Emir Kusturica, redatelj, graditelj i savjetnik Milorada Dodika, reagirao je na portalu Iskra.co („elektronske novine Andrićgrada“: „svetla strana sveta“) na fragment mog eseja iz knjige „Iza sedam logora“ – fragment u vidu pisma, inače u cijelosti izmišljenog, a to će reći u cijelosti istinitog, što ga je ratni zločinac Milan Lukić iz zatvora u Estoniji poslao projektantu „srednjovjekovnog grada inspirisanog djelima i likovima nobelovca Ive Andrća“ u Višegradu – i kada sam to autorsko štivo pročitao (bolje rečeno: pokušao pročitati), uvidjeh u kakvu sam se gustu i gadnu kašu uvalio.

Izuzev nedvosmislene poruke da sam ja ustaša i osoba od posebnoga (posthumnog?) povjerenja Ante Pavelića, avaj, nisam u tome sastavku uspio razumjeti ama baš ništa. Pokušaj konzumacije Kusturičina teksta predstavlja jedinstveno iskustvo, već poslije pola rečenice osjećaš se kao da ti roj mahnitih pčela zuji u glavi: frcaju zavjere, lete tajni dokumenti, jurišaju povijesne ličnosti, smjenjuju se atraktivne destinacije, sijevaju noževi, izniču korpe pune srpskih očiju, a u općem metežu brišu se uobičajene gramatičke konvencije, terevenče padeži, miješaju se velika i mala slova, zarezi nestaju na putu od Vatikana do sjedišta FBI-ja, pa logika i namjera sveg tog kaotičnog buncanja bez bilo kakve unutrašnje povezanosti i strukture prosječnome umu ostaju nedokučive, osim ako je autor imao ideju poetikom raspojasanih nesuvislosti dati do znanja kako smisao leži u tome da smisla nema.

Sreća te je Senad Avdić – kojeg je Kusturica manirom retardirana uličara zasuo ličnim uvredama – na portalu Slobodna Bosna takvo unikatno bulažnjenje podvrgnuo primjerenoj dekonstrukciji, sitno ga nasjeckao i vratio pošiljatelju, lišivši me dobrog dijela nevolje: nemam tome majstorskom radu što dodati ni oduzeti, štoviše, bez krzmanja bih ga supotpisao. Priložit ću stoga tek dva-tri slovca glede Jasenovca…

Uglavnom, upinjući se imitirati moj epistolarni pristup temi, Emir Kusturica piše pismo koje mi kao šalje Ante Pavelić, zahvaljujući mi što sam po oslobođenju Jasenovca zdipio dokumente i utajio fakte o milijun žrtava ustaškog logora, a onda u manje od tri kartice teksta nadire respektabilna gomila, redaju se Adolf Hitler, Josip Broz, Jovan Rašković, Vinston Čerčil, Pio XII, Dijana Budisavljević, Kurcio Malaparte, Ante Starčević, Maks Luburić, Vladko Maček, Miroslav Krleža, Hitler u podmornici bježi u Argentinu, partizani pod mojim nadzorom pustoše dokumentaciju u Jasenovcu, Tito u Napulju trusi viski s Vinstonom, ja prebacujem ustaške oficire u Vatikan, Tito u Sikstinskoj kapeli s Pijom dogovara smještaj, partizani ulaze u Rijeku i Trst kako bi omogućili ustašama da pobjegnu iz Zagreba, FBI deklasificira tajne spise, Malaparte izvještava o korpi punoj srpskih očiju, Pavelić to demantira tvrdnjom da je korpa tek dopola puna, Kusturica procjenjuje kako je srpskih očiju u svakom slučaju pun Kurcio… Bog te mazo!

Priznajem da su mi od bubnjanja i intenziteta senzacija zamalo iskočile oči, mada nisu srpske, i da sam na jedvite jade uspio zadržati staloženost: u redu, autor se drži principa „što na umu, to na drumu“, što znači da mu je mozak na službenom putu, nitko iole normalan ne može ga slijediti na tom putovanju, na takav se tip ekspedicija uputno osvrnuti samo sa sigurnoga odstojanja, a u cijeloj stvari ipak ima i zrnce humora, naime, komično je to što pisac svoje štivo smatra satiričnim, iako sve upućuje na to da je riječ o žanru dijagnoze.

Osim toga, imajući u vidu trenutno stanje mojih dionica u tzv. hrvatskom društvu – gdje u službenoj percepciji osciliram između jugokomunista i četnika, ovisno o afinitetu lovaca na nacionalne izdajnike – ne mogu reći kako mi naročito škodi da me neka prosrpska budala okarakterizira kao ustašu. To u stanovitoj mjeri relaksira, jer su se etikete što ih tridesetak godina nosim prilično ofucale, pa mu ovo dođe poput obnavljanja garderobe. Ne znam kako bi mogao glasiti naslov filma o ustaškoj uroti što se vrti u Kusturičinoj glavi – „Za dom vješanje“? – no vlasniku tikve možda bih morao i zahvaliti što se, dodjeljujući mi glavnu ulogu, trudi popraviti moj položaj u sredini gdje živim, radim i čupam pa sadim. On o tome ne vodi računa, dakako, njemu su ionako svi Hrvati isti, uključujući one za koje on samo pretpostavlja da su Hrvati, ali svejedno: biti četnik za ustaše, a ustaša za četnike, može li čovjek poželjeti kvalitetnije socijalno zbrinjavanje?

Budući da je prije mjesec dana, u društvu ministra kulture i informisanja Republike Srbije Vladana Vukosavljevića, Kusturica najavio snimanje filma o ustaškome logoru i genocidu nad srpskim narodom u NDH, da je obznanjeno kako je država za taj umjetničko-propagandni pothvat već rezervirala potrebna sredstva, te će sunuti značajan novac u ekranizirani Jasenovac (ministar je tom prilikom rekao da se radi o „velikoj i zjapećoj rani na temu našeg naroda i našeg istorijskog pamćenja“, a redatelj objasnio kako njegov film „treba da pokaže kako smo tamo stradali“, odnosno „da izađe iz sfere našeg pristanka da toga nije bilo“), nekako slutim da bi ona logički nesavladiva gungula u Kusturičinu sastavku, gdje Tito, Vinston, Pio i ekipa uz viski i Mikelanđelove freske kuju planove o zatiranju svekolikog srpstva, mogla biti radna verzija sinopsisa za budući triler, nukleus iz kojega će izrasti scenarij s dostatnom količinom tendencioznih stupidarija da zadovolji i državu i državnog umjetnika, a u konačnici rezultira veličanstvenim prizorima pravoslavnog mučeništva.

Premda znam vrlo precizan odgovor, ipak ću, da bih približio redateljevu moralnu optiku, izložiti pitanje koje mi je u okviru ove gnjavatorske prepiske jedino interesantno:

Zašto je, dok piše pismo koje tobože Pavelić meni šalje, Kusturici potrebno da jasenovačkih žrtava bude baš milijun, dakle barem deset puta više nego što ih evidentira ozbiljna i vjerodostojna historiografija? Zašto mu je taj hipertrofirani milijunčić od presudne važnosti?

A evo odmah i odgovora:

Zato da se – u polju kolektivne mitske svijesti po kojemu bez prestanka baulja – ne ostavi mogućnost da broj Srba ubijenih u Jasenovcu bude dosegnut brojem žrtava za čije je ubijanje Jasenovac poslužio kao lažno opravdanje.

Da, stvar je upravo toliko jednostavna. Tim pitanjem i tim odgovorom, što se mene tiče, apsolviran je kompletan slučaj Nemanja. A kako nisam siguran da će mu mentalne prilike omogućiti da to razumije, čini mi se najprikladnijim izravno mu to dati do znanja uz zdravu ustašku poruku:

Puca meni prsluk, Kusturice, za tvoj Jasenovac! Živo me boli Kurcio za tvoju košaru punu srpskih očiju kojom pozivaš na slijepu mržnju!

Jer taj Jasenovac kojim proslavljeni filmski umjetnik ispire usta i draška osvetničke strasti svojih poklonika, a uskoro će ga valjda osnažiti i fikcijom na velikom ekranu, spada u klasičan mitski inventar, poput Svetog Kosova, kao mukli nacionalni narativ o ekskluzivnom patništvu čija javna upotreba, praćena ideološkom destilerijom patvorenih suza, pouzdano ne služi ni istini ni opomeni, ponajmanje iskazivanju pijeteta, već goloj manipulaciji onoga Bećkovićevog „ostatka zaklanog naroda“ koji ima biti nagovoren i emocionalno pripremljen na zbijanje redova, brušenje noževa i zborno škrgutanje zubima.

S ovoliko godina u kostima i ovolikim iskustvom s balkanskim političkim, intelektualnim i kulturnim šljamom savršeno lako prepoznajem memorijalne i komemorativne forme ratnoga huškanja – o tome sam, uostalom, ispisao stotine stranica – a među njima i takve manevre gdje će kapitalno gubilište, poput neke žalobno-traumatične maternice, biti nepresušan izvor samoabolicije i jedna od licenci za odriješene ruke, ili konkretnije: gdje će nadraživanje zločinom u Jasenovcu poslužiti i izvršenju i poricanju zločina u Višegradu.

Što se kamenoklesara tiče, jasenovačko stratište i višegradsko gradilište pripadaju istoj duhovnoj avanturi. U Kusturici je službena srpska mitomanija dobila svoga vodećeg mitomanijaka, i ja nemam nikakvih dvojbi oko toga što će se zbiti kada primi novu tranšu državnih milijuna sa specificiranom namjenom. Snimi li film o Jasenovcu, bit će to umjetnički doprinos ekonomiji nacionalne srdžbe: redatelj će žrtve genocida investirati u buduća krvoprolića.

Prije tri godine u Hrvatskoj je upriličena premijera dokumentarnog filma Jakova Sedlara „Jasenovac – istina“ – u kojemu je ustaški logor smrti prikazan kao luksuzno hotelsko odmaralište i poprište bogatih kulturno-umjetničkih aktivnosti, dok su masovna ubojstva pripisana partizanima – a pri kraju toga slikopisa osvanula je, uz ostale, i moja fotografija, u vidu potjernice, s optužbom da sam prokleti Jugoslaven, „ljevičarski fašist“, izrod koji izaziva „podjele u hrvatskom biću“ i inzistiranjem na genocidnom karakteru Jasenovca nabija „kolektivnu krivnju hrvatskom narodu“. I kada me sada konstruktor Andrićgrada istim povodom prikazuje kao ustašu, to samo na karikaturalan način potvrđuje da su odurni hrvatski revizionizam i srpska žrtvoslovna pornografija – reprezentirani kroz Sedlara i Kusturicu – u svome provizornom antagonizmu perfektno usuglašeni i osuđeni na to da se uzajamno prehranjuju.

Da i ne spominjem na svoj način opscenu multi-kulti prirodu ovdašnjih tragedija zabune, gdje se jedan Židov ostvaruje kao hrvatsko-katolički, a jedan musliman kao srpsko-pravoslavni fanatik. Jedan se emancipira od svoga neželjenog židovstva negirajući holokaust, a drugi nadilazi svoje prezreno muslimanstvo ignorirajući pokolje nad Bošnjacima. Nije me, istini za volju, naročito briga za taj identitetski bućkuriš, no nema sumnje da je međusobni zagrljaj istovremeno i ljigav i čvrst, nalik zmijskome klupku sjedinjenom u zajedničkoj borbi protiv istine, razuma i morala.

U knjizi „Iza sedam logora“, koja se bavi sponama između kulture i nasilja, točnije: nacionalne kulture i nacionalnog nasilja, Kusturica je sa svojim neimarskim podvigom u Višegradu smješten u marginalni rukavac teksta, što je naposljetku šteta, jer teško da ima stvaralačke pojave koja na pregnantniji način utjelovljuje spomenutu problematiku. Radi toga je, dok podiže monumentalne pseudokulturne hramove u neposrednoj blizini neobilježenih stratišta, toliko grozničavo zaokupljen zlom u dalekom Jasenovcu.

Staviti se na čelo mehanizacije koja će stucati četiri kamenoloma za izgradnju megalomanskoga srpskog memorijalnog kompleksa, najraskošnijeg primjera nacionalističkog kiča na ovim prostorima – sve sa replikom kosovskog manastira Visoki Dečani u njegovu središtu – u gradu gdje ni najsitnijom kamenom pločicom nisu označena mjesta masovnih likvidacija, mjesta gdje su ljudi bili zaklani, ustrijeljeni ili živi zapaljeni – ni u Pionirskoj ulici, ni u Bikićima, ni na Mostu – za takvu veličajnu misiju moraš biti moralni skot od posebne građe, netko tko će imati dovoljno otpornu savjest da realizira kulturnu doradu kolektivnog poricanja što sam je u knjizi opisao u marksističkome ključu: „krvava materijalna baza i mramorna duhovna nadgradnja“.

To je dakle taj refleks i domet etnički modelirane etike: jasenovački užasi potaknut će ga „da pokaže kako smo tamo stradali“, a oni višegradski da naglasi „kako smo se kulturno afirmirali“, to jest da se pobrine da rečeni užasi, preko grotesknoga arhitektonskog dočaravanja kulturne afirmacije, ne izađu „iz sfere našeg pristanka da toga nije bilo“. Daje se, drugim riječima, isti stari film o srpskoj žrtvi i krvničkom ostatku čovječanstva, a u tom filmu Andrićgrad nije ništa drugo nego nadgrobni spomenik organiziranoj utaji istine. Jedino što je otvoreno pitanje autorske autonomije, jer – ne treba se zavaravati – Kusturica kleše kako vlast svira, i to za solidne honorare.

Uzalud su tu i kočijaško pravoslavlje i kvazisatirične nebuloze po kojima ja plijenim dokumente i tajim jasenovačku istinu, dok Adolf bježi u Ande, Tito i Vinston piju s Pijom, a Kurcio prebrojava šarenice. Kusturica je serviser politike koja je proizvela Milana Lukića – sada i u formalnome statusu predsjedničkog savjetnika – dok sam ja, jebi ga, uvijek bio zakleti protivnik ideologije koja je stvorila Darija Kordića i ostvarenjima poput Sedlarovih slikopisa reafirmirala Antu Pavelića. To što figuriram kao čvrsta točka suglasnosti između dva šovenska tabora, makar mi lijepili etikete prividno suprotna predznaka – pa bi me jedni uklonili kao četnika, a drugi kao ustašu – tek je argument više za neospornu istinu da su Sedlar i Kusturica duhovna braća.

Ukoliko se pak višegradski građevinski poduzetnik i vlasnik portala Iskra.co, zbog svojeg silnog redateljskog dara, osjeća dekomodiranim kada ga se dovodi u blisku vezu s hrvatskim filmskim diletantom, morao bi znati, najprije, da uz „svetlu stranu sveta“ možda postoji i mračna strana svetla, a zatim, mnogo važnije, da vrijeme gasi mnogo toga, ako već ne liječi one „velike i zjapeće rane“ što ih spominje njegov ministar, rane za koje su ranoholičali predvidjeli da ostanu zauvijek svježe. Jedna od sigurnijih posljedica dugotrajnoga ljubavnog zagrljaja s vlašću je truljenje talenta. A tada preostaje samo da se čitav predaš naciji i svetom tlu. Humus in fabula.

(Tačno)