Nedavno je iz tiska izašla “Partizanska čitanka”, čija ste koautorica. Kako ste je koncipirali i kome je namijenjena?

Čitanka je osmišljena kao alternativno, multidisciplinarno, multimedijalno, interaktivno učilo. Tematizira prijelomne trenutke narodnooslobodilačkog rata u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, ali i važnost kulture i umjetnosti za vrijeme rata i poslije, u trenucima rađanja novog svijeta i društva. Koncipirajući čitanku, vodili smo se mišlju da simbol petokrake vratimo u javni i privatni prostor.

Nastojali smo da mladi ljudi u čitanci pronađu idole sa kojima će se identificirati kako bi potom mogli težiti idealu slobode za koju se danas, nažalost, moramo ponovo boriti. Čitanka je po svom obimu i sadržaju u ovom trenutku skromna, ali feedback koji dobijamo od učenika osnovnih i srednjih škola kojima je prevashodno namijenjena te javnosti i akademske zajednice su nam vjetar u leđa da ovaj projekat nastavimo razvijati i širiti kao specifičan brend.

U čitanku su integrisani QR kodovi koji vode ka više informacija na određenu temu, kako bismo se što više približili medijima koje mladi koriste. Tu je i nekoliko priča o mladim partizanima, što je generacijski blisko primarnoj publici i nadamo se da će kod njih probuditi svijest o tome koliko su drugarstvo i solidarnost važni. Čitanka ima i nekoliko praznih listova koje smo ostavili za vlastite opservacije, ideje, simbole i mustre za revoluciju.

Recite nam više o društvenom i obrazovnom kontekstu u BiH i šire na koji Čitankom reagirate.

U Bosni i Hercegovini je preko 30 godina prisutna destrukcija obrazovanja na svim nivoima, što osim obaranja standarda podrazumijeva i historijski revizionizam. Interpretacija NOB-a u BiH je jako zanimljiva, malo povoljnija nego u Srbiji i Hrvatskoj, ali i dalje neobjektivna i neutemeljena na historijskim činjenicama.

U entitetu Republika Srpska su partizanski i četnički pokret izjednačeni, pa u udžbeniku historije piše da je “za vrijeme 2. Svjetskog rata Jugoslavija imala dva pokreta otpora, osim četnika, tu su bili i partizani”. U Federaciji Bosne i Hercegovine se stavlja fokus na srednjovjekovnu Bosnu, bune i pobune, tek ovlaš se spominje ZAVNOBiH i partizani, a potom je težište na posljednjem ratu, što neminovno dovodi do devastiranja spomenika, prekrajanja naziva ulica, dvije škole pod jednim krovom itd.

Pri kraju izdanja posebno je apostrofirana nesebična podrška Historijskog muzeja BiH. Kronični problem s rješavanjem statusa javnih ustanova u BiH je poznat – možemo li ga shvatiti i kao važan dio zanemarivanja baštine NOB-a i kako se ustanove bore protiv tog procesa?

Radi se o zanemarivanju nečega što u sebi ima predznak “bosanskohercegovački”. Priča o sedam institucija kulture koje državne vlasti godinama drže u statusu taoca je najbolja slika Bosne i Hercegovine. Opstojnost ovih institucija zavisi od toga kada će ko iz populističkih razloga osigurati sredstva da bi kultura živjela. U svim ovim institucijama sjede stručnjaci i entuzijasti koji nemaju osnovne uslove za rad, a zahvaljujući čijim nadljudskim naporima one i dalje postoje.

(Portal Novosti, foto: privatna arhiva)