljudi ovisno o tome tko upravlja dotičnim farmama.

Žrtveno janje

Odmah tu negdje blizu vrha spreman žrtvovati se za vođu u svakom trenutku je Aleksandar nije-Saša-nego-Aca Vulin. Kako samo on umije promiješati karte. I uvijek kad prelomi špil, otvori mu se džoker s likom dvorske lude. Vulin je zadužen za ispunjavanje najzabavnijih i najneobičnijih vođinih želja. Na primjer, kad se predsjedniku prohtije rastegnuti po susjedstvu, Vulin zagrmi poput pijanog nogometnog navijača da ga čuju u svim farmama gdje živi barem jedan njegov sunarodnjak, pred vojskom, policijom, špijunima, vatrogascima, sasvim nebitno tko je samo da nosi uniformu, kako su ovi koji žive na njegovoj farmi i sunarodnjaci na drugim farmama dijelovi jednog bića te da će se o njihovoj sudbini odlučivati u kabinetu vođe.

Jer vođa je briljantan strateg, budući izbornik košarkaške reprezentacije, a i krakat čovjek kojem treba širina. A voli se proširiti jedino tamo gdje osjeti, kako sam gore već napomenuo, da su sunarodnjaci ugroženi.

Nije-Saša-nego-Aca Vulin inače ima tetku u Kanadi. Ništa čudno. Svi bismo mi voljeli imati takve tete kakvu ima Aca. Pitate se kakva sad tetka. Kad god Aci ponestane novaca, pojavi se tetka. Nitko je do sada nije vidio, ali je vidljiv njegov luksuzan stan u centru glavnog grada Srbije te mnoge druge ugodnosti koje uživa.

Jednom je Vulin pokušao ući i u Hrvatsku. Kad su mu rekli da nije dobrodošao, uzeo je onaj špil karata koji uvijek drži u unutarnjem džepu sakoa, presjekao na pola i vidjevši sretnu kartu džokera uskliknuo da o njegovom dolasku u Hrvatsku „može odlučiti samo vrhovni komandant Vojske Republike Srbije, gospodin Aleksandar Vučić, a nikako nenadležni hrvatski ministri“. Ovog puta nije bio sretne ruke. Hrvatskoj vladi nije najbolje sjeo smisao ove dubokoumne izjave, kako se Vulin iskreno nadao da će sjesti, pa su mu zabranili ulazak u zemlju po svemu sudeći za sva vremena. Ponekad i džoker zna iznevjeriti.

Gospodin Vulin nije izdržao predugo na novoj funkciji prvog špijuna Srbije. Smijenio ga je vođa iako on kaže da je sam podnio ostavku kako bi sačuvao upravo vođu kojeg žele oslabiti pred izbore, smanjiti mu broj glasača i limitirati širenje njegovog krakatog tijela na farme u susjedstvu. Jer za vođu Vulin je spreman postaviti glavu gdje drugi ne bi mali prst. Barem je to verzija piče dostupna za javnost. Iz mog dosadašnjeg iskustva rekao bih da svi dužnosnici-do-vođe pričaju identične priče dok su im idoli u funkciji. Stvari se razmotaju u sasvim drugom pravcu kad se dogodi vođin switch off.

Pjevač

A što tek reći za Ivicu Dačića, najtalentiranijeg pjevača među političarima i najtalentiranijeg političara među pjevačima na srpskoj političko-estradnoj sceni. Strasnog rusofila još iz vremena kada je bio glasnogovornik Socijalističke partije Srbije, umješnog pregovarača za ulazak na mala vrata u svaku vladu koju bi pikirao. Bio je ministar informiranja, ministar unutarnjih i ministar vanjskih poslova, bio je mandatar za sastav vlade te preuzeo dužnost premijera 27. srpnja 2012. godine.

Naravno, nitko ga neće pamtiti po onome što je u tim vladama radio. Jedino po čemu će biti upamćen u Srbiji, ali i šire je pjesma. Pjevao je mnogima. Na primjer, pjevao je turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu prilikom njegova prvog posjeta Beogradu 2017.godine te za izvedbu zaradio napojnicu od ambasadora Turske u Srbiji. Pjevao je grčkom ambasadoru lomeći tanjure što su gosti dočekali vidno uzbuđeni (tko zna gdje je mogla završiti krhotina od tanjura), a hipnotiziran od sreće, u deliriju, pjevao je i ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu prije nego što se ovaj odlučio transformirati u cara Petra Velikog.

Ono što će ostati kao ostavština „rasnog“ diplomata i političara je njegova izjava na Bledu u rujnu 2019. godine, kada je mrtav hladan na upit što očekuje od novog američkog specijalnog izaslanika za Balkan Matthewa Palmera rekao „kako ga dugo poznaje i od njega ne očekuje ništa, ali zato očekuje mnogo od njegove supruge“. Na što je konkretno mislio gospodin Dačić kada je spomenuo Palmerovu bračnu suputnicu, teško je dokučiti. On se pravdao kako je mislio na njeno porijeklo koje je s ovih prostora što znači toliko željenu „vezu“. Jer bezvezno je ako nemaš vezu na Balkanu. Kako misliš završiti posao.

Ostali

Ostali su pridodani uvjetno mainstreamu, zbog predstojećih izbora prije svega, ali i drugih potreba vođe. Zadatak je pojaviti se, izrecitirati što vam je napisano ili rečeno, ništa preko toga, ništa suvišno, privući ciljanu skupinu i nestati u gomili naroda ili među džunglom iznajmljenih autobusa.

Gospođa Brnabić koja je u ratu s topografijom (s njom nikad nisi siguran u koje si mjesto doputovao) ima se pokazati zbog LGBT populacije, osuđeni ratni zločinac Šešelj će tu privući pažnju ekstremne desnice i drugih koji gutaju slovo r (za njih kažu da su jako inteligentni, što je čista provokacija ako je suditi po Šešelju). Potpredsjednik vlade Mali zadužen je za podršku podstanara regije (kažu da je imao ili ima 24 luksuzna apartmana na bugarskom primorju), a bivši predsjednik Nikolić je angažiran iz razloga što… On je bio grobar.

Sve u svemu krajnje zanimljiv politički mainstream. Živopisan, kako rekoh. Nije nikakvo čudo što farmu napuštaju mladi i obrazovani. Nestaju u maglovitim jutrima dok vođa uči strane jezike uz razgibavanje ili u tamnim noćima koje skrivaju atentatore. I to s pravim, a ne falš diplomama i akademskim zvanjima.

Boris Vuković (Index.hr)