Na fotografiji uz beskrajno dugi intervju s predsjednicom Republike Hrvatske u jednome dnevnom listu, kojom je obuhvaćeno nekoliko brižno odnjegovanih živih bića i više komada stilskoga namještaja, gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, uzorno nasmiješena, pozicionirana je u sredini, s njene desne strane je novinar, s lijeve glavni urednik, dok se kujica Kika s uzdignutim repom nalazi u prednjem planu. Prizor je koliko simetričan toliko i idiličan: državnica i tri kućna ljubimca. Atmosfera odiše slobodarskim duhom, jer ni jedna od pripitomljenih životinja nije na uzici.

Onda novinar nabaci pitanje, a državnica drobi, i drobi, i drobi o svojem programu demografskih mjera čiji značaj nije dovoljno prepoznat, što je njoj s jedne strane nepojmljivo, a s druge neprihvatljivo… Kika se izvrne na ljubičasti tepih, ošamućena ubitačnom dosadom… Glavni urednik prinosi ustima šalicu s toplim napitkom da prikrije izdajničko zijevanje… Zatim novinar nabaci novo pitanje, a državnica drobi, i drobi, i drobi, i drobi o neproduktivnoj klimi u društvu koje je zaokupljeno ispraznim aferama, umjesto da se usredotoči na razvoj, nužne reforme i bolji život za sve… Kika metodično hrče na tepihu, dok joj gazdaričine frazerske rečenice gnječe mozak, pretvarajući ga u sivu kašu… Glavni urednik oprezno se ispod stola štipa za butine da ne bi klonuo i slijedio neslavni Kikin primjer… Potom novinar nabaci sljedeće pitanje, a državnica drobi, i drobi, i drobi, i drobi, i drobi o punome razumijevanju prema revoltu vukovarskih žrtvava koje, zahvaljujući neefikasnosti institucija sistema, i danas na ulici susreću svoje silovatelje i mučitelje… ‘Zločini se jednostavno moraju procesuirati!’ zaključi.

I tu se Kika prene, skoči na noge lake, jurne preko ljubičastog tepiha, dohvati prednjim šapama novinarovo rame i slasno mu obliže uho. Ovaj se ukoči i porumeni od nelagode, no kada ugleda majčinski osmijeh na licu državnice, čak i suzicu u kutu lijevog oka, zaključi kako je, umjesto što glumi drvenu Mariju, najmudrije da se i on raspekmezi. Kroz degutantno palacanje jezika, međutim, začuje da mu Kika šapće:

‘Hajde, pa pitaj je sad! Pitaj je, čovječe!’

‘Što da je pitam?’ šaptom pita novinar Kiku, prekrivajući dlanom usta, da predsjednica i glavni urednik slučajno ne čuju.

‘Pitaj je zašto je onda zvala ratnoga zločinca na svoju inauguraciju, i to kao počasnoga gosta’, šapuće Kika.

‘Zašto da je to pitam?!’ šokiran je novinar, pa više stenje nego što šapće, praveći se istodobno pred ostatkom auditorija da grli nestašno pseto.

‘Zato jer je to jedino moguće pitanje’, inzistira Kika. ‘Ako ti sugovornica rezolutno kaže da se ‘zločini jednostavno moraju procesuirati’, ne možeš je na to ne pitati zbog čega je onda ratnoga zločinca zvala na svoju inauguraciju. Sve drugo bilo bi debilno. Ne možeš dopuštati da ti prodaje šuplju priču.’

‘Ali ja je to ne želim pitati’, zareži novinar. ‘Hajde vrati se na tepih i prestani me žvaliti.’

‘Ali zašto, čovječe?’ razočarana je Kika. ‘Pa nisam ovdje ja žurnalist, nego ti.’

‘Ja sam tu da intervjuiram predsjednicu, a ne da postavljam pitanja’, odbrusi novinar ispod glasa. ‘Odjebi mi s uha!’

I Kika, naravno, odustane. Snuždeno odšeta do filodendrona u uglu sobe, legne na tepih i poklopi se ušima. Nešto je ipak novo naučila o životu i sudbini kućnih ljubimaca: nema pseće rase koju je moguće bolje dresirati od novinara.

‘Ali ako je novinar neonacist, kao na primjer Velimir Bujanec, tada je cijela ta priča s dresurom nešto složenija, takoreći dvosmjerna’, poučio ju je navečer Fuko. ‘Jer ukoliko je neosporno da se Bujanec u odnosu na gospođu Grabar-Kitarović ophodi kao kvalitetno dresirana medijska zvijer, naročito kada treba koga priklati, jednako je tako istina i da Bujanec dresira gospođu Grabar-Kitarović. Oni se, dakle, uzajamno privode svrsi. Tako se s punim pravom može tvrditi i da je predsjednica Republike Hrvatske nacistov kućni ljubimac.’

Fuko je postariji terijer lutalica s kojim se Kika potajno sastaje prije nego ode na počinak, kada je puste u park oko predsjedničke palače da se ispiša i rastrči. Obično je čeka iza zabačena grma maline, da bi, nakon što se regularno onjuše u predjelima stražnjica, ugodno ćaskali, razmjenjivali lična iskustva i analizirali dnevne prilike.

‘Vidiš, recimo’, kaže Fuko Kiki, ‘kako je naša predsjednica – koju iz poštovanja zovem Njenom suvišnošću – pod nacistovim utjecajem promijenila svoj stav o Marakeškom sporazumu o migrantima. Još ovo ljeto je njime bila oduševljena i obećala da će u prosincu u Maroku, na skupu UN-a, s radošću potpisati taj veličanstveni akt. A kada ju je Bujanec prije neki dan sugestivno priupitao zar će doista podržati dokument koji zagovara humani odnos prema putujućem ljudskom smeću, k tome mahom islamske vjere, kategorično mu je odgovorila: ‘Budite sigurni da neću!”

‘Nacist je to maestralno kapitalizirao’, kaže Kika Fuku. ‘Jučer sam, dok me gazdarica gladila po leđima, gledala njegovu emisiju gdje su u studiju zapjenjeno govorili o ‘arapčugama i crnčugama’, o ‘kriminalcima i teroristima’, o ‘divljacima s istoka koji siluju i ubijaju’, o stoci koju je najbolje umlatiti, jer će nas u protivnome pljačkati, zlostavljati, zaraziti sidom i – u konačnici – uništiti pitomu, bijelu, kršćansku, hrvatsku zajednicu. Moja je gospodarica bila dirnuta. Naglas je ponovila da ona sporazum koji štiti tu bagru neće potpisati ni mrtva. Onda me uzela drpati i tepati: ‘Je li tako, Kika? Je li tako, Kika?”

‘A najveći štos je što ona to nema ni ovlasti potpisati’, kaže Fuko Kiki. ‘Shvaćaš tu strategiju? Uopće nije mala vještina kada sȃmo odsustvo moći uspijevaš staviti u službu velikih i mračnih ciljeva. Mora se priznati da je Njena suvišnost u tome gotovo jedinstvena.’

‘Kako ti to tumačiš, Fuko?’ pita Kika.

‘Kao rast koji proizlazi iz kontinuiteta’, kaže Fuko. ‘Od početka svoga mandata gospođa je Grabar-Kitarović zaokupljena samo jednim pitanjem: kako nedostatak ovlasti upotrijebiti na što destruktivniji način? Njenoj suvišnosti, shodno tome, rastu sve veći i veći očnjaci, što tipove poput Bujanca ili Željke Markić – sa striktnim očekivanjima od kućnih ljubimaca – neobično veseli. Hrvatska fašistička zajednica nije mogla poželjeti solidnijeg zastupnika na Pantovčaku.’

‘Joj, Fuko, ti si tak pametan’, zatrepće Kika, što ovoga dodatno osokoli, pa s repom u vertikalnom položaju nastavi deklamirati:

‘Svakodnevni napori gospođe Grabar-Kitarović da prida smisao vlastitoj nepotrebnosti uglavnom se svode na pseudodržavničke geste kojima opslužuje šovinističke potrebe polusvijeta koji ona doživljava kao ‘narod’. Kada god hrvatska predsjednica ‘osluškuje bilo naroda’, tome ‘narodu’ udara krv u glavu, a njeni su slušni aparati prilagođeni frekvencijama najnižih strasti.’

‘A onaj je novinar ne želi raskrinkati kada prodaje maglu o ratnim zločinima’, kaže Kika.

‘Taj je još gori od Bujanca’, kaže Fuko. ‘Bujanec zadaje parametre, a ovaj ih čini normalnima. Nacist dresira, građanin servisira. A to našoj državnici daje priliku da koristi centristički make up, da se ukaže u izdanju našminkanog militarizma.’

‘Joj, Fuko, ti si tak pametan. I tak zgodan’, zatrepće opet Kika.

‘Samo se ti zajebavaj, Kika’, kaže Fuko. ‘Pogledaj gdje živiš. To što misliš da je predsjednička rezidencija trebalo bi se zvati Hrvatski orbanistički zavod. Tu se projektira i sanja svijet bez milosti, po mađarskome modelu. I samo je pitanje vremena kada će svoje poglede na ljudsku vrstu proširiti i na pse. Ja kao okorjeli lutalica – dakle permanentni izbjeglica – njušim opasnost na kilometar. Na tvom bih se mjestu pripazio.’

‘Zašto, Fuko?’ pita Kika.

‘Pa znaš i sama da po pitanju rasne čistoće ne stojiš baš najbolje’, kaže Fuko. ‘Dolaze gadna vremena za mješance.’

‘Ah, znam’, kaže Kika. ‘Ali neke rizike treba preuzeti da bih do daljnjega boravila u istoj rečenici s predsjednicom Republike Hrvatske.’

‘Kakvoj sad rečenici?’ zbuni se Fuko.

‘Onoj u kojoj koegzistiraju pas i mater’, kaže Kika.

(Novosti)