Dan državnosti Bosne i Hercegovine obilježava se 25. novembra jer je upravo na taj datum 1943. godine održano Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) u Mrkonjić Gradu. Na pomenutom zasjedanju donesena je odluka o obnovi državnosti Bosne i Hercegovine, potvrđene su njene historijske granice, koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne, te je Bosna i Hercegovina definisana kao jedna od šest ravnopravnih republika u tadašnjoj Jugoslaviji. Prema riječima historičara, da bismo u potpunosti shvatili značaj ZAVNOBiH-a, potrebno je da detaljno poznajemo kontekst vremena u kojem se desio.

„Riječ je o 1943. godini kada slom njemačkog Trećeg Rajha i njima podložne vlade ustaškog pokreta u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH) nije bio ni blizu, teško da se mogao i nazrijeti. U takvom vremenu, ljudi koji su prethodne skoro tri godine proveli po šumama i u stalnoj borbi protiv nadmoćnijeg protivnika odlučuju da sjednu i dogovore se oko ustrojstva buduće zemlje. Pri tome iskazani optimizam, samopouzdanje i hrabrost su skoro bez presedana“, govori Dženan Dautović, doktor historijskih nauka, kustos historičar Zavičajnog muzeja u Travniku i docent – vanjski saradnik na Filozofskom fakultetu u Tuzli i Pedagoškom fakultetu u Bihaću.

„Svakako da je u tom momentu Komunistička partija bila predvodnica pokreta, no nikako i jedini politički faktor. To najbolje dokazuje prisustvo na ZAVNOBiH-u i nekoliko islamskih i pravoslavnih vjerskih lica (hafiz Halil Sarajlić, imam Sulejman Topić, sveštenik Novak Mastilović, pop Vlada Zečević)“, podsjeća Dautović.

Smatra da je s današnje tačke gledišta maltene nemoguće precijeniti značaj 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine.

„Jednostavno rečeno: da nije bilo ZAVNOBiH-a, Bosna i Hercegovina ne bi dobila status republike u okviru FNRJ/SFRJ, što znači da ni pri raspadu te države ne bi imala pravne osnove za raspisivanje referenduma o nezavisnosti. Da je Bosna i Hercegovina ostala u rangu pokrajine, imala bi sudbinu drugih pokrajina, poput Vojvodine ili Kosova, od kojih je jedna sastavni dio Srbije, a druga jedino zahvaljujući podršci Sjedinjenih Američkih Država uspjela da je barem jedan dio svjetskih vlada prizna kao državu, ali ni izbliza sve“.

Uspješna borba prethodnika

Amer Maslo, viši stručni saradnik na Orijentalnom institutu Univerziteta u Sarajevu i doktorand na Odsjeku za historiju, smjer Historija Bosne i Hercegovine u 19. i 20. stoljeću, govoreći o Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a podsjeća da se u suštini radi o skupštini antifašističkih snaga koje su se pod vodstvom komunista kao nosioca antifašističke borbe okupili u Mrkonjić Gradu te na jednoj simboličnoj ravni svim narodima i građanima Bosne i Hercegovine omogućili da danas mogu reći da su „bili na pravoj strani historije“.

„Pri tome je važno voditi računa o tome da antifašističke snage nisu isto što i komunisti, te da se ukupna slika događaja ne može posmatrati kroz prizmu pobjednika i/ili poraženih. Stvari su mnogo kompleksnije. Međutim, to ne treba da se odražava na značaj Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a koji ima prije svega političku i kulturno-civilizacijsku vrijednost. U Bosni i Hercegovini kao njegova politička dimenzija Dana državnosti je još naglašenija s obzirom na politike koje negiraju državnost Bosne i Hercegovine. Dan državnosti predstavlja simbol svega onoga što nedostaje entitetima i kantonima da bi postali države“, smatra Maslo.

Napominje da Dan državnosti sa sobom nosi vrijednosti antifašizma i antifašističke borbe naroda Bosne i Hercegovine.

„To bi trebao biti najznačajniji praznik svake države, pa tako i naše države. Međutim, atmosfera u kojoj ga dočekujemo nije baš idealna. Bošnjaci u svojoj državi nisu ravnopravni građani, kao što to nisu ni Hrvati ni Srbi, a o ostalima i kršenju njihovih prava suvišno je, pored postojećih presuda, i trošiti riječi. Mnoge je stvari potrebno promijeniti kako bi se napravilo okruženje u kojem bi ljudi u Bosni i Hercegovini, posebno mladi, optimističnije dočekivali praznike poput 25. novembra i 1. marta, Dana nezavisnosti, koji nas uvijek iznova trebaju podsjetiti na uspješnu borbu naših prethodnika za opstanak Bosne i Hercegovine.“

Odnos prema fašizmu

Komentirajući osporavanje ovog važnog datuma u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, tačnije u entitetu Republika Srpska, dodaje da je jako teško govoriti o bitnim datumima iz naše prošlosti dok svakodnevno svjedočimo potresnim slikama koje nam stižu iz Gaze.

„Međutim, možemo i vidjeti koliko je važno imati svoju državu. U biti na nama je obaveza da jačamo Bosnu i Hercegovinu, da više ulažemo u zdrave razvojne projekte, u obrazovanje naših mladih, a da manje pažnje obraćamo na one koji žive na njenoj teritoriji i maksimalno je pokušavaju osporavati. Ne zaboravimo, vlasti i opozicija u entitetu Republika Srpska negiraju i genocid u Srebrenici, pa ne znam kakva očekivanja uopšte možemo imati. Za njih je najveći uspjeh kada im u danima značajnim za Bosnu i Hercegovinu posvetimo bilo kakvu pažnju, zato to ne trebamo ni raditi“, kaže Maslo.

Nije iznenađen propalim pokušajima donošenja jedinstvenog zakona o praznicima na nivou Bosne i Hercegovine.

„Svi moramo biti svjesni činjenice koliko je teško raditi u uslovima u kojima svaki prijedlog koristan za napredak Bosne i Hercegovine i njen put ka ulasku u Sjevernoatlantski savez (NATO) i Evropsku uniju može blokirati dio vlasti koji već godinama unazad kontinuirano radi protiv Bosne i Hercegovine. Međutim, svima onima koji sebe smatraju probosanskim političarima i aktivistima takvi ishodi ne smiju biti vječiti izgovor. Potrebno je biti odlučniji, hrabriji, kvalitetnije raditi, više lobirati, te imati konkretne planove za promjene. To je jedini način da se svima nama osigura bolja budućnost“, navodi Maslo.

Ni Dautović nije začuđen osporavanjem 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska.

„Kada znamo gore objašnjeni značaj ZAVNOBiH-a uopće ne iznenađuje činjenica da je ilegalna Skupština Republike Srpske još 1992. godine, kao jednu od svojih prvih odluka izglasala poništavanje svih zaključaka ZAVNOBiH-a. Kako onda da ne ospore nešto što se kosi s temeljima uređenja tog entiteta“, pita Dautović.

Sličnog je stava i kada je riječ neuspjelim prijedlozima za dobivanje jedinstvenog zakona o državnim praznicima.

„Riječ je o temeljnim principima političkog djelovanja, a jedan dio političara se odlučio da raskine sve veze s antifašizmom. A u pogledu odnosa prema fašizmu, moguće su samo dvije opcije“, jasan je Dautović.

Ključ u obrazovanju

Ukazuje na to da je zloupotreba historije u dnevno-političke svrhe jedno od gorućih pitanja bosanskohercegovačkog društva.

„Nažalost, historija se u modernoj Bosni i Hercegovini zlostavlja na razne načine, bilo da to rade dokoni penzioneri koji se nemaju čime drugo baviti, pa im na um padne da zgrnu koji dinar na prepatriotskom osjećaju prema prošlosti u narodu, bilo da se ona koristi kao pogonsko gorivo nacionalnih ideologija. Rješenje bilo kakvih zloupotreba historije je teoretski jednostavno, no praktično teško i sporo sprovedivo. Ključ leži u obrazovanju, ne samo zvaničnom u školama, nego i nezvanično: u medijima, portalima, TV kanalima i slično. Jednom kada se mediji uozbilje i prestanu da daju prostora nadristručnjacima ili ideolozima, možemo se nadati da ćemo krenuti u ozdravljenje odnosa društva prema nauci. Iako ne prevelika, nada da će se to ostvariti ipak ostaje da tinja“, smatra Dautović.

Ni Maslo nije veliki optimista jer, kako navodi, u bosanskohercegovačkom društvu „svako sebi daje za slobodu da bude historičar“, te svako malo imamo primjere da ozbiljna tumačenja historijskih procesa pokušavaju dati ljudi koji nemaju završen ni osnovni studij iz historije.

„Naravno, ne kažem da historičari trebaju imati monopol u izučavanju historije, ali jednostavno postoje pojedinci koji svojim nestručnim nastupima štete Bosni i Hercegovini. Zamislite da kada imate problem s plućima pomoć odete tražiti kod vodoinstalatera, a ne kod ljekara ili obrnuto – kada imate problem s vodovodnim cijevima da zovete ljekare da riješe taj problem. Takvo nešto nema smisla i zato bi i mediji trebali voditi računa kome daju prostor kada su historijske teme u pitanju, jer štete koje se naprave zloupotrebom historije u dnevno-političke svrhe su dugoročne i vrlo često nepopravljive.“

Na kraju priznaje da je i velika odgovornost na historičarima.

„Svakako bismo trebali potražiti načine da rezultati naših istraživanja budu što vidljiviji javnosti. Zatim postoji i problem dijela historičara koji iz različitih interesa učestvuje u zloupotrebi historije, što je posebno poražavajuće. Sve u svemu, ljudima je nekada lakše vjerovati u mitove, nego se suočiti s istinom i zbog toga različiti pseudohistoričari i njihova djela dobivaju na značaju. Meni kao historičaru je jako žao gledati takav razvoj situacije, jer mislim da naša historija ima toliko svijetlih momenata i toliko značajne baštine da je prava šteta da dolazimo u situaciju da se promoviraju stavovi i mjesta koji nemaju nikakvu utemeljenost, odnosno predstavljaju čistu laž i obmanu javnosti“, zaključuje Maslo.

(Al Jazeera, foto: Pixabay)