Odsustvo istine i odsustvo pameti ne idu nužno ruku pod ruku. Lažov ne mora biti glup, i vrlo često to nije, ali ako jest, u pravilu ne može izbjeći sudbini da protiv svoje volje ogoli vlastitu laž. Zbiva li se to u polju novinarstva, gdje bi istina trebala uživati status svetinje, nastaju fatalni udesi. Nastaje uređivačka koncepcija p-portala.

Nisam namjeravao reagirati na stupidnu zbirku uvreda kojom me počastila glavna urednica rečenog portala Olivera Radović („Naš Čvorović“, 17. srpnja), no onda je sličnim tupim oruđem nasrnuo i banjalučki dopisnik Žarko Marković („Ivančićeve fatamorgane“, 20. srpnja), pa me je stereo ugođaj – doduše jedva – trgnuo iz potpune ravnodušnosti.

Ipak, neću ići toliko daleko da se branim od kvalifikacija kojima sam zasut, jer ih kao svjedočanstva o manjku duha raspištoljena dvojca podnosim sasvim dobro i s blagom dosadom dodajem ličnoj kolekciji: za O. Radović sam „moderni Ilija Čvorović“, pa zatim „vitez tužnog lika“, i to „otupelog pera“, koji „pabirči nekadašnju slavu“, „neodgovorno koristi javni prostor“ i „zlonamerno širi netrpeljivosti“, dok me Ž. Marković uspoređuje s nekakvim „priučenim banjalučkim skribomanima sklonim površnim naklapanjima“, potom i s „priučenim skribomanima kojima je hobi plivanje u krvi i jahanje trulih leševa“, da bi me naposljetku – podsjećajući na smrt 12 beba u banjalučkoj bolnici 1992. – svrstao u tabor „neljudi“, jer „samo neljudi mogu da tvrde da je njihova smrt korištena za propagandu, u političke ili neke druge svrhe“.

To zadnje, srećom, vraća stvar na meritum spora i nudi priliku da, umjesto pirotehnike, zahvatimo bit. Mobiliziram li dakle sve resurse svoje nečovječnosti, mogu samo još uvjerenije ponoviti: da, novinar Ž. Marković u svojem tekstu u glasilu „Privrednika“ koristi smrt banjalučkih beba za golu propagandu, tj. za glorificiranje neosuđenog ratnog zločinca i njegove ratne horde! Ako novinar Ž. Marković smatra da „samo neljudi“ mogu tvrditi takvo što, to je valjda misaoni manevar preko kojeg sebi dokazuje da je čovjek, a ja ga sigurno neću ometati da se u toj koži osjeća kako god želi.

Članak novinara Ž. Markovića, naime, ne bavi se „tragičnom sudbinom novorođenčadi“ – osim koliko je dovoljno za konstataciju da su za njihovu smrt krivi bešćutni „međunarodni moćnici“ – nego se bavi veličanstvenom ratnom operacijom koja je tu tragediju dokinula, a vodio ju je slavni general Momir Talić. Potoci slinave adoracije na račun voljenoga vojnog lica cijede se iz štiva Ž. Markovića: od citiranja znamenite zapovjedi uniformiranog spasitelja, preko ocjene da je probijanje koridora u lipnju 1992. bio „događaj od ključne važnosti za srpsku nacionalnu istoriju“, pa do zdravom razumu nedokučivog poigravanja glasinom da se vojni prodor „izučava i na čuvenom Vest pointu“, sve sa malim p. „Iako je u pitanju mit, a ne potvrđena informacija“, piše istinoljubivi suradnik p-portala, „sama činjenica da se poseže za ovakvom kvalifikacijom govori o profesionalnosti ove vojne akcije za koju nije utvrđen ni jedan zločin, niti se akcijom u bilo kojem smislu bavila neka od pravosudnih institucija“.

Iz moje nečovječne vizure to nije ništa drugo nego odurna eksploatacija mrtvih beba za propagiranje lika i djela neosuđenoga ratnog zločinca i klesanje njegova medijskog spomenika. Novinar Ž. Marković nije našao za shodno da u tekstu kojim veliča Talićev ratni podvig navede kako je protiv istog u Hagu podignuta optužnica za najteže ratne zločine, jer bi se to kosilo sa žurnalistovim razumijevanjem profesije: čovjek ne dopušta da novinska skica nacionalnog velikana bude pokvarena prljavim dijelom njegove ratne biografije.

Tako je skriven i podatak da se spomenuta optužnica, čiju je prvu verziju potpisala Louise Arbour, referira na ratno djelovanje Momira Talića između 1. travnja i 31. prosinca 1992. godine, a u taj period spada i probijanje famoznog koridora (lipanj 1992.), nakon kojeg se intenziviraju masovna ubojstva, progoni i etničko čišćenje. Nema naravno ni informacije da su u trenutku kada humanist s generalskom šapkom donosi istorijsku odluku o spašavanju novorođenčadi, logori Omarska, Keraterm i Trnopolje odavno u punome pogonu, da vojnici kojima je direktno nadređen Momir Talić tamo regularno siluju, muče i ubijaju civile nepoželjnih nacionalnosti, zbog čega bi njihov komandir, da ga smrt nije preduhitrila, fasovao u Hagu dugogodišnju robiju.

„Šta je uopšte poenta Ivančićeve reakcije?“ pita se O. Radović. „Da za svaku priču treba uzeti što širi kontekst?“ iščuđava se. „Dokle?“ pita se dalje, treba li „raščlaniti po potrebi sve do istočnog greha koji svi nosimo“?

Što se mene tiče, istočni grijeh možemo prepustiti duhovnim ocima gospođe O. Radović, a na pitanje „dokle?“ preporučujem odgovor: dotle dok se ne ukažu obrisi kakve-takve istine. Jer priče lišene konteksta, kakve preferira O. Radović, uglavnom se pokazuju prilično nezgodnima. Istrgnut iz konteksta, primjerice, Adolf Hitler može biti predstavljen kao ljubitelj pasa i vegetarijanac, a Radovan Karadžić kao razbarušeni poeta i simpatični profesor književnosti. Kao što će, kada se ukloni kontekst, general Momir Talić iz balkanskoga ratnog krvoloka biti preoblikovan u srpskoga nacionalnog heroja.

S druge strane, budući da nisam sklon praviti razliku između hrvatskih i srpskih gadarija, „poentu“ dvojca s p-portala, koji od te razlike živi, razumijem dosta dobro. Naracija o Taliću koji je „spasitelj banjalučke nejači, a ne ratni zločinac“ godinama cirkulira medijskom kanalizacijom u Dodikovoj paradržavi – uz sve prateće obredne aktivnosti: brončana bista se redovno lašti, političari polažu vijence, popovi mašu kandilima… – i sada je Ž. Marković i O. Radović nastoje prenijeti na hrvatsko tržište.

Čak i kada je napokon prinuđen progovoriti o optužnici protiv dragog vojskovođe, novinar Ž. Marković ne uzmiče pred propagandnim dužnostima, pa me u svom reagiranju pita: „Šta je garant da bi Talić bio osuđen, osim toga što je Srbin?“

Treba zastati nad tom rečenicom, čija struktura odaje klasičan refleks revizionista. Jedina garancija da bi Talić u Hagu bio osuđen jest to što je bio Srbin – a ne, recimo, to što je otvarao logore – što znači da i svi oni koji su u Hagu dosad osuđeni gule robije zbog pripadnosti srpskom nacionalnom biću, a ne zato što su se odavali ratnim zvjerstvima, u komandnom ili terenskom smislu. Individualni kriminal novinar Ž. Marković lakim potezom prebacuje na široka pleća nacije, a nacija je po definiciji uvijek nevina i čista, žrtva tuđinskih spletki i zavjera: ustvrditi da je Momir Talić (bio) zločinac isto je što i tvrditi da su svi Srbi (bili) zločinci, što sebi valjda mogu dopustiti „samo neljudi“, tj. oni koji nisu Srbi, tj. jedni te isti.

(Slična kategoričnost, uzgred budi rečeno, krasi novinara Ž. Markovića i kad brani nacionalne gromade koje nisu otputovale na onaj svijet. U jednoj od njegovih zadnjih kolumni u Glasu Srpske naišao sam na ovu misao: „Dodiku i drugim funkcionerima iz Srpske da se svašta zamjeriti, ali da pozivaju na rat, nemire, nestabilnost jednostavno ne može. Ko god tvrdi suprotno obični je lažov i manipulant.“ Tako to rade rasni novinarski faktofili: prodreš u debelo crijevo vlastodršca i izvučeš činjenice na vidjelo.)

Nošen tim plemenskim žarom novinar Ž. Marković ponavlja tvrdnju da je povod za obilježavanje „Dana bijelih traka“ – a radi se o naredbi Kriznog štaba Prijedora iz svibnja 1992. kojom se nesrpsko stanovništvo obavezuje istaknuti bijela platna na domovima – izmišljen. Jer se to ne spominje u optužnici protiv Momira Talića, jer „bijelih traka nema ni u drugim haškim aktima“. Priču su, veli, 2012. izmislile „lokalne prijedorske poglavice raznih, nazovi, nevladinih udruženja“. Pa kaže: „Ako su ti i takvi Srbi (opet spasonosni nacion – op. V. I.), u maniru nacista, na taj način obilježavali svoje dojučerašnje komšije, zašto o tome niko ništa nije govorio dvije decenije prikrivajući na taj način jedno grozno, dehumanizirajuće i zastrašujuće krivično djelo!?“

Uzalud stotine svjedočenja, uzalud objavljena imena spikera koji su na lokalnome radiju čitali naredbu, uzalud, recimo, priča Sutke Selman o tome kako su je zbog bijele trake na ruci svaki put vojnici pretresali kada je išla u posjet majci… kad dopisnik p-portala argumentirano tvrdi da se delikt ne spominje u optužnici protiv Talića, „ni u drugim haškim aktima“. Vrlo je neobično da takva elaboracija završava autorovim apelom – ispostavljenim u istome tekstu! – da mu ne poturam pod nos „hašku praksu kao dokaz bilo čega“, što je logički nepodnošljivo, no novinar Ž. Marković je baštinik slobodarskog duha, te se zakonima logike ne podvrgava.

Međutim, u haškoj presudi protiv Milomira Stakića, nekadašnjeg predsjednika Kriznog štaba Prijedora, koji je još u prosincu 2003. osuđen na 40 godina robije, postoji cijelo poglavlje s naslovom „Označavanje nesrpskih kuća“. Za informaciju novinara Ž. Markovića evo sažetka:

„Radijska saopštenja su, osim toga, obvezivala nesrbe da na svojim kućama izvjese bijelu tkaninu u znak lojalnosti srpskim vlastima. Dr. Ibrahim Beglerbegović je posvjedočio da se uplašio zbog prijetnje da će granatirati one koji to ne učine, tako da je istakao veliki bijeli peškir. Prema svjedokinji I, to su naređenje izvršili gotovo svi. Charles McLeod, koji je kao član PMEZ-a posjetio opštinu Prijedor krajem augusta 1992., izjavio je da je prilikom posjete mješovitom srpsko-muslimanskom selu vidio da su kuće Muslimana označene bijelom zastavom na krovu. To potvrđuje i svjedočenje Barnabasa Mayhewa (PMEZ), koji je u svom iskazu rekao da su muslimanske kuće bile označene bijelim zastavama da bi se razlikovale od srpskih.“

Tako to dakle ide: šef Kriznog štaba biva osuđen na 40 godina zatvora, u presudi mu se na teret stavi i naredba o „označavanju nesrpskih kuća“, a novinar Ž. Marković konstatira da je sve to izmišljotina, da se radi o podvali poglavica nevladinih udruženja, izvedenoj deset godina nakon haškog pravorijeka. Ako se u pogledu „načina obilježavanja dojučerašnjih komšija“ novinar Ž. Marković sad upusti u analizu suštinske razlike između bijelih traka na rukavima i bijelih plahti na kućama – a slutim da bi takav raskošni um mogao krenuti u tom smjeru – unaprijed ga pristojno molim da nas prestane prcati u zdrav mozak, kada već p-portal, s ovlaštenjem za fact-checking, nema i licencu za fuck-checking, barem radi zaštite vlastitih čitatelja.

Mada, nije realno vjerovati da će on to poslušati. Udruženi nastup laži i gluposti ne poznaje prepreke. Jedino je ironično iščuđavanje nad činjenicom da se decenijama prikriva „jedno grozno, dehumanizirajuće i zastrašujuće krivično djelo“ potpuno bespotrebno: zločini ostaju skriveni zato što o obavještavanju javnog mnijenja brigu vode udarnici poput novinara Ž. Markovića i urednice O. Radović, zastupajući nacionalžurnalističku većinu.

(Portal Novosti/foto: Gradska TV)