Jugoslavija je možda mrtva, ali bratstvo & jedinstvo živi li ga živi. Riječ je, razumije se, o verziji koja opstaje i crpi svoju vitalnost iz posmrtnih ostataka likvidirane države: o bratstvu i jedinstvu hrvatskih i srpskih nacionalista. U ideološkoj bazi su, dakle, crv i tlo.

Ne sjećam se da je taj vid intelektualne, moralne i emotivne solidarnosti itko demonstrirao s više entuzijazma i s manje inteligencije od politologinje Mirjane Kasapović. U osvetničkome članku izvorno objavljenom na portalu Heretica.com – s naslovom: „Zašto Srbi napuštaju Viktora i viktorijance? Raskol u postjugoslavenskom taboru“ – zasula je Novosti i mene impresivnom količinom drvlja i kamenja, a da bi ocrnjivanje ispalo što kvalitetnije, posegnula je za skoro godinu i pol dana starim tekstom novinarke Radio-televizije Srbije Vesne Knežević (publiciranim na RTS-ovom portalu Oko pretprošloga svibnja), koja se također udarnički nalupala i po meni i po ovome listu. Rezultat je bio na svoj način dirljiv: više od pola članka prof. dr. Kasapović, dugog 15-ak kartica, sastoji se od citiranja i prepričavanja lanjskih umotvorina gospođe Knežević.

Štivo je promptno preneseno u Večernjem listu, s tim da je tu naslovna insinuacija preformulirana, pa je na stvari već „raskol u Novostima“, a potom i u brojnim desničarskim medijima, uključujući one proustaške provenijencije. U jednom od njih paskvila je ilustrirana fotografijom postrojavanja orjunaša u Splitu 1925. godine. Opći ugođaj unutar kloake tako je odisao specifičnim sladostrašćem: Gledajte kako osviješteni Srbi – osviješteni do mjere da u njima prepoznajemo vlastiti odraz u pravoslavnom zrcalu – deru neprijatelje hrvatske države! Istina, prije godinu i pol dana, ali nikada nije kasno za korisne spoznaje. Pokušavajući se pod stare dane etablirati kao intelektualna zvijezda desnice, prof. dr. Kasapović pronašla je publiku s odgovarajućim mentalnim limitima, skloniju rikanju nego razumijevanju, tako da može bez problema srpsku nacionalističku argumentaciju tjerati na hrvatski nacionalistički mlin.

Za prof. dr. Kasapović ja sam jedan šugavi Jugoslaven, također i postjugoslaven, također i „poglavica viktorijanaca“, njihov „politički otac i vođa“, uz to sam „ideološki sektaš“ i „politički radikal“, kao što je Feral bio „glasilo jedne ideološke sekte“, a sada su taj „sektaški duh feralovci prenijeli u Novosti“, gdje ordiniram kao „prvi apostol sekte“, predvodim „družbu kobaca“ koji knjiže incidente „ne bi li potvrdili svoje teze o ovdašnjoj ‘ustašiji'“, k tome sam još „skromna formalnoga obrazovanja“, a ipak se usuđujem „dijeliti lekcije sveučilišnim profesorima društvenih i humanističkih znanosti“ (tj. njoj), tako da sam se „premetnuo u vodećega ideološkog davitelja“ koji „tridesetak godina piše jedan te isti tekst“, postavši „nekovrsna inkarnacija neodrasloga Robija K.“: „Dramatični politički potresi i nove intelektualne spoznaje nisu ga ozbiljno okrznule ‘kano da je klisurina'“, smatra prof. dr. Kasapović.

Za gospođu Knežević, pak – kako ju citira i tumači prof. dr. Kasapović – ja sam „stvorio formulu nabildovane medijske isključivosti“, a odmah zatim i „Viktorijance kao sledbenike, vernike ili stilske klonove“, i sada ti viktorijanci (ili Viktorijanci? – autorice oko toga nisu usuglašene) „cirkulišu medijskim prostorima bivše Jugoslavije“ (nisu dakle samo Novosti dohvaćene zlom) i siju opću pošast, skrnave svetinje i crkve, pljuju po državi i naciji, „ogrezli u fekalni rečnik“, „gonjeni jakobinskim duhom“, te u tom smislu „destruktivno djeluju na hrvatsko-srpske odnose“, jer su list jedne nacionalne manjine (vraćamo se dakle opet Novostima) pretvorili u „duhovni centar četvrte Jugoslavije za proizvodnju stalne polarizacije i netrpeljivosti“… i slično.

Prof. dr. Kasapović rabi i druge gostujuće autoritete. Na primjer „novinara Radio-televizije Republike Srpske“ Srđana Radanovića, od kojeg bez korištenja navodnika mažnjava opasku da su Novosti „samo formalno srpske“ (što bi, da nije dozlaboga banalno, predstavljalo intelektualnu krađu), a onda citira njegovu ocjenu da je ovaj tjednik pao „u ideološke ralje Viktora Ivančića“, što je na dugi rok pogubno za srpsku stvar, jer je, prema Radanoviću, „neophodno da postoji jedna zajednička, jedna srpska perspektiva i ideja budućnosti“. Upregnuti su i Olivera Radović i Žarko Marković, dvojac iz „Privrednika“ koji me optužuje da sam „skrbnik partizanskih brigada, divizija i korpusa“, zbog čega prakticiram „štetno pisanje za srpsku zajednicu u Hrvatskoj“… i slično. Ipak, posebno joj je srcu prirasla gospođa Knežević, čiji lanjski traktat drži „instruktivnim tekstom“, te sa žarom razgaljene omladinke od nje preuzima štafetnu palicu, skupa s debilno skovanom kvalifikacijom „viktorijanci“.

Iskreno govoreći, puca mi prsluk za mišljenja dotičnih dama o mojem novinarskom radu, osim što sam u isti mah zapanjen i zabavljen značajem i utjecajem koje mi neosnovano pripisuju, praveći slona od muhe u staklarskoj radnji, i što ne mogu ostati ozbiljan pred paranoičnom optikom pomoću koje sagledavaju moja svekolika zlodjela. Ono što me uistinu intrigira, međutim, jest sama narav zagrljaja, bratska intelektualna razmjena preko koje hrvatska nacionalistkinja lakim potezom preuzima kvalifikacije srpske nacionalistkinje da bi, s naizgled suprotne pozicije, ucmekala zajedničkog neprijatelja. Tim više što je prof. dr. Kasapović oko toga nedvosmislena, konstatiravši kako „u opisu Kneževićeve, koliko god slikovit bio, nema zapravo ništa bitno nova – nova je samo (srpska) strana s koje pljušte optužbe na račun Viktora i viktorijanaca“.

Taj ujedinjujući antagonizam ipak vrijedi pobliže osmotriti, pa je i nešto izdašnije citiranje baražne vatre autorica koje na umornim ramenima nose terete svojih država i nacija bilo neizbježno. Osim toga, dužan sam potvrditi tezu prof. dr. Kasapović da „tridesetak godina“ pišem „jedan te isti tekst“ – što je potpuno točno zapažanje – s tim da bi, preciznosti radi, umjesto „tridesetak godina“, valjalo navesti da ih je ravno trideset i jedna.

Zašto baš trideset i jedna?

Zato što sam potkraj 1993. sa svojim kompanjonima iz sekte osmislio onu novinsku naslovnicu s Franjom i Slobom u krevetu, kao najjezgrovitiji prikaz i komentar nacionalističke kolaboracije u hrvatsko-srpskoj izvedbi, pra-scenu koja je u realnosti dosad reproducirana u bezbroj varijanti, sve do intelektualnog udruživanja hrvatske politologinje i srpske novinarke, uvezujući se u „jedan te isti tekst“. Prof. dr. Kasapović dovukla je dakle gospođu Knežević u postelju da bi se zajednički odale budnim radnjama: odstranjivanju projugoslavenske marve iz uljuđena društvenog okoliša. Prizor nije naročito privlačan, no ne osjećam se pozvanim petljati u pitanja privatnog i javnog ukusa. Primjećujem tek da su se Slobo i Franjo grlili na naslovnici Ferala, lista koji je uživao međunarodnu reputaciju, dok Mirjana i Vesna razmjenjuju nježnosti po hrvatskoj medijskoj kanalizaciji, na stranicama Večernjeg lista, 7-dnevno, narod.hr-a, Braniteljskog portala… Istini za volju, svjedočili smo čak i vulgarnijim primjerima.

Koji su to primjeri?

Recimo onaj od prije osam godina, kada je proustaški nastrojeni ministar kulture Zlatko Hasanbegović izdvojio iz državnog budžeta trideset i dvije tisuće kUna da se u Hrvatskoj izdaju knjige pročetnički nastrojenog historičara Bojana Dimitrijevića, a istovremeno uskratio proračunska sredstva za knjige Igora Mandića, Daše Drndić, Slavenke Drakulić ili za dramski program HNK-a u Rijeci. Na pamet mi pada i podvig čuvenoga generala Hrvatske vojske koji je usred rata, radeći na prvobitnoj akumulaciji kapitala, prodavao naftu što je završavala u rezervoarima srpskih tenkova. Bratstvo i jedinstvo se tada rađalo iz krvi! U slučaju trgovinske razmjene Kasapović-Knežević, dakako, hrvatska strana je ta koja kupuje gorivo.

Kako se gospođa Knežević osjeća u rečenome partnerstvu?

O tome ćemo valjda uskoro biti informirani preko nekog od medija iz servisne službe Aleksandra Vučića, gdje se gospođa Knežević redovno oglašava. Zagrljaj kojim ju je prof. dr. Kasapović privila na grudi, doduše, više nalikuje hrvačkome zahvatu, no nije isključeno da pasivnost stisnute potvrđuje uzajamna čuvstva. S druge strane, čak i kada se očituje, male su šanse da će to naići na recepciju vrijednu spomena.

Zašto su male šanse?

Budući da je krasi ubitačna kombinacija prepotencije i skribomanije, gospođa Knežević u svojim pisanijama rabi literarni postupak sveden na formulu „meljem & drobim“, dok se čitatelji doslovno guše pod naslagama piljevine koju ona zove „analizom“, a samo najizdržljiviji uspijevaju dočekati kraj štiva. Prof. dr. Kasapović je to pošlo za rukom – na čemu joj iskreno čestitam! – jer je nabasala na rudno blago pogrda na račun Novosti i njihova „prvog apostola“. Krasan materijal za odmazdu, pomislila je: tekst s naslovom „Kuka i nauka“ (19. 05. 2023.), u kojem sam se pozabavio postjugoslavenskim antijugoslavenstvom uvažene prof. dr., a povodom njena prošlogodišnjeg članka „Zbogom postjugoslavenstvu“ – u međuvremenu naraslom do knjižuljka, gdje se moje ime spominje na više mjesta – lukavo je prešutjela, računajući da je, kada već na konkretne primjedbe nema što reći, najbolje prokazati me u cjelini, kao pošast, kao generalno opasnu pojavu.

Što je, međutim, gospođu Knežević motiviralo da se upusti u dizanje larme na „viktorijance“?

Uzrujali su je kritički intonirani tekstovi o Vučiću, o patrijarhu Porfiriju, o Srpskoj pravoslavnoj crkvi… te se potrudila iz njih istrgnuti primjere mojega „fekalnog govora“. Uz jednu važnu napomenu: senzori verbalne higijeničarke ne registriraju tzv. nepristojne riječi, nego nepristojne stavove. Napišete li da je Vučić autoritarni vladar, ili da je SPC leglo nacionalističkog zla, ili da Porfirije „bulazni nad razvalinama sekularnog društva“ – što sam se ja u Novostima drznuo činiti – novinarka RTS-a će to proglasiti „fekalnim terminima“ i crvenim ih flomasterom označiti kao nedopustive. Etiketu je, uzgred budi rečeno, skupila od ovdašnjih ustašofila, jer je termin Fekal Tribune davnih godina patentiralo Hrvatsko slovo, rabeći ga iz broja u broj. Rukovodeći se istim kriterijem, sa začinskim dodatkom teorije zavjere, gospođa Knežević evidentirala je tuštu i tmu „viktorijanaca“ diljem postjugoslavenskoga medijskog bojišta, u dijapazonu od Vlade Vurušića, preko Dejana Kožula, do Alekseja Kišjuhasa (koji da piše za „viktorijanski Danas“!).

Zar nije i prof. dr. Kasapović slično kritički nabrušena prema srpskim državnim i crkvenim vlastima?

Njeni su stavovi o dotičnima rezolutniji od mojih – za Porfirija, recimo, tvrdi da je još u devedesetima sudjelovao u „kontaminiranju ‘ovih prostora'“ – ali loše misli i o gospođi Knežević, za nju je ona „vječna Srpkinja“, koja piše „izvan povijesno-političkoga konteksta“ i stvari sagledava „iz iskrivljene i skraćene perspektive“. Ipak, unatoč tome, (dis)kvalifikacije gospođe Knežević na moj račun drži vjerodostojnima, nikakvu „iskrivljenu perspektivu“ tu ne uočava, a pogotovo ne „skraćenu“, pošto joj je prepustila više od pola svoga teksta. Zašto, zaboga? Zato što joj je poznata moja nesnosna navada da kritički razmatram i hrvatski državno-crkveni vođovod, i to znatno učestalije nego onaj srpski. Stoga prof. dr. Kasapović preuzima od kolegice crveni flomaster i stavlja oznaku „nedopustivo“. Istu piruetu izvodi i kad kao dio vlastite (kržljave) argumentacije navodi (bijesne) optužbe Olivere Radović i Žarka Markovića.

Zbog čega se taj dvojac narogušio na Novosti i „viktorijance“?

Zbog prigovora da neosuđenome ratnom zločincu, generalu Momiru Taliću, klešu medijski spomenik i pridružuju se operaciji njegove preobrazbe u srpskoga nacionalnog heroja. Vrlo je vjerojatno da prof. dr. Kasapović generala Talića ne smatra herojem, nego likom iz poveće galerije ratnih krvoloka, dotle da bi me kao osvjedočena Hrvatica mogla i uzeti u zaštitu, ali svejedno invektive iz radionice Radović & Marković iznosi kao legitimne, opravdane i uvjerljive. Poznata joj je, naime, moja nesnosna navada da se suprotstavljam i uzdizanju hrvatskih ratnih zločinaca u nacionalne heroje, češće nego onih srpskih, jer stjecajem okolnosti živim u Hrvatskoj. Za prof. dr. je to nedopustivo, laća se crvenog flomastera i… svi zajedno, poput zbora uzbunjenih svraka, zagrme kako Novosti i „viktorijanci“ narušavaju odnose između Srba i Hrvata!

Što je onda puni smisao spomenute intelektualne i moralne piruete?

Cilj je postaviti klopku za neuklopljene. Utvrditi dakle etnocentrističku perspektivu, koja neće biti ni „iskrivljena“, ni „skraćena“, nego obvezujuća. Hrvatsko-srpski antagonizmi su razumljivi i poželjni, takoreći vjekovni, averzije su politički lukrativne, a pravi su neprijatelji oni koji ne pristaju na tako zadana pravila igre. Prof. dr. Kasapović i gospođa Knežević suglasne su oko toga da odnose između Srba i Hrvata kvare oni koji sabotiraju nacionalističke mitove i histerije jednih i drugih, a ne jednih ili drugih. Da nije takvih, plemena bi bez ometanja gradila zajedništvo na temeljima uzajamne netrpeljivosti. Eto gnojiva iz kojega buja postjugoslavensko bratstvo i jedinstvo! Što bi rekao jedan od opskurnijih „viktorijanaca“: „Kada ljudsko biće s ukupnošću svoje građanske egzistencije biva svedeno na Hrvata, Srbina ili Bošnjaka, to je mali korak za čovjeka, ali veliki za nečovječnost.“ A budući da se u osnovi radi o goničkome angažmanu, logično je da u prvi plan dolazi policijski refleks političkog uma.

Kako se taj refleks manifestira?

Tako što učena elita poput prof. dr. Kasapović uspostavlja skrbništvo nad kompleksom tzv. domovinskih vrednota. Nakon 40-ak godina novinarčenja u malošto mogu biti uvjeren, ali u jedno pouzdano jesam: ne postoji bjednija intelektualna pozicija od pozicije onih koji brane državu od njenih tobožnjih neprijatelja. Čim „intelektualac“ oglasi ugroženost države od strane mračnih „podrivača“, možemo biti sigurni da je dokinuo razliku između mišljenja i salutiranja. Čini li to u glasilu koje se zove Heretica, pokazuje još i sklonost nehotičnoj samoparodiji. Prof. dr. Kasapović toliko se uživjela u tu ulogu da gotovo doslovno prepisuje tekstualnu sirenu za uzbunu Srđana Radanovića, mijenjajući srpski prefiks hrvatskim.

Na koji način to radi?

Radanović: Novosti „‘pišaju’ po srpskim obilježjima, zastavi, himni, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, pa i žrtvama“. Prof. dr. Kasapović: Novosti su poprište „sustavnoga izrugivanja i ismijavanja hrvatske države, nacije, povijesti, Domovinskog rata, himne, zastave, grba, tradicije, Katoličke crkve, obitelji… – vrijednosti i institucija do kojih je velikoj većini Hrvata stalo“.

Who the fuck is Srđan Radanović?

„Novinar Radio-televizije Republike Srpske“, kaže prof. dr. Kasapović. Kratka internetska pretraga pokazuje da je čak urednik Redakcije zabavnog programa RTRS-a. U jednom intervjuu veli: „Što se kozmetike tiče, uvijek kažem da koristim minimum preparata, ali to što koristim skuplje je od onog uobičajenog.“ Obavezne stvari u neseseru: „Parfem Versace fresh, krema Zepter, dezodorans Mannen speed stick i šampon Limes.“

Zašto bi se netko takav bavio Novostima, postjugoslavenstvom, „viktorijancima“ i sl.?

Pa ne bavi se, u tome i jest kvaka. „Novinar Radio-televizije Republike Srpske“ što ga prof. dr. Kasapović obilno citira, a k tome i tefteri u fusnotama kao mjerodavan autoritet, ustvari je istoimeni student politologije iz Banjaluke, rođen 2002. godine, koji sa svojim mlađahnim drugarima vodi portal Opseg.rs, gdje se odaju kolektivnoj onaniji nad idejom „srpskog sveta“ i svenacionalnog zajedništva. U jednoj od programskih smjernica portala piše ovako: „Naš rad i djelovanje se svodi na borbu za stvaranje Novog svijeta, dekolonizaciju srpskih umova i ujedinjenje srpske misli.“

Što time čini prof. dr. Kasapović?

Obmanjuje čitaoce, naravno, manipulantski im podmeće studenta za novinara, računajući da će za njezine potrebe „novinar“ imati veću „težinu“, pokazuje pomalo zastrašujuću površnost i prezir prema činjenicama, a usput se srozava dotle da joj 21-godišnji nadobudnik opsjednut „dekolonizacijom srpskih umova“ (Radanović je, naime, svoj masturbacionalistički uradak objavio prošloga ljeta) služi kao intelektualna inspiracija, jer revno preuzima njegove teze i skoro doslovno prepisuje njegove usklične rečenice.

Je li to ista prof. dr. Kasapović koja je osupnuta činjenicom da se netko „skromna formalnoga obrazovanja“ usuđuje polemizirati sa „sveučilišnim profesorima društvenih i humanističkih znanosti“ (tj. s njom)? Ona koja u svome knjižuljku prigovara Draganu Markovini da su mu tekstovi „puni grotesknih primjera autorske nesolidnosti“ i da bi on „morao poštovati elementarne profesionalne standarde u svojim radovima“?

Jest, to je ta. Nezgoda u zračnom prometu: kada s teretom niskih pobuda nastojiš jezditi akademskim visinama, gravitacija obično obavi svoju pakosnu rabotu, pa se ono „znanstveno“ očituje kroz tresak donjeg dijela leđa o voljeno hrvatsko tlo. A tamo je obično dosta blata i fusnota.

Tko su onda glavni akteri „raskola u postjugoslavenskom taboru“ iz naslova njezina teksta, odnosno „raskola u Novostima“, kako stoji u naslovu Večernjeg lista?

To su, vidjeli smo, jedna skribomanski raspoložena novinarka RTS-a i jedan banjalučki student. Da bi, naime, dijagnosticirala „raskol“ – što joj je očito primarna namjera – znanstvenica prije toga mora konstruirati „tabor“ unutar kojeg do „raskola“ dolazi, iako ovaj u stvarnosti ne postoji. Zbog toga prof. dr. Kasapović u svome članku formira čopor, skupljajući ga s kolca i konopca, kako bi ga mobilizirala i njime nasrnula na „tabor“, i to na način da servira podvalu po kojoj su grla u čoporu ujedno i pripadnici „tabora“, te će ga na njezinu komandu rasturiti iznutra. Zamišljena jednoobraznost „tabora“ – koja onda, kao, biva uništena „razdorom“ – plod je dakle hrvatske šovinističke imaginacije, gdje su svi Srbi isti, kao uostalom i Hrvati.

Zašto je to plod šovinističke imaginacije?

Zato što autori koje prof. dr. Kasapović citira preziru Jugoslaviju koliko i ona (a nisu ni u Novostima), što znači da ih cijenjena znanstvenica svrstava u „postjugoslavenski tabor“ isključivo zato što su Srbi. Legitimacije samostojećih Srba, pak, dobivaju tek nakon što su se klevetnički iživjeli na Jugoslavenima, kakvih je u Novostima dosta.

Tko su u takvoj konstelaciji Jugoslaveni?

To su svi koji odbacuju etnocentrističke naloge prof. dr. Kasapović i gospođe Knežević i ne pristaju na zadane propozicije. Za inkvizicijski um prof. dr. Kasapović sadržaj odrednice „Jugoslaven“ (tj. „postjugoslaven“) uključuje jedino obavezu njegove efikasne eliminacije; to je nešto poput naljepnice na kontejneru – piše „Jugoslaveni“, a znači smeće, i podrazumijeva odgovarajući društveni tretman. Hrvatskoj akademskoj eliti nikada nije bilo ispod časti zasukati rukave i prionuti uklanjanju otpada u ime ideala nacionalne čistoće. Istinabog, tek nakon što su se dogodili oni „dramatični politički potresi“ i pojavile one „nove intelektualne spoznaje“ koje mene, eto, „nisu okrznule“, barem ne toliko da pljujem po vlastitoj biografiji.

I što se poslije tih „potresa“ i „spoznaja“ zbiva?

Tada ja pišem „jedan te isti tekst“, ostajem „neodrastao“ kao Robi K., a prof. dr. Kasapović se razvija i napreduje, pa je od marksistički orijentirane politologinje dogurala do intelektualne perjanice narod.hr-a. Ide ukorak s vremenom tako što se s totalitarnim jugoslavenskim režimom obračunava tri i pol decenije nakon što je ovaj crknuo. U životopisu na službenim fakultetskim stranicama ne spominju se njeni znanstveni radovi iz mračnog doba (iako je bila u zrelim autorskim godinama) – s naslovima kao što su „Interesi i ideje u SKJ“ ili „Omladina u delegatskom sistemu“ – mada ima drugih zanimljivih detalja. U stavci „Istraživački boravci u inozemstvu“, na primjer, stoji ovo: „1986-1987; Istraživački centar ‘Edvard Kardelj’, Ljubljana, Slovenija.“

S kojim je pasošem te 1986. prof. dr. prelazila granicu kod Bregane?

Valjda s hrvatskim, koji je ušao u optjecaj pet godina kasnije. To je tek sitni primjer kako se prof. dr. Kasapović, kada piše o razdoblju Jugoslavije, makar u administrativno-biografske svrhe, ne očituje o prošlosti, nego se udvara sadašnjosti. Utoliko osim zabranjenog „poslije“ imamo i zatajeno „prije“, uz postjugoslaviju postoji dakle i lost-yugoslavia, zemlja izgubljena u memoriji jedne sklerotične akademske trudbenice. A odatle i bezmalo opsceni detalji iz pretpovijesti aktualne harange na Jugoslavene, Novosti i „viktorijance“.

Kakve su to opscenosti?

U vrijeme jugokomunističkog terora prof. dr. Kasapović je, kao hrvatska državotvorna patriotkinja, pedantno držala jezik za zubima, napredovala u karijeri, putovala na stručne ekskurzije u inozemstvo, čak do Ljubljane, dok sam se ja, kao uvjereni Jugoslaven, uglavnom vukao po sudovima, s dvije optužnice za podrivanje ustavno-pravnog poretka, od kojih je svaka podrazumijevala ozbiljnu zatvorsku kaznu, a prostorije Službe državne sigurnosti posjećivao sam radi tzv. informativnih razgovora dovoljno često da se sprijateljim s portirom i čistačicama.

Što onda prokletim Jugoslavenima danas preostaje?

Ništa, osim po mogućnosti pisati „jedan te isti tekst“. Što ne mora biti tako loše, jer zajapurenim damama ionako nisam rekao ni deseti dio onog što ih spada, ali ostaje nada da ćemo se uskoro – bude li sreće, zdravlja i Hrvatske – raskusurati do kraja. Dotad, radi utvrđivanja gradiva, prof. dr. Kasapović mogu poručiti ono što sam joj u ovome tekstu napisao lani, naime da:

„postjugoslavensko antijugoslavenstvo raste na krilima nepriznate frustracije“, da je „u borbu protiv totalitarne crvene nemani uložena silna količina naknadne kuraže, akumulirane susprezanjem iz doba dok je neman bila živa“, da su „glavnim protagonistima nekoć bile pune gaće današnjih stavova“ i da, prema tome, „postkomunističko doba možemo definirati kao razdoblje kroz koje gliste evoluiraju u zmajeve“.

(Portal Novosti/foto: Gradska TV)