Prije dvije godine neispravni kompjuterski kod „zarazio“ je iranski nuklearni program i uništio jedan broj centrifuga za obogaćivanje urana. Neki promatrači smatrali su da se radi o sabotaži i da je riječ o najavi novog oblika ratovanja.

I američki ministar odbrane Leon Panetta je nedavno upozorio na opasnost od takozvanog „virtualnog Paerl Harboura“. Ali, što zapravo znamo o virtualnom sukobu?

Virtualni svijet računala i s njim povezanih elektroničkih aktivnosti je kompleksno okruženje koje je stvorio sam čovjek. Taj svijet je moćan i inteligentan.

I dok je planine i oceane teško „pomjerati“, dijelove virtualnog svijeta lako je stvarati i uništavati, tek jednim klikom na tastaturi. Takav „rat“ je jeftiniji i brži nego, recimo, slanje brodova ili podmornica s jednog na drugi kraj svijeta.

Naravno, snažna mornarica garantira Sjedinjenim Američkim Državama pomorsku dominaciju, no to ima i svoju cijenu. U virtualnom svijetu cijena nije bitna, pa značajnu ulogu mogi „igrati“ i manje države, ali i nevladini faktori.

U knjizi „Budućnost moći“ napisao sam da je širenje moći „iznad i izvan sustava države“ jedna od najvećih političkih promjena u ovom stoljeću.

Cyber prostor je savršen primjer. Velike zemlje poput SAD-a, Rusije, Velike Britanije, Francuske i Kine imaju veću moć od drugih država i nedržavnih aktera u kontroli mora, zraka ili svemira, ali u virtualnom svijetu teško je govoriti o dominaciji jedne ili više sila. Ovisnost o složenom virtualnom sustavu koji podupire vojne i ekonomske aktivnosti čini ranjivima i velike države.

Glavni izvor nesigurnosti

Prije četiri desetljeća, američko ministarstvo odbrane je stvorilo Internet. Sjedinjene Američke Države su i danas, po svemu sudeći, vodeća zemlja u pogledu vojne i društvene uporabe Interneta. No, ovisnost od umreženih računala i komunikacija ostavlja SAD ranjive na moguće napade, pa je virtualni svijet postao glavni izvor nesigurnosti.

Pojam “ virtualnog, cyber napada“ obuhvaća širok spektar aktivnosti, u rasponu od jednostavnih napada na neku web stranicu, uskraćivanja usluga, do špijunaže i razaranja.

Isto tako, izraz „cyber rat“ se koristi za pojmove od oružanih sukoba do „klasičnih neprijateljstava“, kao što je, na primjer, „rat među spolovima“.

Neki stručnjaci koriste još određeniju definiciju za virtualni rat – „rat bez krvi“.

U virtualnom svijetu akteri mogu biti i anonimni, fizička udaljenost ne igra nikakvu ulogu, a neke vrste „napada“ mogu biti jeftine. Budući da je Internet dizajniran za jednostavnu upotrebu, i nema sigurnosni okvir, napadač je uvijek u prednosti od onoga koji se brani.

Virtualni rat i ekonomska špijunaža uglavnom su povezani s državama, a cyber kriminal i cyber terorizam s pojedincima, grupama ili organizacijama.

Po mišljenju admirala Mika McConnella, bivšeg direktora Američke nacionalne obavještajne službe „prije ili kasnije, terorističke skupine će postići cyber-profinjenost. To je nešto poput posjedovanja nuklearnog naoružanja, ali do kojeg se dolazi lakšim putem“.

Velike države imaju velike mogućnosti, ali je vrlo vjerojatno da bi nedržavni akteri mogli pokrenuti neki katastrofalne napad. „Virtualni 11. septembar“ izvjesniji je od „virtualnog „Pearl Harbora.“

Vrijeme je da države u svijetu sjednu za stol i rasprave kako ograničiti ovu prijetnju globalnom miru.

(Joseph S. Nye/Mirjana Rakela, Slobodna Evropa)

• Joseph S. Nye je bivši američki pomoćnik ministra obrane i predsjednik američkog Nacionalnog obavještajnog vijeća, profesor je na Sveučilištu Harvard i jedan od vodećih svjetskih znanstvenika za međunarodne odnose.