Vijest o tome da Hrvatska ove godine predsjedava Međunarodnom savezu za sjećanje na holokaust jedva da je doprla do čitatelja & gledatelja & slušatelja. Na portalu Vlade RH stvar je primjereno razglašena, predočena je i odluka o osnivanju „Nacionalnog koordinacijskog tijela“ za potrebe rečenoga „predsjedavanja“, PR-služba zbilja se svojski potrudila, no vodeći mediji taj su napor mahom ignorirali, pa se obavijest ukazala tek na rijetkim, i uglavnom zabačenim, informativnim platformama.

To je prava šteta, jer Hrvatska, unatoč pirotehničkim naporima medijskih urednika i „kreatora sadržaja“, uopće ne vrvi intrigantnim vijestima. Možda je problem u birokratskoj intonaciji naslova početne informacije, privlačnoj poput betonskoga bloka, a sročenoj s namjerom da kamuflira stvarnu novost. Možda je naslov morao biti izazovniji i istinitiji. Na primjer: „Tokom ove godine svete mise održavat će se usred bordela!“

To da Hrvatska predsjedava nečim što se zove Međunarodni savez za sjećanje na holokaust otprilike je kao da, logikom rotacije, sitni provincijski makro dospije na čelo odreda ćudoredne policije. Privremeni rukovoditelj nema odviše razloga za kolebanja i moralnu zebnju, jer mu je poznato da su i neki drugi pripadnici žandarmerijske trupe obilježeni sličnom ili još drastičnijom kriminalnom vokacijom – od vlasnika lanaca javnih kuća, do dilera kokaina.

Što je to dakle Međunarodni savez za sjećanje na holokaust i koja mu je svrha? Odgovor može biti fokusiran na formu ili na suštinu. Najprije ovo drugo: ako je suditi po državi koja je ove godine preuzela predsjedavajuću rolu – dakle Hrvatskoj – Međunarodni savez za sjećanje na holokaust i kompletnu njegovu djelatnost najbolje je opisati kao čistu obmanu.

U formalnom pogledu, pak, riječ je o organizaciji u čijem radu sudjeluju predstavnici vlada 35 država članica, „s ciljem jačanja svijesti o holokaustu“, odnosno „poticanja aktivnosti u obrazovanju, istraživanju i očuvanju sjećanja na holokaust“. Osnovana je 1998., a Hrvatska joj se pridružila 2005. godine.

Međunarodni savez za sjećanje na holokaust (IHRA) utvrđuje i neku vrstu normi žrtvoslovnog ćudoređa, te su se kroz dosadašnji rad iskristalizirala tri dokumenta pomalo komičnih naziva, čijih su se uputa države članice dužne pridržavati. Prvi je „pravno neobvezujuća radna definicija antisemitizma“, drugi „pravno neobvezujuća radna definicija antiromskog rasizma i diskriminacije“, a treći „pravno neobvezujuća radna definicija poricanja i iskrivljavanja istine o holokaustu“. Sve tri definicije Hrvatska je svesrdno podržala, kaže se u objavi Vlade, „u skladu se temeljnim europskim i civilizacijskim vrijednostima“.

U „Nacionalno koordinacijsko tijelo predsjedanja IHRA-om“ Vlada je imenovala devet ministara, dvije državne tajnice i savjetnicu premijera. Sastav je instruktivan: ni u snu se nije moglo dogoditi da u misiju „jačanja svijesti o holokaustu“ s hrvatske strane budu uključeni, recimo, borci za ljudska prava i osvjedočeni antifašisti, poput Vesne Teršelič ili Zorana Pusića. To teško breme preuzeo je Vladin udarni politički zdrug, sastavljen od članova stranke koja je dala golem historijski doprinos relativizaciji fašističke NDH.

Time se s forme opet vraćamo na bit, to jest u onaj bordel gdje upravo traju pripreme za daljnje kodificiranje memorijskog i memorijalnog bontona. Ukoliko iz puke činjenice hrvatskog predsjedavanja famoznom IHRA-om treba izvlačiti kakvu konkretnu pouku, ona glasi da pobožno očuvanje sjećanja na holokaust i razuzdani historijski revizionizam mogu ići ruku pod ruku. A slična iskustva velikodušno bi bile u stanju ponuditi i neke druge od 35 država članica, kao što su Mađarska, Srbija, Poljska…

Vodiš li mudru politiku, po principu „pamet u glavu – figu u džep“, sve one „pravno neobvezujuće“ definicije figuriraju kao zgodna krinka za suštinski neobvezujuću participaciju u rečenoj alijansi. Članstvo u Međunarodnome savezu za sjećanje na holokaust – gdje se utvrđuju propisi, sastavljaju manifesti, nameću vrline, bruse formulacije i, sve u svemu, obavlja političko steriliziranje kolektivnih sjećanja – omogućuje tek da se zauzme rentabilna filosemitska poza i upotrijebi kao amblem pod kojim će se njegovati poroci širokoga spektra, od ksenofobije do poricanja fašističkih zločina.

Jednodušno zaklinjanje hrvatske vladajuće klike u svoj angažman na „podizanju svijesti o holokaustu“ nije ništa drugo do prijesna obmana kada Vlada uporno odbija zakonom nedvosmisleno zabraniti ustaški pozdrav „Za dom spremni“ – pod kojim je provođen genocid – i kada se predsjednik zagrebačke Židovske općine Ognjen Kraus, zgađen takvom hipokrizijom, godinama odbija pridružiti državnim delegacijama što se jednom godišnje ceremonijalno ukazuju u Jasenovcu.

Zdušno prihvaćanje „pravno neobvezujuće radne definicije poricanja i iskrivljavanja istine o holokaustu“ nije ništa drugo do šugava obmana kada novac iz državnog proračuna Vlada dodjeljuje opskurnome „Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“, koje u svojim pseudoznanstvenim kupusarama anulira ustaške pokolje u koncentracionom logoru i zločine pripisuje partizanskim oslobodiocima.

Energično osuđivanje antisemitizma nije ništa drugo do bijedna obmana kada saborska zastupnica vladajuće stranke poruči političkoj protivnici da ima „rusoljubno i srboljubno srce“, smatrajući da je time demonizira, kao i kada ministar unutrašnjih poslova – koji će sigurno biti glavni ceremonijalmajstor hrvatskog predsjedanja IHRA-om – najprije pokroviteljski omogući, a zatim cinično negira brutalna policijska premlaćivanja izbjeglica, dajući na taj način svoj doprinos međunarodnoj borbi „protiv rasizma i diskriminacije“.

To su tek recentniji – i gotovo slučajno izabrani – izdanci duge i mučne hrvatske storije, koja traje još otkako je Najdraži Pokojnik isporučio pravno neobvezujuću radnu definiciju NDH kao „izraza povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom državom“, a potom tri tisuće antifašističkih spomenika pretvorio u ruševine. Takvoj naraciji i takvoj praksi, sve do danas, pompozno „očuvanje sjećanja na holokaust“ najmanje škodi; štoviše, uglavnom služi kao smokvin list za stabilniji razvoj sirovoga šovinizma, historijskog revizionizma i sličnih disciplina; vlasniku fige u džepu omogućuje da se kiti antifašističkim perjem dok upražnjava svoje regularne fašistoidne aktivnosti.

Moglo bi se čak reći da službena Hrvatska, podrazumijevamo li pod tim dugometražnu hadezeovsku vlast i pridruženu intelektualnu elitu, projektira svoj odnos prema fašističkoj NDH onako kako su svojedobno dotjerivana inozemna izdanja Tuđmanovih „Bespuća“ – izbacuju se antisemitski dijelovi, a zadržava temeljni revizionistički ton. Zavirimo li pak u zonu državotvornog diletantizma, reprezentativna figura može biti Jakov Sedlar, stvaralac koji je sposoban u isto vrijeme demonstrirati snažnu ljubav prema Židovima i snažnu volju da poriče nacistička zlodjela u logorima.

Židovi, naime, odavno nisu remetilački drugi prema kojemu se isplati hraniti kolektivnu srdžbu. S priznavanjem židovskog stradanja hrvatski politički prvaci i priručni ideolozi danas se osjećaju komotno, poput riba u vodi, ali kad se dogodi da na mjesto žrtvi uskoče Srbi, voda ubrzo počne ključati.

Taj mentalni gard svojedobno je divno ilustrirao Radovan Šantek, tužilac na suđenju zapovjedniku Jasenovca Dinku Šakiću. Obrazlažući u završnoj riječi zašto protiv Šakića nije podignuo optužnicu za genocid, rekao je da on „nije određivao koji će se ljudi upućivati u logore“, makar ga se „može povezati s dijelom politike vlasti u NDH koja je provodila genocid prema Židovima i Romima, a u određenim slučajevima i netrpeljivu represiju prema Srbima“.

Državni je tužilac, dakle, usputno priznao da se u NDH provodio genocid nad Židovima i Romima, dok se prema Srbima, uvjerljivo najbrojnijim žrtvama ustaških logora, poduzimala tek „netrpeljiva represija“, i to samo „u određenim slučajevima“. I taj je vladajući leksik, kao izbljuvak vladajuće ideologije, ostao na snazi do dana današnjeg.

Dok predsjedava Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust, „službena Hrvatska“ vodi računa o tome da se samo selektivnim pogledima unazad štiti ekonomija vlastite prošlosti. Uvažavamo parametar židovskog mučeništva, ali pazimo da se time ne poremeti predviđena razina bruto društvenog genocida (BDG). Čuvamo sjećanje na holokaust amnestirajući mehanizam koji je do njega doveo. Bordel radi punom parom.

(Portal Novosti, foto: Gradska televizija)