Rastakanje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije krenulo je iz Srbije Slobodana Miloševića, ona je bila katalizator svih procesa koji su vodili ratu i kraju te Jugoslavije, a prve žrtve te politike bile su pokrajine, Federacija se u toj situaciji nije snašla delom i zato što je smatrala da je to unutrašnje pitanje Srbije, rekao je u intervjuu za Autonomiju profesor Tvrtko Jakovina sa Odseka za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Zagrebu. Ocenio je i da Vojvodina danas, kao jedina pokrajina u centralizovanioj Srbiji, nema nikakvu perspektivu.

Jakovina je, zajedno sa kolegama Husnijom Kamberovićem i Latinkom Perović nedavno govorio o raspadu bivše države na Novosadskom plenumu, na panelu pod naslovom „Da li je završen raspad Jugoslavije? (Zašto je Vojvodina bila prva žrtva?)“. Za Autonomiju Jakovina kaže da nije siguran da je bilo puno izgleda da se Jugoslavija sačuva od početka devedesetih jer je puno toga bilo potrošeno, između ostalog i spoljnopolitički okvir koji je u osnovi ranije činio nezamislivim raspad bilo koje evropske države – Hladni rat.

„Kada je Jugoslavija, bez važnosti koju je imala u jednom vremenu, ostajala sama sa sobom, u trenutku krize vodstva, nejasnih ideja o budućnosti Federacije, ubrzano je rastakanje. Ono je najprije krenulo iz Srbije i Srbija Slobodana Miloševića bila je katalizator svih procesa koji su vodili krahu. Zalaganje za Veliku Srbiju, koja obuhvaća veliki dio Jugoslavije, nije bila borba za Federaciju, već upravo suprotno, proces koji je strašio sve druge, koji je gurao sve druge da se organiziraju, zauzimaju obrambeni stav“, ukazao je naš sagovornik.

On je dodao da je udar na strukturu krenuo udarom na pokrajine.

„Bilo je to najlakše, jer se činilo da je to ipak dijelom stvar Srbije, bez obzira što su pokrajine bile u mnogočemu kao republike, bilo je to na početku i zato je reakcija bila konfuzna“, naveo je Jakovina.

Novi Sad je bio lakša meta

Da li je Federacija dobro reagovala što se nije mešala u dešavanja s Vojvodinom i Kosovom?

– Federacija je bila slaba za bilo što. Federacija nikada nije bila dokraja usuglašena, a kako je vrijeme odmicalo, Federacija je bila sve manje i sve beznačajnije društvo. Sve je bilo u republikama (pomalo je to bilo uvijek, čak i kad je Tito bio živ – pogledajte samo karijeru Vladimira Bakarića), ali posebno je to bilo vidljivo od osamdesetih godina dalje. Pokrajine su, što se najviše osjećalo u Srbiji, dijelu političke elite u Beogradu smetale više no što je to bilo vidljivo izvana. Onda je došlo do nastojanja da se prekomponira Federacija, a udar je krenuo na pokrajine.

Vojvodina je imala manji naboj no Kosovo, a značila je puno više ekonomski, bilo je lakše „slomiti“ Novi Sad. U određenom smislu, da, bio je to udar na Federaciju kakva je postojala, pa onda i na multikulturalnost, na spremnost da različite nacije žive jedne uz druge.

Federacija je teško mogla djelovati, nije imala prave alate, nije bila ni spremna na udar kakav je s Miloševićem došao, nije uopće shvaćala o čemu je riječ. Odnosno, članovi Predsjedništva, pa i ostalih federalnih institucija, kako to obično biva, mnoge su stvari shvaćali, ispravno detektirali, ali nisu mogli, znali kako, pa nisu ni reagirali.

Da li je to bio uvod u rat?

– Da, bio je to početak procesa koji je vodio ka sukobima i ratu. Mnogi su ipak mislili da je ono što se događa dobro, nije bilo ni previše onih koji su bili hrabri i glasni kad je Milošević i s njim Šešelj, rastakao hrvatske zajednice u Srijemu i drugdje u Vojvodini.

Udar na „druge“, događao se i drugdje, ali mnogi su, kako to obično i jest, odgovorni za šutnju i toleriranje promjene karaktera Vojvodine (kao i ostalih dijelova Jugoslavije).

Svi naši ratovi u 20. stoljeću najteže su padali manjinama ili onim narodima koji su manjinski na nekom području. Ti se kasnije niti ne vraćaju u sredine iz kojih su otišli, tako je to gotovo svugdje.

Političke elite i danas baštine nasleđe Slobodana Miloševića prema Vojvodini, kako gledate na to? Kako je moguće da je sve u Miloševićevoj politici loše, sem odnosa prema APV?

– Milošević se izgradio na odnosu prema pokrajinama, tako je počeo, tako je pokazao što može i koliko daleko ide. Ono što se i danas nasljeđuje od Miloševića iste su one politike u koje je i on uskočio, dolio benzin, izoštrio, kalkulirao i zbog svoga hazarderstva pojačao nacionalizam, vodeću ideologiju našeg doba.

Naravno da bi s detaljnijom kritikom Miloševića na red morala doći i Vojvodina, da bi se samo jasnom analizom gdje je sve počelo, moglo razumjeti što se sve dogodilo.

No, ako u društvu u osnovi i dalje imate prevladavajući stav da je Srbija u stvari bila u pravu, ako se i dalje samo fokusirate na srpske žrtve i stradanja, bez da shvatite – kao što su to i u ono vrijeme mnogi shvaćali – da je nemoguće nametanje Velike Srbije tamo gdje Srba nema u većini, da je nemoguće Veliku Srbiju stvoriti protiv svih, bez stranih i domaćih saveznika, onda je nemoguće razumijevati i same početke.

Sve dok se ne shvati da je velikodržavna politika Miloševića bila greška, dok god se nezavisnost Crne Gore smatra privremenom, a Kosovo dijelom Srbije, neće biti niti jasnog razgovora o Vojvodini.

Vojvodina bi morala biti za Srbiju kao Istra za Hrvatsku

Kada su u pitanju entitet u BiH Republika Srpska i Crna Gora, Srbija se ponaša vrlo slično kao nekada prema SAP Kosovo i SAP Vojvodina. Hoće li tu biti još posledica i kakvih?

– Pokazatelj je to samo i dalje duboke nereformiranosti, nade da će stare ideje, koje su dramatično poražene i imale katastrofalne posljedice za tolike narode i dalje da žive. U međuvremenu su se promijenile okolnosti, a svih je stanovnika, uključujući i Srba, puno manje. Manje je ljudi, manje je volje za sukobe, a oni se stalno podrgrijavaju, stalno se živi u istim narativima.

Da li će Vojvodina, trideset godina kasnije, zvanično biti poslednja žrtva raspada SFRJ?

– Vojvodina je, čini se, svoj „prime“ već imala. Manje je multietnička no ranije i već se više od 30 godina guši u potrazi za svojim novim/starim položajem, gurajući u davnu prošlost vrijednosti koje su bile najkorisnije multietničkoj Vojvodini.

Preveliki prolaz vremena ne koristi nekim idejama, a prevelika izoliranost i podređenost centru, ne djeluje dobro na autonomiju.

Vojvodina bi morala biti za Srbiju kao Istra za Hrvatsku – najrazvijeniji, nekako najbolji, najliberalniji dio zemlje. To sada uglavnom nije ili već neko vrijeme nije.

Vojvođanske vrednosti nepoželjne

Kakva je uopšte perspektiva jedine pokrajine u strogo centralizovanoj državi kakva je Srbija?

– Nema je. Nije to niti želja dijela Vojvođana, a još manje ostatka ljudi u Srbiji, a gotovo uopće vlasti. Vojvodinu treba gledati kao zreliji, kozmopolitskiji, dinamičniji dio Srbije, motor cijelog razvoja, sidrište za EU.

Ako nemate želju da Europa bude cilj, bez obzira što smo svi svjesni problema i nedorečenosti EU, onda ni vojvođanske najsnažnije strane i vrijednosti, ne mogu biti poželjene u srpskom društvu, već smetaju.

Meni se čini da je to krivo i šteta, jer mislim da bi i Hrvatskoj bilo bolje s razvijenom, stabilnom i europskim vrijednostima (ne na Orbanovski način) orijentiranom Srbijom.

Dalibor Stupar (Autonomija)