„Riječi koje optužuju, upiranje prsta prema susjedu, ne donosi nikome ništa dobro. Treba ih se čuvati. Ne dao Bog da riječi vjerskih lidera budu izgovor za nova nasilja i nove nesreće!“

Građanka je to svečano recitirala suprugu – streteški pozicioniranome na susjednoj fotelji – držeći u krilu raširene novine. „Eto, tako govori osviješteni i ekumenski raspoloženi vjerski lider“, rekla je građanka. „Tako govori patrijarh Srpske pravoslavne crkve, gospodin Irinej, u velikome božićnom intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu. Zar ne zvuči dobro, mili?“

„Zvuči odlično“, krotko se složio suprug.

„A samo malo dalje, u tom istom intervjuu, dobrosusjedski i ekumenski raspoloženi patrijarh Irinej kaže i sljedeće“, rekla je građanka i krenula čitati iz Jutarnjeg lista riječi vjerskog poglavara:

„Ali vidite što je s hrišćanima u kolijevci hrišćanstva, na Bliskom istoku! To što se danas dešava ondje, slikanje s odsječenim glavama hrišćana, najprije se desilo ovdje, u našoj kući, u Bosni i Hercegovini. Isti ljudi, bolje reći neljudi, koji to čine tamo, prvo su činili ovdje, u Europi. Koliko je naših svetih hramova i manastira u Republici Srpskoj porušeno, obesvećeno, oštećeno? Koliko je znanih i neznanih svetih mučenika, postradalih samo zato što su hrišćani, što su pravoslavni, što se krste s tri prsta? Na ovaj način shvaćam da je stvaranje, postojanje i napredak Republike Srpske djelo pravde… A? Što veliš na to?“

„Ne velim ništa, mila“, rekao je suprug. „Samo pitam – je li taj patrijarh Irinej, u svom dobrosusjedskom i ekumenskom duhu, nakon što je ustanovio da su ‘isti neljudi’ koji danas kolju hrišćane na Bliskom istoku ranije klali hrišćane u Bosni i Hercegovini, što bi valjda imalo značiti da su rečeni krvoloci islamski obezljuđeni, je li dakle taj čovjekoljubac u istome intervju možda spomenuo ‘porušene, obesvećene i oštećene’ džamije, sravnjene sa zemljom od strane pravoslavnih pregaoca, ‘u našoj kući’, ili hiljade ubijenih u Srebrenici, ‘znanih i neznanih svetih mučenika’, postradalih samo zato što su muslimani, što nisu hrišćani, što se mole klanjajući?“

„Naravno da nije“, poentirala je građanka.

„Znači da patrijarh Irinej ponavlja isto što je cvrkutao prije točno godinu dana u Banja Luci, prilikom proslave ‘Dana Republike Srpske’“, primijetio je muž.

„Što je cvrkutao?“ upitala je građanka, pa je potom suprug spremno zauzeo recitatorsku pozu i stao deklamirati riječi visokoga crkvenog lica što ih je, za potrebe ovoga teksta, bio naučio napamet:

„Republika Srpska je postavljena na krvi svetih mučenika, na kostima svetih mučenika, a sve što je postavljeno na pravdi, na istini, na krvi za pravdom i za ime Božje, to je vječno i neprolazno… A? Što veliš na to?“

„Ne velim ništa, mili“, rekla je građanka. „Samo se pitam ne bih li i ja, budući da sam bez sumnje postavljena na kostima i krvi – da prednje i stražnje ukrase i ne spominjem – također mogla biti vječna i neprolazna? Zašto me onda vražje steže išijas?“

„Krv i kosti su na mjestu, mila, ali ti nedostaje mučenička komponenta“, sućutno je objasnio suprug. „A ni s Bogom ne stojiš baš najbolje.“

„I potom je novinar Jutarnjeg lista“, iznova se građanka poduhvatila novina, „upitao patrijarha Irineja što je točno želio reći kada je prilikom posjeta manastiru Krka kazao da su, citiram, ‘zlo činili susjedi nama i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri’“.

„I što je na to odgovorio patrijarh Irinej?“

„Odgovorio mu je da pogleda istini u oči“, rekla je građanka. „Pa je onda nabrojao poduži niz opačina što su ih u ratu i poraću hrvatski katolici činili srpskim pravoslavcima, od ubijanja, progona i ‘obesvećivanja naših hramova’, preko pritisaka i napada na Srbe u aktualnom periodu, pa do veličanja NDH i isticanja parole ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu. I svaka od konstatacija mu je skroz na mjestu.“

„A je li taj patrijarh Irinej“, znatiželjan je bio muž, „spomenuo barem jednu opačinu što su je u ratu ili poraću pravoslavni Srbi učinili katoličkim Hrvatima?“

„Nijednu!“ poentirala je građanka.

„Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik, ‘obesvećene’ katoličke crkve, logori u Vojvodini, Dačićeva lupetanja… Ništa?“

„Ništa!“ podvukla je građanka. „Rekao je, doduše, kako zna da su i ‘neki Srbi’ krivi ‘za zla’, ali u neusporedivo manjoj mjeri od Hrvata. A tako je i danas, jer ‘u Srbiji nema građana prvog i drugog reda’, dok se patrijarh nada da će ‘uskoro tako biti i u Hrvatskoj’.“

„Drugim riječima“, nadovezao se suprug, „taj patrijarh Irinej izvorište zala vidi samo u muslimanima i katolicima, dok mu pravoslavci predstavljaju neiscrpan mučenički resurs?“

„Upravo tako“, složila se građanka. „Pričam ti sve ovo zato što mi je prosto komično da čovjek koji u uvodu intervjua veli kako se treba čuvati od ‘upiranja prsta prema susjedu’, u nastavku intervjua, preko pune tri novinske stranice, ne čini ama baš ništa drugo osim što upire prstom prema susjedima.“

„Oprosti, mila, ali iz ovoga što sam čuo, s tom se ocjenom ne bih mogao složiti“, rekao je muž.

„Zašto ne bi?!“ zaprepastila se građanka.

„Nevolja je što građanke poput tebe, koje nemaju niti ovlašni kontakt s Bogom, na priprost način tumače poruke vjerskih poglavara kada ih ovi izlažu u prenesenome značenju. Kao da vam nedostaje spiritualne inteligencije. Jer kada taj patrijarh Irinej kaže da ne upire prstom prema susjedima, to je zapravo sušta istina. Druga je stvar što ti ne umiješ razlikovati prst od puščane cijevi.“

„Nemoj me podjebavati sa stilskim kerefekama!“ obrecnula se građanka. „Mada se slažem da je puščana cijev u ovom slučaju slikovitija… Što onda znači kada se taj bradati nišandžija novinaru gromko zaklinje: ‘Ne dao Bog da riječ vjerskih lidera bude izgovor za nova nasilja i nove nesreće’? Znači li to da je, dok traje intervju, Bog privremeno odsutan?“

„Možda Bog ne radi na božićne praznike“, oprezno je napomenuo suprug.

„Kako god… Samo sam htjela reći kako mi je nevjerojatna ta vještina, ta cinična osposobljenost patrijarha da, bez i najmanjeg straha od posljedica, pred širokim čitateljskim auditorijem, skače samome sebi u usta“, rekla je građanka i, šeretski mjerkajući muža, usput dodala: „Ako se smijem izraziti u prenesenome značenju…“

„Ali sad uopće nisi figurativna, mila, nego vrlo doslovna“, primijetio je suprug. „I to prostački doslovna, rekao bih, za nekoga tko inače drži do boljih manira. Nisam siguran da bi se smjela tako ophoditi prema visokome crkvenom dostojanstveniku susjedne i prijateljske zemlje.“

„Što sam to prosto rekla?“ zbunila se građanka.

„Kažeš li patrijarhu Irineju da skače samome sebi u usta, zapravo mu govoriš da jede govna“, pojasnio je muž.

(Peščanik)