Napustio nas je naš dragi Bojan Tončić (1967-2024).

Nemamo riječi. Ispratit ćemo našeg druga pjesmom na put u neki ljepši svijet daleko od masovnih grobnica, ratnih zločina, nepravde i laži o kojima je dugo, uporno, hrabro i briljantno pisao.

Davne kiše

Moj prijatelj je umro

Da, umro je moj brat

Znam, to je bilo davno

Znam da je bio rat

Ja ne znam gdje i kada

No kad se veče’ sprema

Znam da ga više nema

Znam da ga više nema

I ustima od mulja

Od mraka i od sjene

U strahu što se šulja

On spava mjesto mene

Ja čujem gdje se budi

U noći njegov glas

A dani kao ludi

Ruše se oko nas

Još uvijek zemlja drhti

Još uvijek k’o i prije

A blijedo lice smrti

I pored mene bdije

Sad negdje mirno spava

Od zemlje i od blata

A mjesto žene trava

Grli ga oko vrata

Moj prijatelj je umro

Da, umro je moj brat

Znam to je bilo davno

Znam da je bio rat

I ne znam zašto sada

Dok liju davne kiše

Još uvijek na me pada

To čega nema više

To čega nema više

Iz tame ruke pruža

I čujem kako diše

U vrtu neka ruža

Moj prijatelj je umro

Da, umro je moj brat

To nije bilo davno

Još uvijek traje rat

Bojan Tončić skretao je pažnju javnosti na činjenicu da se društvo nije suočilo sa pogubnim posljedicama hegemonističkih velikodržavnih projekata. Sa kreiranjem i podsticanjem pobune Srba u Hrvatskoj i sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Tončić se svojim napisima suprotstavio činjenici da su ratni zločinci na javnim funkcijama, te odsustvu opštedruštvene empatije prema bolu žrtava zločina. Apostrofirao je činjenicu da se događaji iz bliske, ratne prošlosti krivotvore, da se falsifikuju uzroci i posljedice, negira učešće države Srbije u sukobima, besprizorno laže o učešću njenih paradržavnih ubilačkih formacija i vojno opremljenih i logistički podržanih kriminalaca presvučenih u patriote.

(Nomad, foto: Medija centar Beograd)