Živeći u Hrvatskoj čovjek se nasluša i načita svečanih psovki u svim mogućim varijantama i žanrovima, u pravilu lišenih prostačkih izraza i drugih retoričkih vulgarnosti, pa je u prilici upoznati se s najfinijim nijansama tekuće hipokrizije, zaviriti u svaki rukavac nepregledne močvare domaćega licemjerja.

No nije mi poznato da išta može zvučati do te mjere degutantno kao slobodarski krik koji sukne iz grla nakon više od četvrt stoljeća sluganstva.

Ta vrsta grmljavinskog pravedništva skoro je bez izuzetka takve prirode da mirne duše možemo zanemariti njezin sadržaj i uživati u samome intenzitetu zvučne kulise, u čistoj energiji kroz koju se oslobađaju nakupljene frustracije. Jučerašnji pokornik, a danas samoproglašeni „borac za slobodu“, naime, ne zna za mjeru – jer je lišen sposobnosti samorefleksije – i dok gromko poziva na obranu „temeljnih načela“ i sličnih svetih ideala, zapravo ispostavlja vlastitu dijagnozu, prilaže još jedan intrigantan dokument o psihopatologiji poslušništva, makar čvrsto vjeruje da će poslužiti u suprotne svrhe.

U vrijeme pripreme za taj važan čin opsjednut je uvijek istom dilemom: Kojeg bih mrava mogao zgaziti da potvrdim svoju moralnu težinu? Što je mrav sićušniji, razumije se, etičke dimenzije gnječenja su monumentalnije.

Blistavi primjer takve strategije ponudila su rukovodstva pet „najvećih i najutjecajnijih“ dnevnih novina u Hrvatskoj – Jutarnjeg lista, Večernjeg lista, Novog lista, Slobodne Dalmacije i Glasa Istre – sročivši ovih dana zajedničko prosvjedno pismo i poslavši ga Predsjedništvu SDP-a, uz opremu koja sugerira čeličnu snagu uvjerenja i predanost najvišim liberalnim vrijednostima: „Vodeći listovi protiv gušenja medijske slobode!“

Rezultat je začudan: sve je u tome ratobornom pamfletu koji vrvi nabreklim frazama više-manje istinito, a ipak je potpuno lažno; sve je u duhu „temeljnih načela“, a ipak odražava upravo odvratnu neprincipijelnost; sve je slobodarski uzvišeno i upregnuto u obranu profesionalne nezavisnosti, a ipak rasvjetljava sitnu dušu klimoglavog poltrona.

Nakon što je Davor Bernardić, poluinteligent na čelu SDP-a, angažirao odvjetnički ured preko kojeg medijske kuće zasipa kišom demantija – „u kojima se činjenično ništa ne demantira, već se polemizira s autorima tekstova“ – „redakcije dnevnih novina“ odlučile su okupiti snage, iskopati zajednički rov i baražnom vatrom odgovoriti na ovu zastrašujuću praksu.

U pismu „redakcije“ energično poručuju da su „izložene sustavnom i sve intenzivnijem pritisku SDP-a“, usmjerenom i prema novinarima i prema urednicima, „ne bi li se utjecalo na uređivačku politiku najvećih i najutjecajnijih medijskih kuća“; takva „politika SDP-a predstavlja grubi nasrtaj na slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja zajamčenu u članku 38. Ustava“; pritom se „grubo zloupotrebljavaju odredbe Zakona o medijima kojima se jamči pravo na ispravak informacija“; budući da je obrazac te gnusne rabote stalno isti, „u pozadini je sustavna kampanja pritiska na medije s ciljem kreiranja uređivačke politike“; SDP time „gazi temeljna demokratska načela i guši slobodu javne riječi“; javnost ima pravo znati „kakav je odnos SDP-a prema medijima“, to jest „kakvim se sredstvima SDP služi ne bi li se ušutkali glasnici loših vijesti i utjecalo na uređivačke politike“; rečena politika SDP-a je „neiskrena, licemjerna i predstavlja obmanu birača“; posao novinara je, dakako, „da to detektiraju i razotkriju“, pa će, kao neustrašivi i nepotkupljivi profesionalci, „to činiti i dalje unatoč demantijima i pritiscima iz SDP-a“.

To da „najveće i najutjecajnije“ dnevne novine složno ustanu protiv „gušenja medijske slobode“ i „gaženja temeljnih demokratskih načela“, te da jedinstveno razviju zastavu u ime „slobode javne riječi“, za hrvatske prilike je nevjerojatna novost, ali ta se novost ukazuje u dobrome starom ruhu prozremo li činjenicu da je pravednička borba usmjerena protiv opozicijske (a ne vladajuće) partije, k tome stranke koja se srozala na najniži rejting od svoga osnutka, kojom rukovodi potvrđeni politički debil kao hodajući simbol sigurnoga gubitništva i koja, naposljetku, sumanuti „pritisak na medije“ iskazuje – pisanjem demantija.

Prvotimcima „najvećih i najutjecajnijih“ hrvatskih dnevnih listova jedno je nepisano pravilo savršeno dobro poznato – da novinarska principijelnost raste po krivulji smanjenja faktora rizika – pa najmanje treba čuditi što njihovo gordo stupanje na barikade radi obrane časti profesije i zaštite svijetlih demokratskih ideala nalikuje prizoru u kojem pijane seoske barabe, naoružane visokoparnim parolama, pristupaju cipelarenju crknutoga kljuseta.

Datum svakako ima povijesnu važnost, jer nikada se dosad u više od 27 godina postojanja samostalne, suverene i demokratske Republike Hrvatske nije dogodilo da pet dnevnih novina ujedinjeno dignu glas protiv „gušenja medijske slobode“: ni kada je Franjo Tuđman opustošio medijsku scenu i pretvorio je preko ovlaštenih komesara u zahuktalu propagandnu mašinu, ni kada su glavni urednici „najvećih i najutjecajnijih“ medija na koljenima odlazili na redovite brifinge u Dvor, trseći se pokazati vladaru kako su mu spremni jesti iz ruke, ni kada je neposlušne novinare uhodila i prisluškivala Služba za zaštitu ustavnoga poretka, ni kada su ih premlaćivali na cesti, ni kada su im demolirali redakcijske prostorije, ni kada su za njima raspisivali potjernice, ni kada su ih planski satirali sudskim tužbama, ni kada su nepoželjne urednike hapsili i slali na vojnu obuku, ni kada su kritički raspoložene novine javno spaljivali, ni kada se – u današnje doba – Hrvatska radiotelevizija iskazuje kao servisna služba HDZ-ove vlasti i Katoličke crkve, ustrojena po sjevernokorejskom modelu, ni kada je vlada Andreja Plenkovića obustavila financiranje ionako rijetkih neprofitnih medija… ništa od toga tokom više od 27 godina nije bilo vrijedno napora da „najveći i najutjecajniji“ mediji, suočeni s kopanjem crijeva, vađenjem zuba i sistematskim destruiranjem hrvatskoga novinarstva, složno kriknu zastupajući „temeljna demokratska načela“ i „slobodu javne riječi“, e da bi onda prpošni liberalni duh eruptirao iz boce u momentu kada se šef jedne ruševne opozicijske partije, lišen minimuma političke moći, poduhvatio grozne metode „pritiska na medije“ – pisanja demantija!

Eto poze u kojoj rukovodna garnitura medijskog mainstreama postaje raspištoljena: zbiješ se u eminentan streljački vod i zborski pucaš u političku lešinu kada si siguran da ova ne daje ni spomena vrijedne znakove života, a kamoli da je u stanju uzvratiti vatru. Štoviše, upravo po količini žuči koja je katapultirana u smjeru Predsjedništva SDP-a možemo – na osnovi više od 27 godina iskustva – pouzdano zaključivati do koje je mjere to tijelo bezopasno. Da ono predstavlja bilo kakvu prijetnju, „najveće i najutjecajnije“ hrvatske novine bile bi, tradicionalno, manje od makova zrna. Ako nas je hrvatsko novinarstvo dosad u bilo što uvjerilo, to je neporeciva pravilnost prema kojoj najniži motivi stoje iza najviših profesionalnih stremljenja.

Imamo dakle posla sa slobodarskom farsom, još jednim javnim igrokazom kroz koji se obavlja nemušto simuliranje žurnalističkoga digniteta. U tu vrstu predstava više nitko ne vjeruje i sve je već postalo dozlaboga tužno i zamorno. A i publici bez sumnje pada mrak na oči dok ih, hineći kočopernost, „najveće i najutjecajnije“ novine u dnevnome ritmu odvode u šupak vlasti.

Kada se konstruktivan medijski um sljedeći put zaokupi standardnom dilemom – „Kojeg bih mrava mogao zgaziti da potvrdim svoju moralnu težinu?“ – možda bi bilo vrijeme da konačno čizmom krene na sebe.

(Danas)