Antifašističko naslijeđe južnoslavenskih naroda bilo je moralni i politički kapital koji se i danas u svijetu može afirmirati. To je pokazala i jedna polemika na stranicama uglednog New York Timesa iz 2013. Radi se o pismu zagrebačkog nakladnika i publicista Slavka Goldsteina slavnom američkom umjetniku Bobu Dylanu. Pokazalo se u toj polemici da glazbenik Dylan koji živi u SAD-u i Izraelu i povremeno javno govori o svom židovskom identitetu, iskustvima koje ga prate, antisemitizmu, rasizmu i neofašizmu, nikad nije čuo za hrvatske partizane i antifašističku borbu južnoslavenskih naroda. Dylan je pokazao da malo zna o Balkanu i njegovim ljudima, iako je vjerovao da ih dobro poznaje i javnosti se predstavio kao ekspert za Srbe i Hrvate i njihove međunacionalne odnose. Dylan je, naime, tada kao Robert Zimmermann, proveo djetinjstvo u rudarskom Hibbingu u Minnesoti, gdje se naselilo brojno stanovništvo južnoslavenskog porijekla. Vjerojatno je svjedočio i njihovoj mržnji, jer to je bilo za vrijeme i odmah poslije Drugog svjetskog rata. Zatim je za ratova devedesetih Dylanove percepcije Balkana potvrdio i stereotip o Balkanu kao zemlji vječne vjerske i etničke mržnje (engl. ancient hatreds) koji se vrtio tada u zapadnim medijima. Do njega nikad nisu došle informacije da su ti narodi znali živjeti u miru pa i da su zajednički postigli izvanredne uspjehe, poput pobjede nad fašizmom i stvaranja moderne, zajedničke, multietničke države. Izgleda da je to prvi put saznao od Slavka Goldsteina, hrvatskog partizana židovskog porijekla koji je preživio Holokaust zahvaljujući etnički mješovitoj antifašističkoj vojsci, u kojoj se i sam borio.

Deset Židova narodnih heroja

Bob Dylan, danas nobelovac, komentirao je krajem 2012. u intervjuu utjecajnom časopisu o pop-kulturi Rolling Stone međuetničke odnose na Balkanu, u sklopu teme o rasizmu i antisemitizmu u svijetu. Dylan je iznio sljedeće: »Crnci znaju da se neki bijelci nisu htjeli odreći sistema koji je održavao ropstvo – i da bi da su uspjeli taj sustav sačuvati i dalje bili robovi pod jarmom bijelih gospodara. Crnci se ne mogu pretvarati da to ne znaju i da zato i dalje bijelcima ne vjeruju. Ako vam je u krvi nekadašnji robovlasnik ili član Ku Klux Klana, crnci to mogu osjetiti. Te stvari se zadržavaju do danas. Baš kao što Židovi mogu osjetiti nacističku krv, a Srbi i hrvatsku krv« (Goldstein, 2013). Po objavi intervjua bilo je polemika, a Dylana je tužila i udruga Hrvata iz Francuske za neutemeljene i uvredljive etničke stereotipe.

Dylan je govorio iz osobnog iskustva kao Amerikanac i osoba židovskog porijekla koja pamti Holokaust i koji je svjedočio američkom rasizmu i rasnoj diskriminaciji. Govorio je i kao netko tko je odrastao u rudarskom gradiću u Minnesoti gdje je svjedočio mržnji između tamošnjih Amerikanaca porijeklom Srba i Hrvata. A potom je nešto površno pročitao o povijesti Jugoslavije i srpsko-hrvatskim odnosnima. Za njega je ta mržnja bila vjekovna, genetska i neizlječiva kao i ostali primjeri rasizma o kojima govori.

Odgovor hrvatskog publicista i nakladnika Slavka Goldsteina Dylanu objavio je ugledni New York Times:

Ja sam hrvatski Židov, oca su mi ubili hrvatski fašisti 1941. Ja sam izbjegao progon u rodnom gradu Karlovcu, uz pomoć dviju katoličkih obitelji. Utočište sam pronašao u hrvatskom selu. Da bi nas spasila od vjerojatne deportacije u koncentracijski logor u svibnju 1942. godine, majka je mene i mlađeg brata odvela u hrvatske partizane koji su kontrolirali južni dio zemlje, blizu jadranske obale. Imao sam tada 14 godina. Od tog trenutka osjetio sam slobodu: nikoga nije zanimalo jesam li Hrvat ili Srbin, kršćanin ili Židov. Sljedeće tri godine radio sam za partizane, prvo u pomoćnim jedinicama u srpskim selima pod kontrolom partizana, a zatim 15 mjeseci u borbenoj jedinici sastavljenom uglavnom od dobrovoljaca iz Karlovca… Balkanski nacionalizam bolest je koja drijema u doba prosperiteta i stabilnosti, a eksplodira u drugim vremenima…

U sustavu vladavine koji je uspostavio Maršal Tito, jugoslavenski predsjednik i vođa antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu, imali smo više od 40 godina međunacionalnog mira. Dylan izgleda ne zna ni o kojoj to povijesti Goldstein govori, niti razumije Goldsteinov svjetonazor, ni patriotizam ni identitet. I nažalost nije ovaj nobelovac jedini među intelektualcima koje ova tematika zanima a o njoj malo i površno znaju. Blizak je Dylan mnogima iz izraelske desnice koji su dolazili u zemlje bivše Jugoslavije istraživati mitove i stereotipe poput onih o Hrvatima kao kolektivnim ustašama gorim od nacista ili Srbima kao kolektivnim žrtvama nacizma usporedivim s Židovima (Perica, 2021). Zbog toga otvoreno pismo Slavka Goldsteina Bobu Dylanu ima izuzetnu edukativnu funkciju ali i težinu važnog političkog svjedočanstva i to ne samo za Izrael, Židove, Hrvatsku, Srbiju i postjugoslavenske države nego i cijeli novi svijet nakon historijskih promjena poslije 1989. Goldsteinovo pismo koje je objavio New York Times je svojevrsni udžbenik iz povijesti antifašizma koje jasno i sažeto objašnjava što je bio antifašizam. Goldstein piše Dylanu i kao međunarodno priznati intelektualac, osoba židovskog porijekla ali i kao antifašist i upravo zbog toga i Hrvat i hrvatski patriot. Da je Slavko Goldstein Hrvat i hrvatski domoljub, i da ga je partizanski jugoslavenski antifašistički pokret takvog izgradio, to je i danas nemoguće shvatiti mnogima na hrvatskoj desnici i na svakoj desnici koja rasistički etnicizira i konfesionalno dijeli žive i mrtve po pradjedovskoj vjeri, rodu, krvi i porijeklu a ne po izboru, djelima i vrijednostima im određuje nacionalnost.

Slavko Goldstein je kazao mnogo i naglasio najvažnije ali u ovom pismu nije mogao opširno prezentirati ono što se zna iz povijesti antifašizma i što se i u mnogim zemljama pa i u SAD-u i u Izraelu uči u školama i u muzejima Holokausta. Na primjer, podatak da su tisuće preživjelih Židova iz bivše Jugoslavije ostali živi jer su bili u Titovim partizanima ali da su mnogi i dali živote u borbi za slobodu i pobjedu nad fašizmom. Zna se da je stoga Tito u početku pomagao borbu za nezavisnost Izraela koji su utemeljili lijevo orijentirani sekularni europski Židovi. Partizana židovskog porijekla iz bivše Jugoslavije bilo je više od četiri tisuće. To nije malo u odnosu na oko 70 000 jugoslavenskih Židova prije rata. Jugoslavenski je antifašistički pokret, uz poljski i sovjetski i po sudjelovanju Židova bio najjači u Europi. Jugoslavenski partizani židovskog porijekla dali su jednog člana Vrhovnog štaba partizanske vojske, deset narodnih heroja i dvoje partizanskih generala, uključujući i prvu ženu s generalskim činom u jugoslavenskoj armiji. Tome treba dodati i jednu od najmasovnijih akcija spašavanja Židova iz koncentracijskog logora u okupiranoj Europi. Radi se o akciji KPJ-a s 2500 ljudi spašenih 1943. iz talijanskog fašističkog logora na Rabu i pristupanju velikog broja spašenih Titovim partizanima (Kerenji, 2016).

Pijade, Davičo, Danon, Papo

Vjerojatno najpoznatiji jugoslavenski partizan židovskog porijekla bio je Moša Pijade, komunistički vođa koji je proveo 14 godina u zatvorima monarhističke Jugoslavije, slikar, pisac i prevoditelj i ratni član vrhovnog zapovjedništva partizanske vojske i poratni predsjednik jugoslavenskog parlamenta. U jednoj internetskoj prezentaciji partizanske himne Zog nit kynmol, izvedene povodom Dana sjećanja na Holokaust, pokazuje se i poznata arhivska ratna fotografija vođa jugoslavenskih partizana Tita i Moše. Zatim, treba spomenuti pored ostalih i književnika Oskara Daviča, skladatelja i dirigenta Oskara Danona te liječnicu Rozu Papo, prvu ženu u rangu generala Jugoslavenske armije. Po jednom izraelskom izvoru sa zanimljivom feminističkom perspektivom, navodi se o sudjelovanju Židova u jugoslavenskom antifašističkom partizanskom pokretu sljedeće:

Partizanski pokret u Jugoslaviji bio je značajan. Mnogi jugoslavenski Židovi, i žene i muškarci, bili ili ne prije rata komunisti, otišli su u partizane. Bili su toplo primljeni i nisu bili diskriminirani zbog antisemitizma. U partizanima je bilo 4 572 Židova, od kojih 3 000 u borbenim jedinicama. Budući da su Židovi bili priznati kao ravnopravni zbog nepostojanja institucionalnog antisemitizma, nisu morali imati vlastite postrojbe.

Velik broj židovskih partizana posebno je značajan s obzirom na prepreke s kojima su se suočavali pri pridruživanju otporu. Kad je otpor započeo punom snagom u jesen 1941., veliki broj Židova Jugoslavije bio je ubijen. Oni koji su se mogli boriti morali su pronaći način da dođu do udaljenog područja gdje se vodila borba i gdje su bile partizanske oslobođene teritorije. 1380 partizana Židova poginulo je u borbi; 150 je primilo medalju za hrabrost. Deset Židova dobilo je orden narodnog heroja, najviše odličje koje dodjeljuje jugoslavenska vlada. Brojni Židovi postali su visoki časnici u partizanskom pokretu, uključujući generala Voju Todorovića, koji je nakon rata postao načelnik kopnene vojske, i dr. Rozu Papo, prvu ženu koja je postala general u jugoslavenskoj vojsci. Židovi su zauzeli ključne pozicije u uspostavljanju medicinskog korpusa pod vodstvom dr. Herberta Krausa. Izuzetno velik broj partizanskih žena boraca, posebno u sanitetskom sastavu, bile su Židovke. Doista, otprilike polovica od 1075 židovskih medicinskih radnika za koje je Jaša Romano dokumentirao da su bili aktivno uključeni u Narodnooslobodilački pokret bile su žene. Ovaj popis židovskih partizanki uključuje 384 medicinske sestre, trideset i devet liječnika, devetnaest medicinara, osamnaest ljekarnika i pedesetak drugog medicinskog osoblja; više od stotinu tih žena izgubilo je život tijekom borbi.

Među židovskim liječnicama koje su prije rata bile uključene u ljevičarske aktivnosti i pridružile se partizanima početkom ustanka 1941. bile su Roza Papo iz Sarajeva (1913. – 1984.), Lota Ejdus (1913. – 1941.) i Berta Bergmann (1892. – 1945.) iz Bosne; Ružica Ripp (1914. – 1942.) i Ružica Blau-Francetić (r. 1914.) iz Vojvodine te Klara First (1908. – 1944.) i Frida Guttmann (1896. – 1944.). Druga skupina židovskih liječnica, uključujući Zoru Goldschmid-Steiner (1902. – 1985.), Julijanu Kraus-Lederer (1893. – 1942.), Klaru Fischer-Lederer (1908. – 1985.), Mariju Schlesinger-Brand (1895. – 1943.), Ljubu Neumann (1894. – 1943.) i Etu Najfeld-Spitzer (r. 1916.) bila je među 81 hrvatskim židovskim liječnikom koje su ustaške vlasti 1941. poslale u Bosnu u borbu protiv endemskog sifilisa, a praktički cijela kohorta liječnika kasnije je otišla u partizane. Neke Židovke, uključujući Milicu Band-Kun (1913. – 1943.) radile su kao liječnice u hrvatskim koncentracijskim logorima; drugi su upravljali partizanskim poljskim bolnicama. Nekoliko liječnica promaknuto je u časničke činove i primilo vojna odlikovanja za ratne zasluge; od trideset i devet židovskih liječnica koje su se borile s partizanima, trinaest ih je izgubilo život. Židovke koje su imale sreću pobjeći u talijansku okupacijsku zonu unutar Hrvatske, posebno one internirane u logore na otoku Rabu na Jadranu, uključile su se u aktivnosti otpora 1943. godine, pridruživši se Židovskom rapskom bataljunu ili drugim partizanskim snagama. Mnogi od poginulih dobili su nakon rata na raznim spomen-pločama priznanje za zasluge za domovinu. Estreja Ovadija (1922. – 1944.), mlada tekstilna radnica iz Bitole, koja je tijekom rata bila aktivna u Komunističkom omladinskom pokretu, a potom i u Komunističkoj partiji, 1943. godine odlazi u partizane i služi kao politički komesar u bataljonu Makedonske brigade. Poginula u borbama 1944., devet godina kasnije postala je jedina Židovka ikada proglašena narodnim herojem, najvišim odličjem za ratnu hrabrost u Jugoslaviji.

Sloboda će uskoro doći

I nobelovci surfaju po internetu, pa možda i Bob Dylan koji je poticaj da produbi znanje o antifašizmu dobio od hrvatskog partizana Slavka Goldsteina, naleti i na ove podatke. Možda dobije inspiraciju i u čast jugoslavenskih partizana nešto uglazbi i napiše neki stih. Kao što je Leonard Cohen 1969. napisao svoju verziju »Partizana« – u originalu himne francuskog pokreta otpora nastale 1943. I Dylan i Cohen ostaju upamćeni kao velikani folk glazbe, ali Cohen se, između ostaloga razlikuje od Dylana i kao »onaj koji je znao tko su bili antifašisti partizani«. Njemu u čast, evo jednog stiha na ratnom francuskom originalu kojeg je i Cohen izvodio:

Le vent souffle sur les tombes
La Liberte reviendra
On nous oubliera
Nous rentrerons dans l’ombre…

Čuje se vjetar s groblja,
I sloboda će uskoro doći
Tada ćemo i mi izići iz sjene…

Cohenovog »Partizana« prepjevali su mnogi u svijetu a ima i nekoliko verzija na jezicima južnoslavenskih naroda. Najpoznatija je vjerojatno ona Johnnyja Štulića iz 1991. (»Štuc u ruke i – crta!«) koja u Štulićevoj izvedbi nije dostupna na internetu. Ali je zato dostupna rijetka i vrijedna izvedba »Partizana« od strane Arsena Dedića iz 1970-ih (uostalom, Štulić je, koliko od Cohena, kao što je sam govorio, vjerojatno dobio inspiraciju i za ovu i mnoge druge pjesme koje je izvodio, od velikog jugoslavenskog šansonjera). Arsenova izvedba »Partizana« na tekst Nikice Petraka, sačuvana je u YouTube riznici i uvrštena je uz Cohenovu i originalnu francusku ratnu verziju na playlistu koja prati ovu knjigu.

Odlomak iz knjige »Antifašizam: povijest, mit i aktualnost jednoga svjetskog pokreta 1924.-2024.« prof. dr. Vjekoslava Perice koja je upravo objavljena u biblioteci VeDRA

(VeDRA)