Skip to main content

VJEKOSLAV PERICA: Ukazanje duha YU košarke na američkom univerzitetu

Jugoslavija 14. feb 2026.
7 min čitanja

“Domaćim je medijima koji uglavnom prate profesionalnu košarku, promaknuo jedan postjugoslavenski dream team koji se ukazao u američkoj sveučilišnoj košarci: Balkan boys”

Nikola, kako se engleski kaže planina, jebote?

Luka Dončić Nikoli Jokiću na All Star utakmici u Indianapolisu, 2024

Slaganja raznih „timova iz snova“ dio je postjugoslavenskog sportskog naslijeđa. A ono je, makar još uvijek nedovoljno priznato od akademske zajednice kojom dominiraju štreberi, najvitalniji dio kulture sjećanja na zlatno doba Titove Jugoslavije, od šezdesetih do osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Svako veće međunarodno natjecanje prate medijske spekulacije o idealnim (post)SFRJ reprezentacijama koje bi dominirale sportskim svijetom da je nesretna balkanska federacija bratskih naroda preživjela fratricid devedesetih. Košarkaški „dream teamovi“ su stranim i domaćim medijima napose zanimljivi jer bi se u njima našli nekih od danas najboljih igrača na svijetu. Tako će ove godine na američkoj NBA All Stars smotri u prvoj petorci reprezentacije svijeta protiv najboljih Amerikanaca zaigrati zajedno Srbin Nikola Jokić i Slovenac Luka Dončić.

Međutim, domaćim je medijima koji uglavnom prate profesionalnu košarku, promaknuo jedan postjugoslavenski dream team koji se ukazao u američkoj sveučilišnoj košarci. Radi su o muškoj košarkaškoj momčadi univerziteta Illinois u kojoj igraju tamo vrlo popularni „Balkan boys“: David Mirković, Andrej Stojaković, braća Tomislav i Zvonimir Ivišić i Mihailo Petrović. Oni igraju, i to sjajno, u momčadi koja je već postala senzacija sezone 2025/26. Na jutjubu množe se prilozi u kojima se spekulira o njihovim šansama za nacionalnu titulu u završnici turnira, popularnoj „martovskoj ludnici“ (March madness).

Otkada su američki univerziteti počeli plaćati studente sportaše kao (polu)profesionalce, mnogi sportski talenti s prostora bivše Jugoslavije već kao tinejdžeri odlaze u SAD. Košarkaši su najbrojniji. U postojbini košarke mogu učiti od najboljih. I za najviše sportske domete i za fakultetsku diplomu. A pri tome zaraditi od stipendija koje, uz plaćeni studij, prelaze sto tisuća dolara godišnje, i još više od marketinga. Pri tome su na oku NBA skauta koji će najbolje izabrati na NBA draftu i pridružiti današnjim superzvijezdama poput Nikole Jokića, Luke Dončića, Ivice Zupca, Nikole Vučevića, Bogdana Bogdanovića i drugih s balkanskim korijenima. Procjenjuje se da u sezoni 2025/2026, preko dvije stotine košarkaša i košarkašica iz Balkan basketball powerhouse, kako kažu Amerikanci, igra sveučilišnu košarku. Preko stotinu ih je samo iz Srbije, slijede Hrvatska, BiH, Slovenija i Crna Gora. Najzanimljiviji su trenutno „Balkan boys“ sa sveučilišta Illinois. Čekaju ih teški ispiti, prvo sportski, martovsko ludilo i NBA draft, a usput će ovi studenti valjda položiti i koji ispit na fakultetu. Engleski govore bolje od balkanskih političara na međunarodnim konferencijama, pametni su, zgodni, stasiti. To su svjetski ljudi, puni samopouzdanja, energije i optimizma. A već su, bogme i imućni. Mogu si, kao i slavni Dončić i Jokić, priuštiti i skupa brza sportska kola (koja nitko ozbiljan s takvim tjelesnim proporcijama ne kupuje osim za paradu). Uz individualnu košarkašku tehniku, iskustvo i samopouzdanje, donijeli su Balkan boys košarkaškoj Americi jedan živi, pobjednički i bratski timski duh poznat iz zlatnog doba jugoslavenske košarke, vidljiv i kod generacije Jokića i Dončića a za vječnost sačuvan kroz desetoro besmrtnika u Naismith Memorial Basketball Hall of Fame.[1]

Kako su se ovi Balkan boys, i to cijela petorka, našli na okupu u sveučilišnoj momčadi državnog univerziteta Illinoisa u Urbani-Champaign, oko 130 milja jugoistočno od Chicaga? Odavno prošle rane sedamdesete kad je u američkoj sveučilišnoj košarci Evropu predstavljao usamljeni misionar Krešimir Ćosić. Danas nije rijetkost u sastavima košarkaških timova američkih sveučilišta uočiti mnoga imena južnoslavenskog porijekla. Ali zanimljivo je pitanje tko je uspio na jednom sveučilištu okupiti cijelu petorku iz Balkan baskebtall powerhouse. Je li to bio projekt ili slučajnost? Po svemu sudeći, počelo je kao slučajnost koja je postala projekt. Tomislav Ivišić, 216 cm visoki centar, koji od 2023 nastupa za Illinois, nagovorio je trenere Underwooda i Antiguu da mu bratu blizancu, 218 cm visokom Zvonimiru, omoguće prijelaz sa sveučilišta Arkansas. Potom su braća Ivišići, koji su prije sveučilišne karijere igrali za crnogorski SC Derby, trenerima predložili bivšeg suigrača, 206 cm visokog krilnoga centra Davida Mirkovića iz Nikšića. Uz tu trojku visokih Balkan boysa tragalo se za bekom organizatorom igre. U poznatoj beogradskoj Megi koja dugo dominira regionalnom ABA ligom i koja je dala Nikolu Jokića, otkrilo se Mihaila Petrovića, pleja prepoznatljive srbijanske škole. Konačno, ovoj se četvorki pridružio krilo-bek Andrej Stojaković, sin slavnog Predraga. Ostaje enigma zašto se Stojaković mlađi, koji je prethodno igrao za Stanford i za Kaliforniju, odlučio za Illinois. Tatu Peđu se sigurno pitalo, Stojakovići su nekako saznali da se u košarkaškom Illinoisu nešto neviđeno kuha.

Ovi Balkan boysi su produkti globalizirane košarke. Njihovo porijeklo, mjesta rođenja, etnije i konfesije, navode se tek u fusnotama. Ali to je uvijek zanimljivo i sportskim medijima, i njihovim matičnim zemljama i postjugoslavenskoj dijaspori. Crnogorac David Mirković je rođen u Nikšiću, igrao je za selekcije Crne Gore u međunarodnim natjecanjima i profesionalnu košarku u SC Derbyiju iz Podgorice. Braća Ivišići su, kao i mnogi hrvatski sportski „vitezovi“, Bosanci ili Hercegovci koji od devedesetih donose Hrvatskoj prestižne međunarodne sportske titule. A naslov vitezova zasluženo nose iz najmanje dva razloga. Prvo, jer su rođeni u Vitezu, u srednjoj Bosni. Drugo, jer su visoki skoro kao oni legendarni vitezovi koji govore „Ni!“ iz filma „Monty Python i Sveti Gral“. Na Wikipediji im pogrešno piše da su iz Vodica u Hrvatskoj, vjerojatno jer su kao tinejdžeri u Šibeniku pohađali ljetni košarkaški kamp „Dražen Petrović“. Ali najglobaliziraniji ujedno i najbalkanskiji Balkan boy je Andrej Stojaković. On je rođen u Grčkoj, i to u Makedoniji, očituje se i kao Grk i kao Srbin, a odrastao je i školovao se kao Amerikanac. Svi su ovi košarkaši prošli najkvalitetniju međunarodnu obuku, ali utjecaj (post)jugoslavenske škole dobro sportsko, a posebno jugonostalgičarsko oko može vidjeti. Kod Mirkovića, vidljiv je utjecaj Jokića i po konstituciji i tehnici. Taj stil igre ide u povijest do velikog Krešimira Ćosića iz 1970-ih, na kojega, inače, dosta podsjeća i izgledom i stilom i Zvonimir Ivišić. Mihailo Petrović je kao Moka Slavnić, a Andrej Stojaković manje koristi tatine dalekometne projektile i više nastoji igrati kao Michael Jordan, oslanjajući se na „mid-range“ šut i prodore do koša.

U sezoni 2025/26, od Balkan boysa u Illinoisu najbolje su igrali Tomislav Ivišić i David Mirković koji su i stalni članovi prve petorke. Stojaković je dao nekoliko izvrsnih partija a u ostalima bio solidan. Zvonimir Ivišić je uglavnom solidan a po spektakularnim blokadama šutova protivnika izuzetan i na nacionalnoj razini. Inače su braća Ivišići privukli pozornost košarkaške javnosti visokim prosjekom šuta za tri poena, što malo tko može od ovako visokih i u NBA. Mihailo Petrović je igrao malo, trebao je igrati više, pogotovo nakon ozlijede beka Kylana Boswella, kapetana i najiskusnijeg igrača ove momčadi. Treba, međutim, u ovom kontekstu pošteno kazati da je najbolji igrač Illionisa i među najboljima ove sezone u američkoj sveučilišnoj košarci, devetnaestogodišnjak Keaton Wagler iz okolice Kansas Cityja. Ovaj visoki bek je fantastična kombinacija najboljih visokih bekova NBA lige, poput Shai Alexandera i Luke Dončića. Uz to i fizički sliči a posebno igrom, karakterom i sportskom etikom, podsjeća na mladog Dražena Petrovića. I to onog Dražena tinejdžera koji je u dresu Šibenke de facto sam odlučio pobjednika prvenstva Jugoslavije 1983 ali su povijest promijenili kriteriji koji nisu bili košarkaški. Simpatični je mladi Keaton, i kao Draženova inkarnacija (bez obzira da li je to netko primijetio), i po kompatibilnom igračkom profilu i stilu, oživio „neku tajnu vezu“ koja je ujedinila i Balkan boyse međusobno i njih s američkim kolegama među kojima su, uz beka Boswella, sjajno odigrali i krila-snajperi Davis i Houmrichious. Ta se „tajna veza“ vidjela i na terenu u svakoj utakmici a svaka je bila teška ali slavna i izvan terena. Napose u slavlju poslije pobjede nad Purdue univerzitetom, već godinama vodećim u sveučilišnoj košarci. To je slavlje otkrilo prijateljstvo i timski duh koji je podsjetio na zlatne trijumfe ex-YU košarke od Ljubljane do Moskve, Seoula, Manile, Bormija i drugih mjesta sjećanja iz ove sportske i društvene povijesti. Tome su duhu kod ovih „novih klinaca“, koji možda tu povijest ne pamte, doprinijeli i faktori kao kolektivnog identiteta sveučilišta i njihovih sportskih brandova i lude vibracije na kampusima i utakmicama koje prate američki sveučilišni sport. Ali vjerojatno i generacijska komunikacija i kulture i mentaliteti zemalja porijekla. Poput onog povijesnog okupljanja 2020 u Orlandu na Floridi NBA zvijezda, Dončića, Jokića, Dragića, Nurkića, Zupca, Hezonje, Marjanovića, i drugih „naših“ koji su tada igrali u Americi. NBA je za vrijeme pandemijske izolacije organizirala sezonu kao zatvoreni turnir pa su se igrači nakon utakmica, poput junaka Boccaciovog Decamerona koji su bježali od epidemije kuge u Firenci, okupljali da bi se družili i kratili vrijeme pjesmama i pričama koje ih povezuju. Gledajući vesele Balkance za stolom, Mike Malone, tada glavni trener Denvera, komentirao je: „koliko je samo za ovim stolom talenta, da se bivša Jugoslavija ujedini i ovi momci zaigraju zajedno, bio bi to strašan košarkaški tim . . .“[2] Kouč Malone je sada sportski komentator, trebalo bi ga pitati što misli o Balkan boys iz Illinoisa.

U trenutku dovršenja ovog teksta, desetak dana pred početak „martovskog ludila“, košarkaši sveučilišta Illinois bili su rangirani osmi. To je sam vrh, to znači da su od 365 univerziteta i koledža koji se natječu u prvoj od tri divizije izabrani u 68 pozvanih na završni turnir i od tih najboljih rangirani prema onom što su postigli od početka sezone. Pobijedili su u 21 utakmici s nizom od trinaest uzastopnih pobjeda, izgubili četiri, čeka ih još nekoliko do početka turnira, ali već su zaradili mjesto nositelja jedne od skupina. Taj slavni NCAA  turnir, jedna je još neglobalizirana američka institucija koju prate strasne rasprave, prognoze, legendarne križaljke i oklade, uglavnom sitne i zabavne, ne kao one već kompromitirane u profesionalnoj ligi. Igra se po sistemu eliminacije, svaka je utakmica biti ili ne biti, svatko svakog može pobijediti. Poslastica američke sveučilišne košarke su neočekivane pobjede autsajdera nad favoritima i timova iz sjene koji nisu bili među izabranih 68 ali su se izborili za turnir.

Realno, Illiois bi mogao upasti u najboljih šesnaest (sweet sixteen). Uz malo sreće, u „elitnih osam“ a ako dođu do Final four, mogu biti prvaci. Ovome su svakako doprinijeli i Balkan boys. Poslije turnira, pokušati će položiti i koji ispit na fakultetu ali u mislima na NBA draft. Predviđanja NBA analitičara kažu da će Keaton Wagler (srpskohrvatski: mladi Dražen) biti izabran među prvih deset. Još neki se spominju kao kandidati za drugu rundu. Balkan boysima bi bilo najpametnije da odigraju još jednu sezonu sveučilišne košarke pa će im rejting na NBA draftu porasti. Možda dobiju i pojačanja, možda i neke nove klince iz iste postjugoslavenske škole. Naime, balkanski mediji i internetski portali povremeno spomenu imena onih koji su se istaknuli u američkoj sveučilišnoj košarci ove sezone. Ali pri tome kriterij etnije dominira nad kriterijem košarke, svatko spominje „svoje“ a ignorira „one druge“. A Balkan boys sa univerziteta Illinois se u te kriterije ne uklapaju, oni su se ujedinili u drugoj dimenziji. Neke historijske analogije s jugoslavenskom školom košarke dvadesetog vijeka mogu se konstruirati, ali ovi klinci pripadaju XXI vijeku i njegovom vrlom novom svijetu.

(Autonomija)


[1] Vidi Vjekoslav Perica, “Bolja prošlost u muzeju košarkaške slave”, u Pomirenje i posljednji dani, Beograd: Bilioteka XX vek, 2021, str. 139-157.

[2] “NBA’s Balkan stars had a free night, so they gathered and celebrated”, Orange County Register, 11. IX 2020. https://www.ocregister.com/2020/09/11/nbas-balkan-stars-had-a-free-night-so-they-gathered-and-celebrated/amp/