Hladnog ratnog decembra 1992. mnoge Sarajlije nisu pomišljale na novogodišnje slavlje. Pod stalnim granatiranjem i snajperima koji vrijebaju pješake na raskrsnicama, sa tankim rezervama hrane, bez vode, bez struje, bez grijanja, svakim danom samo je rastao užas prve ratne zime.

Ali bilo je to i vrijeme nevjerovatnog kulturnog otpora, jedinstvenog fenomena kojim su Sarajlije ohrabrivale sebe u najtežim trenucima i slale drugima sliku o nepobjedivosti duha.

Širom grada održavali su se podrumski koncerti pod svijećama, izložbe u haustorima, a teatarske dvorane, iako ledene i bez struje, ponovno su bile mjesta gdje glumci uvježbavaju i izvode svoje predstave. Televizija Sarajevo je, uprkos nestašici elektrčne energije i dalje proizvodila i emitirala program. Građani u opkoljenom gradu televiziju su gledali u rijetkim trenucima kada je bilo struje, ili putem generatora, ali je program emitiran i izvan Sarajeva na cijeloj teritoriji koja je bila pod kontrolom Armije BiH.

Poznati redatelj Slaviša Mašić, jedan je od stvaralaca koji su svakodnevno kreirali TV sadržaje što su stanovnicima opkoljenog grada i razorene zemlje davali nadu. Profesionalac koji je u svojoj karijeri ubilježio i TV režiju otvaranja 14. Zimskih olimpijskih igara, u opkoljenom Sarajevu je svim svojim srcem bio uz djecu. Zajedno sa svojim TV timom, potpisao je na desetine epizoda Dječije televizije. Osim toga, kao iskusan redatelj, radio je i brojne specijalne programe, te bio mentor mnogim mlađim kolegama.

“Snimali smo širom grada, u haustorima, skloništima, razgovarali s djecom koja su prenosila svoja ratna iskustva. U emisiji smo djeci davali savjete vezane uz život pod opsadom – kako da se zaštite, šta smiju a šta ne smiju dirati, davali savjete o minama, granatama, ali i trudili se da nastave živjeti normalno kada su u pitanju njihovi dječiji interesi. Bilo je tu mnog dječijih crteža, njihovog stvaralaštva i omiljeni voditelj Troko“, prisjeća se Slaviša Mašić.

Dolasci u zgradu RTV doma sami po sebi su predstavljali opasnost, zbog brojnih snajperskih tačaka. Kombi koji je prevozio radnike RTV-a inače bi primao osmero putnika, ali za vrijeme rata znalo se natrpati i njih dvadesetak. Isprva se kombi kretao glavnom gradskom saobraćajnicom, ali nakon nekoliko fatalnih slučajeva, glavna gradska žila kucavica postao je Put Života. Brojni uposlenici tom bi rutom dolazili pješice ili biciklom.

Sarajevska ratna Kosa

U jesen 1992. je grupa muzičara iz Sarajeva pokrenula je postavljanje antiratnog mjuzikla Hair (Kosa). Početnu ideju za oživljavanje mjuzikla dali su muzičar Srđan Jevđević, korograf i scenski redatelj Slavko Pervan i Slaviša Mašić, a pridružili su im se gitarista i aranžer Amir Bešo Lejzi, scenografkinja Lada Pervan, kostimografkinja Amela Vilić, koredateljica Kaća Dorić, te brojni glumci, muzičari i plesači.

Glavne uloge ostvarili su Srđan Jevđević, Amila Glamočak, Gordana Boban, Lejzi, Admir Glamočak, Dragana Glumac, tu su bili muzičari Duco Vranić, Đani Pervan, Boris Bačvić, Igor Žerajić, Izudin Kolečić, plesači Selma Štrbo, Adnan Džindo i drugi.

Naš sagovornik, Slaviša Mašić, je pokrenuo TV snimanje mjuzikla, koji je postao dio novogodišnjeg programa u noći između 1992. i 1993. godine.

„Pervan i ja smo sarađivali na postavljanju Kose na scenu i konsultovali smo se. Inače, mjuzikl “Kosa” je prikazivan i sniman u Kamernom teatru, televizijski kombi je radio na generatoru jer ni TV ekipa ni pozorište nisu imali električnu energiju. Na snazi je bio i policijski sat, pa smo mogli snimati samo do 22 sata, a zatim ostajali noćiti u dvorani jer se nismo mogli vraćati kućama.

Kamerni teatar je bio poseban doživljaj. Malo je reći da nam je bilo hladno. Kad se sjetim balerina u kostimima, mogu tek da zamislim kako je njima bilo. Uspjeli smo organizovati da nam s televizije donesu skromne obroke da bismo mogli snimiti do kraja, riža, leća…“ prisjeća se Slaviša Mašić.

Televizijska verzija donekle se razlikovala od one na sceni Kamernog teatra. Znajući da će informacija o sarajevskoj ratnoj kosi putem televizijskog signala otići u svijet, Mašić je predložio da se neke od scena snime i izvan dvorane teatra, koristeći novonastalu scenografiju srušenog Sarajeva.

„Nažalost, jednog od baletana je Caco privremeno odveo, pa smo njegove scene pokušali kasnije snimiti, ali nismo uspjeli jer je grad bio konstantno pod granatama. Ipak, neke smo s cene uspjeli snimiti u gradu, na primjer uvod kosa Admirom Glamočakom, ili sola na gitari sa Lejzijem“, prisjeća se Mašić.

Obilježavanje trideset godina ratne Kose

Na specijalnom događaju u sarajevskom ateljeu Figure, kojim je predzadnje večeri 2022. godine obilježeno 30 godina od ratnog mjuzikla Kosa i novogodišnjeg programa u kojem je prikazana, okupili su se brojni svjedoci ovog događaja kako bi evocirali uspomene.

Događaju su prisustvovali protagonisti ratnog mjuzikla Kosa – muzičari Duco Vranić, Đani Pervan, Srđan Jevđević, pjevačica Dragana Glumac…

Publika je velikim aplauzom pozdravila redatelja Nenada Pervana i pjesnika Marka Vešovića. Glumica Gordana Boban govorila je replike iz mjuzikla. U prepunom prostoru ateljea Figure izložene su fotografije koje je na premijeri prije trideset godina snimio Zoran Lešić.

Događaj je kulminirao kada je, u maniru jam sessiona izvedeno nekoliko numera iz mjuzikla, a tom prilikom su se originalnoj postavi iz 1992. pridružili gitarista Saša Ćirić i pjevačica Nina Babić.

Emocije su nadvladale brojne prisutne, koji su se u suzama prisjetili čuda kuluturnog otpora Sarajeva – ratnog mjuzika Kosa.

(Radiosarajevo.ba)