Odgovarajući prošloga tjedna na pitanje saborske zastupnice Anke Mrak Taritaš, premijer Andrej Plenković je rekao: „Što se tiče vaše aluzije na ministre Krstičevića i Medveda, to sam već javno odgovorio.

I jedan i drugi ministar pozdravili su Mirka Norca u svojstvu njihova suborca. To ne znači da Vlada i ministri ne poštuju presudu hrvatskih sudova, naprotiv. Točka.“

Točka? Kakva točka? To je – ako si dopustim samocitiranje – točka na U, mali fašistoidni prilog učvršćivanju ekstremizma u prostoru koji je u Hrvatskoj frivolno označen kao politički centar. „Centristički“ se ekstremizam udobno ziba u stotinama puta obnovljenom obrascu cinične zajednice: normalno je dakle da ministri javno pozdravljaju i veličaju ratnoga zločinca i ubojicu – osuđenoga, između ostaloga, jer je Srpkinji starije dobi pucao u glavu – i da u isto vrijeme „poštuju presudu hrvatskih sudova“. Točka.

Budući da su, prema premijerovu tumačenju, ministri ubojici iskazivali javnu počast „u svojstvu njihova suborca“, pa valjda time pozdravili i način na koji se u ratu suborac borio, potvrdili su da „poštuju presudu hrvatskih sudova“ tako što onoga čija su zločinstva pred tim sudovima nedvojbeno dokazana uzdižu u nacionalnog junaka koji zavrjeđuje aplauz i ovacije na javnome skupu. Izražavati poštovanje institucijama pravne države obezvrjeđujući s ministarskim autoritetom njihove odluke, za stanovnike hrvatskoga političkog središta je, kao što vidimo, regularna stvar.

Točka? Da, to je točka od koje se uobičajeni logički i etički kriteriji mrve u prah i pepeo. Andrej Plenković prešao ju je više puta, počevši od prosinca 2016. kada je ustaškoj spomen-ploči u Jasenovcu pridao „dvostruku konotaciju“, od kojih druga, važnija, nacističku provokaciju opravdava. U emisiji HTV-a je to popratio napomenom koju vrijedi zapamtiti za dulje vrijeme: „Ovo je bitka za jačanje političkog mainstreama!“

To valja imati na umu dok se ovih dana podižu tenzije i širi paničan strah od desničarskog udara na premijera i njegovu vladu. Razulareni radikali i ratni veterani organiziraju masovni prosvjed u Vukovaru, desna sekcija HDZ-a čeka u zasjedi i puni naoružanje, Hasanbegović, Esih i Bujanec već su se s noževima u zubima rasporedili po čukama… a Plenković i njegova odvažna vladajuća trupa zadnjim snagama stoje na braniku liberalne i demokratske Hrvatske. Padnu li, sve će otići u vražju mater.

No što ako ne padnu? Što ako strašne desničarske horde naiđu na junački otpor, dožive poraz i polome koplja na bedemima hrvatskoga političkog centra? Tada će nacija punim plućima odahnuti i vratiti se liberalnoj i demokratskoj svakodnevici: ministri će veličati ratne zločince, Vlada će legalizirati nacistički pozdrav, policija će tretirati izbjeglice kao ljudski otpad, a ustaška će spomen-ploča biti premještena iz Jasenovca u blizinu partizanske kosturnice. Fašistoidnu supstancu hrvatskoga političkog i javnog života snažit će oni koji su nas spasili od pošasti desnih radikala.

Kada je raspored snaga na političkoj sceni takav da HDZ ima „dvostruku konotaciju“, pa obnaša i ulogu vlasti i ulogu opozicije, u igri je odabir između prikrivenih i otvorenih ekstremističkih težnji, uz cijeli niz materijalnih dokaza da su prve neusporedivo pogubnije. To je, uostalom, modus operandi vladajuće partije od samoga njezina osnutka: „desnija“ struja kriještanjem, urlanjem i prijekim uskličnicima zadaje parametre, da bi ih „liberalnije“ krilo, provizornim omekšavanjem, legitimiralo i pretvorilo u općevažeće društvene norme. Projektni tim podijeljen je na radikalizatore i normalizatore, s tim da ovi drugi simuliraju zaštitu društva od prvih.

Historijat HDZ-a i nije ništa drugo nego bogata zbirka fabriciranih postupaka discipliniranja i privođenja razumu ustašoidne avangarde, oličene u raznim „hercegovačkim strujama“, „kanadskim lobijima“, šušcima, pašalićima, vukojevićima, brkićima… Šireći strah od toga da bi zahtjevi radikala mogli odvesti društvo u zonu crnjega mraka, hinjeni stranački umjerenjaci te iste zahtjeve, uz blagu kozmetičku doradu i prikladnu promidžbu, pretvaraju u standarde.

Kroz puna tri desetljeća ta strategija nije napuštena: Hrvatska demokratska zajednica sve vrijeme spašava društvo od same sebe, tako da svinjarije koje poduzima izazivaju olakšanje u odnosu na svinjarije koje bi mogla poduzimati. Misija priručnih lidera poput Andreja Plenkovića nije da ukloni zvijer s političke scene ili joj trajno iščupa zube, nego da, režirajući igrokaz njezina tobožnjeg kroćenja, zadrži zvijer na vlasti. On samo perpetuira uvježbanu nacionalističku onaniju u vidu lažne samodresure.

Zbog toga se, uostalom, i moglo dogoditi da neosuđenome ratnom zločincu Franji Tuđmanu – pod čijom je političkom komandom poduzeta vojna agresija na BiH, otvoreno sijaset konclogora, obavljeno etničko čišćenje impozantnih razmjera, a napokon kroz privatizaciju provedena i sveobuhvatna pljačka naroda u koji se zaklinjao – danas u Hrvatskoj niču spomenici i da su njegovim imenom nazvane ulice, trgovi, škole i aerodromi. Jer čak i za one što mu nisu bili politički skloni, ali su voljni skrušeno klečati pred kultom Oca države, uvijek postoji nekakva „norvalska skupina“ ili „hercegovački klan“ kao deponij za odlaganje kapitalnih gadosti, struktura koju je Tuđman, eto, držao na uzdi i strpljivo pripitomljavao, te se u odnosu na nju ukazivao kao manje zlo.

Aktualni premijer u tom je smislu tek potrošni materijal HDZ-ova dugoročnog projekta, a on se svodi na ekstremističko zapišavanje središnjega političkog i društvenog teritorija. Blažena je i u dobroj mjeri odurna naivnost pripadnika liberalnijega dijela hrvatske javnosti kada dinamiku borbe za unutarstranačku moć tumače u svjetonazorskom ključu i kada su svakom hadezeovcu koji je uvježbao držati očnjake s unutrašnje strane usana spremni pripisati mesijanske potencijale, reformatorske motive i namjeru epohalnog preobražaja, dok ih ovaj navlači poput šibicara na periferijskoj tržnici.

Andrej Plenković je proizvod, a ne negacija štetočinskoga političkog mehanizma kojemu se zatekao na čelu. Stanovita doza intelektualnog poštenja sadržana u riješenosti da se to štetočinstvo provodi bez građansko-demokratske kamuflaže čini jednu od rijetkih razlika između radikalizatora i normalizatora, „jastrebova“ i „golubova“, ili kako se već sortira HDZ-ov pernati svijet. Kao kada bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović jasno obznani kako će zbog ideoloških razloga ukinuti financiranje nezavisnih medija, dok će njegova nasljednica, premijerova punjena grlica Nina Obuljen, umilnim gugutanjem priopćiti kako se njeno ministarstvo ne rukovodi ideološkim motivima, da bi onda bez milosti ukinula financiranje nezavisnih medija.

Potpuno je dakle pogrešno stvarnu i efektivnu moć HDZ-ova fašizma prepoznavati u manifestacijama razularena ustaštva i šovinističke isključivosti, jer ona leži u politici koja se deklarira kao lažna alternativa takvoj prijetnji. Nasrtaj „desnice“ na Plenkovićevu vladu stoga je, kao i u bezbroj prilika dosad, utakmica s unaprijed poznatim rezultatom: pala ta vlada ili opstala, desničarski ekstremizam trijumfira. Samo što će u potonjem slučaju biti još i primjereno „centriran“, a to znači solidnije ugrađen u sistem, poduprt oportunizmom liberalnih partnera i tupom hipokrizijom hrvatskoga društva.

Da, Plenković je veće zlo.

(Danas)