U Srbiji se dešava još jedan protest. Ovoga puta protiv Rio Tinta i protiv kopanja jadarita u zapadnim područjima zemlje, a posredno je, kao i manje-više većina protesta u novijoj istoriji Srbije, uperen protiv vlasti. Tviter (X), a pretpostavljam i druge društvene mreže koje manje posjećujem, vrve od laičkih analiza o tome šta očekivati i da li išta očekivati od demonstracija koje su na ulice Beograda, poslije više od godinu dana, izvele značajan broj prosvjednika. Ovog puta lista zahtijeva protestanata svedena je bukvalno na samo jedan, koji se može iskazati prostom imperativnom rečenicom: „Nećete kopati!“.

Masa koja se okupila da svojim prisustvom pomenutoj naredbi da što ozbiljniji prizvuk, je ideološki i politički nejasno profilisana. Oko nje se vrte političke stranke širokog spektra, ali one nisu preuzeli lidersku ulogu, (ili im to nije dozvoljeno). Iz te neuobličene mase uglavnom provejava nacionalni sentiment, tu su neizbježne zastave i troprstašenje, tu i tamo u govorima se poziva na slogu, pravoslavlje, manje više uobičajene slike s ovakvih hepeninga, a scenom nerijetko promiču i građanski aktivisti, evropski simpatizeri, nabijeđeni i ubijeđeni ekolozi, ali i opskurni likovi u majicama sa odštampanim poslednjim slovom abecede na grudima. Dakle šarolika gomila manje-više onoga što bi se moglo nazvati uobičajenom dnevnom ponudom na tezgama srpske političke pijace. Logičan zaključak koji bi se mogao izvesti iz prethodne opservacije je da bi u toj političkoj nedefinisanosti prosto bilo nemoguće listu ciljeva ili listu zahtijeva protesta, kako vam drago,  proširiti bilo čime dodatnim, a da to ne bi dovelo do njihovog potpunog raspada. Možda bi se mogao dodati još jedino direktni zahtijev za promjenu režima, no pošto se za tako nešto mora dati i valjani razlog, sve bi se vratilo na svoj početak, to jest sudbinsku dilemu srpstva, ljeta gospodnjeg 2024.: „kopati ili ne kopati“. Valja i napomenuti da se čini da je tačka sukoba vlasti i protestanata dovoljna sama po sebi i da niko od suprotstavljenih strana, svako iz svojih razloga, nije voljan dublje kopati (igra riječi namjerna)  u stvarne razloge za i protiv, mjesta koja su primjerena jednoj ozbiljnoj raspravi sablasno su prazna, a mozda bi se takvom raspravom dubina raskola u drustvu po ovom pitanju mogla pokazati plićom nego što ona stvarno jeste, pa otuda i nedostatak interesa.

Pitanje na koje bi dobro bilo čuti odgovor je, zbog čega je sve tako kako jeste. Jedna od ideja koja bi pomogla razumijevanju postavljenog pitanja je ta o potrebi da se vratimo na tačku s koje je Srbija krenula na put propasti – a to ovoga puta neka bude peti oktobar 2000.  Izbor datuma je moj jer smatram da tačku propasti ne treba pomicati dalje u prošlost, na dolazak Miloševića na vlast, raspad zemlje i ratove devedesetih. Ona je, za ovaj misaoni ogled, stavljena na peti oktobar 2000. godine, jer je Srbija tada, poražena i ponižena, materijalno i kulturno ruinirana na koncu svojih neuspjelih ratnih avantura, po prvi put nakon trinaest godina, bez Miloševića na vlasti, dobila šansu da krene u dobrom pravcu, da pronađe izgubljeni mir sa susjedima, napravi rez sa prošlošću i krene na put povratka u normalno, civilizovano društvo koje će naučiti važne lekcije na vlastitim greškama prošlosti. 

Kao i danas, političko šarenilo skupilo se na strani protiv vlast, tada u formi devetnaestostranačke koalicije koja je konačno na pomenuti datum oborila Miloševićevu diktaturu. Po hodnicima i kuloarima najviših institucija vlasti, po skupštinskim klupama i u ministarskim foteljama meškoljili su se srpski politički antipodi. Od predsjednika države (Koštunica) koji je smatrao Karadžićeve Srbe  najvitalnijim i najboljim dijelom srpskog naroda, do recimo potpredsjednika vlade (Korać, Jovanović) i predsjednice skupštine (Mićić) koji su bili zakleti evropejci. Jaz koji se gotovo svakodnevno širio i produbljivao doveo je do 12.03.2003. Dalje obrazlaganje ovog uzročno-posljedičnog slijeda izlišno je i potcjenjivalo bi inteligenciju potencijalnog čitaoca ovog teksta.  Uklanjanjem Đinđića, strana koja je i tada kao i danas bila brojčano dominantna, u vlasti i među širokim narodnim masama i još podržana od Crkve, za sebe odnijela briljantnu pobjedu na duge staze i od tog trenutka uspostavljanje i dalje utvrđivanje, da ih tako nazovemo, neosrpskih tabua  nesmetano je nastavljeno i traje do dana današnjeg. Njihovom uspostavljanju su do 2003. pružani kakvi-takvi, uglavnom stidljivi otpori, da bi oni postepeno gotovo nestali.

Tabu 1: Kosovo je srce Srbije i kao takvo ne može biti priznato, a shodno tome ni realnost kao takva ne može biti priznata, kako zvaničnim aktima, tako i u javnom diskursu.

Tabu 2: Bombardovanje Srbije 1999. je ničim izazvana NATO agresija. Postavljanje pitanja odgovornosti srpske strane za NATO bombardovanje i zločina nad albanskim civilima na Kosovu uzdignuto je na nivo državne i nacionalne izdaje.

Tabu 3: Je u stvari sekundaran i proizilazi iz Tabua 2, a taj je da su Evropa i Zapad istorijski i prirodni neprijatelji srpskog naroda.  S tim u vezi ide i narativ o Rusima kao prirodnim prijateljima, takorekuć braći, ali ovo poslednje odvija se donekle u tišini, vjerovatno zbog izbjegavanja međunarodne (čitaj Zapadne) pozornosti.

Tabu 4: Republika Srpska je istorijska pobjeda srpskog naroda. Etničko čišćenje i počinjeni zločini od strane srpske strane, uključujući i genocid u Srebrenici se relativizuju,  umanjuju ili potpuno negiraju i s time će se nastaviti u budućnosti.

Tabu 5 :Međunarodni tribunal u Hagu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji je bio antisrpski sud. Bez obzira na ustupke koje su srpske vlasti činile tokom vremena pod međunarodnim pritiscima, poput hapšenja i isporuke pojedinih ratnih zločinaca i priznavanja odluka suda, tabu je opšteprihvaćen, zločinci su poslije odsluženja kazne dočekivani kao heroji i davan im je širok prostor u medijima i državnim institucijama kao respektabilnim javnim ličnostima.

Neposredno ili posredno, svaka politička agenda može se dovesti u vezu sa jednim od ovih tabua, a svako političko stajalište ili politički cilj ukoliko želi da ima bilo kakvu prođu kod eventualnih birača, mora se s najvećom pažnjom provlačiti između njih, da mu se ne bi od strane patriotske čaršije kačile sumnje i optužbe za njihovo rušenje.

Dolaskom SNS na vlast, 2012. godine, jačanje tabua se intenziviralo, a uslovno rečeno, demokratskim opozicionim partijama su izbijeni gotovo svi aduti, osim onih kojima se vlast proziva za bahatost i korupciju ili optužuje za izdaju zbog određenih poteza koje čini u iznudici i pod međunarodnim (zapadnim) pritiscima, a koji su u stvari bliži politici samih tih opozicijskih stranaka. Kompletna opozicija danas se sa vlašću na izborima natječe u tome ko bi bolje sačuvao Kosovo, ko bi bolje štitio interese Republike Srpske, ko više žali za prognanim Srbima iz Hrvatske, ko je veći prijatelj i potpora crnogorskih Srba, itd. Zbog ove ideološke i političke identičnosti sa vlašću, očigledno je da su srpsko građanstvo na impozantne proteste od prošle godina ili ove koji su otpočeli ovih dana, mogle motivisati jedino teme koje nisu u direktnoj vezi sa ideološkim pozicijama, kao što je bila tragedija u Ribnikaru ili kao sada ekološke teme.

Naravno, ni ovi protesti, kao ni raniji nemaju nikakvih izgleda na uspjeh u smislu vraćanja Srbije na pravi, evropski i u krajnoj liniji civilizacijski kolosjek. Društvo se ni u kojoj varijanti njihovih ishoda neće promijeniti, tabui će ostati netaknuti. Vlast će, čak i ako se/kada se promijeni, ostati ista. Kao u onoj priči o zlom zmaju koji je terorisao selo, pa je jednog dana u selu stasao hrabri mladić koji je otišao kod zmaja u pećinu i ubio ga. Kada je u pećini vidio veliko blago, mladić, ubog i siromašan, opijen pobjedom, nije primijetio, dok je zaranjao ruke u kovčege pune zlatnika, da mu se koža polako počinje mijenjati u zmajevu krljušt.

I na kraju, ne nalazim boljih riječi kojim bih završio ovaj tekst od onih koje je izgovorio danas tako nedostajući advokat Srdja Popović. Parafraziraću – pitanje odnosa prema zločinima iz devedesetih je pitanje svih pitanja u Srbiji. Zapravo, smatram da svaki politički tekst na temu devedesetih i temu skore prošlosti Srbije, trebao bi završavati ovim Popovićevim riječima.  Rušenje tabua je preduslov za dobijanje šanse za oporavak srpskog društva. Ono će se jednom desiti i biće nevjerovatno bolno. Ili se neće desiti. 

(Autonomija, karikatura: STUPS)