Danas se u Sarajevu nastavljaju međustranački razgovori o formiranju vlasti: ne, nema razloga za brigu – i današnji će sastanak proteći bez rezultata. Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, već je zatražio dvodnevnu odgodu – motivirao ga je, po svemu sudeći, najavljeni dolazak hrvatske premijerke Jadranke Kosor sutra u našu zemlju. Naravno, gospođa Kosor nema ambicije da se miješa u unutrašnje stvari BiH, no bez svake će sumnje – suptilna kakvom se pokazala u premijerskoj fotelji – nedvosmisleno podržati sada već službeni stav svoje zemlje koja, sve ne miješajući se, HDZ-ove brojke i slova proglašava autentičnim predstavnicima Hrvata u BiH bez kojih, i dalje ne miješajući se, Hrvatska smatra da se ne može formirati vlast. U našoj zemlji.

Na stranicama ove novine zanimljivu su debatu po istom pitanju krajem prošle sedmice vodili hrvatski predsjednik Ivo Josipović i ugledni hrvatski intelektualac, povjesničar, američki profesor Ivo Banac. Profesor Banac ozbiljno je nasekirao hrvatskog predsjednika, čak toliko da je inače mirni i staloženi Josipović sebi dozvolio ponovno otvaranje čuvene balkanske dileme – koga predstavlja intelektualac? Nije, naravno, Ivo Josipović slučajno se okomio na profesora Banca, ali kako su obojica imali priliku razmijeniti baražnu vatru velikih riječi, mnogo je važnije pozabaviti se iz ovog našeg, domaćeg ugla pitanjem šta Hrvatska trenutno radi u Bosni i Hercegovini.

Sam je Josipović u intervjuu naglasio da je onomad, dok je bio samo esdepeovac, mnogo više kontakata imao sa SDP-om BiH i Zlatkom Lagumdžijom negoli sa HDZ-ovim liderima Božom Ljubićem i Draganom Čovićem (u to vrijeme, ako ćemo pravo, ni njih dvojica nisu imali drugačijih kontakata od razmjene zapaljivih izjava u domaćim medijima). No, kako je postao predsjednik, objašnjava Josipović, napravio je otklon od stranačke politike i u svojoj zemlji, pa tako i u susjednim. Zato razgovara sa svima koji imaju izborni legitimitet. Ono što Josipović nije, ali zato hrvatski ambasador Tonči Staničić u našoj zemlji jeste rekao – krije se u odrednici ko je taj ko ima izborni legitimitet, što bi Čović rekao – ko autentično predstavlja Hrvate u BiH. E tu je zamka, u toj autentičnosti koju određuje kako Milorad Dodik tako i Dragan Čović, a s njima i Ivo Josipović. Po hrvatskom ambasadoru u BiH – Čović i Ljubić su dobili zeleno svjetlo da budu autentični bh. Hrvati.

Ovaj vjetar u leđa Čović je savršeno razumio i koristi ga. Zato i traži odgodu dok se i gospođa Kosor ne ukaže sa svojom podrškom euroatlantskom putu BiH, garniranom novim vjetrom u leđa Čoviću i Ljubiću. Jadranka Kosor ni do sada nije krila svoju naklonost spram lidera HDZ-a BiH: on joj, ako ćemo pravo, mora biti prilično blizak, kako po sestrinskom HDZ-u tako i po načinu vođenja politike. Zar se nije Čović puno prije Sanadera pokazao sanaderom? Zar se nisu i ovdašnje Tužilaštvo i Sud BiH bavili njegovim (zlo)upotrebama položaja i debelim imovinskim kartonima stečenim mutnim radnjama upravo na račun funkcija koje je kao autentični Hrvat obnašao? Zašto bi Jadranka Kosor, kao autentična Sanaderova nasljednica, u našoj zemlji preferirala borbu protiv korupcije kada je i u svojoj posegla za ovim bitkama tek nakon što joj nije ostalo drugog izbora? Zar nije jednostavnije fokusirati se na izborne legitimitete autentičnih hadezeovaca? Pa makar im, tj. Čoviću – iz posve neautentičnih Gruda, nadaleko poznatim po svojoj jugonostalgiji, i općinski vijećnici pisali pisma podsjećajući ga na nekadašnju slabost spram ćirilice i jugoslovenstvo kao nacionalnu i vjersku odrednicu, što je u Grudama i dan-danas neoprostiv grijeh.

Vratimo se Hrvatskoj: Zar nije, uostalom, i Vesna Pusić, ta rijetka konzistentna političarka kada je o odnosima prema BiH riječ na hrvatskoj saborskoj sceni – nedavno okrenula ćurak i poput Josipovića posegla za pogodbneim rečenicama tipa „za svako sam rješenje koje podrži većina u BiH, bio to i treći entitet“? Zar nije i Josipović pristojno i iza debele diplomatske ograde Bosni i Hercegovini poručio: dva HDZ-a su nezaobilazni u formiranju vlasti BiH?

Ako, dakle, sve pobrojano uzmemo u obzir, zaključak se sam nameće: uza svu diplomaciju, Hrvatska se ozbiljno umiješala u unutarnje stvari BiH. Pošto se Srbija nikada i nije prestala miješati – dovoljno se prisjetiti Tadićeve podrške Miloradu Dodiku i gostovanja Vuka Jeremića na koncertu Svetlane Ražnatović u Banjoj Luci u režiji SNSD-a, dobrosusjedski odnosi u regionu mogu se i ovako definirati: BiH će imati punu podršku Tadića i Josipovića onoga časa kada njome budu vladali Dodik i Čović. Po ovoj logici Bošnjacima nema druge do da se Lagumdžija i Tihić okrenu majčici Turskoj. Je li to stabilnost Balkana ili najsigurniji put za vječnu izolaciju i betoniranje crne rupe? Jesu li to euroatlantske integracije po modelu (pre)mudre Evrope?

Osobno nisam baš spremna povjerovati da su Tadić i Josipović kreatori novog Karađorđeva. No, bojim se da i jedan i drugi, ma kako ogrnuti plaštom dobrih želja, isuviše često posežu za pragmatičnim rješenjima koja u konačnici mogu imati slične posljedice. I zato me je strah.

(Oslobođenje)