Bivša Jugoslavija ustalasala se oko prijedloga srbijanskog premijera Aleksandra Vučića da se uvede zajednički dan sjećanja na sve žrtve sukoba na ovim prostorima. Nijedan od naših političara, koji se o tome već izjasnio, nije ga podržao, a prema trenutnom raspoloženju ni u većini država u regionu ta ideja neće proći. Već su je izričito odbacili hrvatski i kosovski lideri, Milanović i Tači.

Vučić je najavio da će, na konferenciji o zapadnom Balkanu, koja će se 27. ovog mjeseca održati u Beču, predložiti da se uvede zajednički dan sjećanja na žrtve sukoba na prostoru bivše Jugoslavije. Kazao je kako bi svako trebao pokazati jednako poštovanje prema svim stradalim, te znati da su postojale žrtve sukoba na svim stranama.

Vučić u posljednjih nekoliko mjeseci pokušava učiniti isto što je prije dvadesetak godina maštario Slobodan Milošević: da glumi pomiriteljskog lidera na prostoru koji je prethodno zgazio velikosrpskom čizmom. Da tako neće ići, da glumi jednom stiže kraj, shvatio je kad je strpan u haški zatvor.

No, neizvesno je kad će i Vučić shvatiti da se niko neće upecati na njegov mamac, kojim poslednjih mjeseci neprestano maše. Zaista je, s njegove strane, glupavo misliti da nikom nije jasno da on, navodnom pomiriteljskom logikom, pokušava jeftino oprati sve mrlje sa obraza Srbije, ubjedljivo najvećeg krivca za rat i zločine u bivšoj Jugoslaviji. Njegove kobajagi pomiriteljske ponude samo su parada lijepih riječi za koje se unaprijed zna da će dobiti odgovor: Ne! Jer, to je čak novo vrijeđanje novih žrtava, koje proističe iz Vučićeve želje da sve strpa u isti koš, da se zaboravi ko je detonirao nesreću. Čak i za srpske žrtve kriva je srpska politika, ona koja je ljude svojedobno postrojila u brigade nacionalizma.

Vučiću je to dobro poznato. No, još ga ipak drži ono što je njegovom glavom komandovalo dok mu je mozak programirao Vojislav Šešelj. To se ne da oprati sa lavorom lijepih riječi, iza kojih ne stoji ozbiljna samosvijest o krivici Srbije i potrebi da se ona pročisti na ozbiljan i samokritički način.

Sve nevine žrtve u regionu svakako zaslužuju pomen i sažaljenje, a njihove ubice najtežu kaznu. No, nemoguće je da oni koji su pretrpjeli najveći teror na to olako zaborave. Srbija u dužem razdoblju treba konkretnim potezima i priznanjima da zasluži da se s njom o mirenju razgovara ozbiljno. Ovi Vučićevi ćorci, štaviše, vraćaju nas unatrag.

Nadam se da će neminovnost takvog odnosa prema krokodilskim suzama umišljenog srpskog mironošdžije razumjeti i međunarodna zajednica, kojoj se on udvara velikim i praznim riječima. Vidim ga kako samozadovoljno govori: Eto, ja pružam ruke, a oni ih ne prihvataju, žalosno!

Ako mu je ovaj potez smislio neki njegov savjetnik, Vučić hitno treba da ga zamijeni. Ako je to došlo iz njegove glave, treba malo da je odmori i da shvati da oko njega ne žive naivne budale.

(Bosnia Daily)