Skip to main content

TOMISLAV MARKOVIĆ: Politika vrdanja i šibicarenja – Od Miloševića do Vučića

Stav 13. окт 2022.
6 min čitanja

Predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću retko se događa da izgovori nešto istinito. Tokom decenija bavljenja politikom na radikalu svojstven način prosto je ogrezao u laži i manipulacije, više ni on ne zna šta je stvarno a šta imaginarno, a istina mu se omakne samo kad se nađe sateran u ćošak bez mnogo manevarskog prostora. Dok je boravio u New Yorku, na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, predsedniku se neoprezno omakla jedna takva istinita tvrdnja koja otkriva mnogo više od onog što je govornik nameravao.

Pre nego što je izustio nekoliko istinitih reči, Vučić je masno lagao u govoru pred praznjikavom salom, a najsramnija laž je da Srbija nikad nikog nije napala. Sramotno je bilo i poređenje Ukrajine sa Srbijom, to može da prođe samo u nacionalističkim lažipričama predsednika i njegove družine, u stvarnosti je Ukrajina žrtva agresije, a Srbija je devedesetih bila agresor, dakle isto ono što je Rusija danas.

Nije tu bio kraj sramoćenju Srbije koja ne samo da uporno odbija da uvede sankcije Rusiji, već ima i medije i javnost koji zdušno podržavaju Putinov zločinački pohod. Za dodatnu podršku zločinačkom kremaljskom režimu pobrinuo se ministar spoljnih poslova Srbije Nikola Selaković koji je pred kamerama kočoperno potpisao Plan konsultacija sa ruskim kolegom Sergejem Lavrovim. Nakon što su Vučić i njegova posluga pokazali celom svetu na čijoj su strani, naš predsednik se pojavio pred domaćim novinarima, pa je dežurnoj pratilji sa TV Pink objasnio svoju poziciju: “Pustite nas da se snalazimo i vrdamo. I kada moram tako da kažem, ja ne shvatam da ljudi to ne razumeju”.

Politička vrdalama

Najzad da i od predsednika čujemo malo istine. Vučić je sasvim nesvesno i nehotično u jednoj rečenici sažeo suštinu srpske politike u poslednjih 35 godina. Vrdanje, izvrdavanje, muljanje, šibicarenje, bežanje od odgovornosti na sve moguće načine, panično bekstvo od toga da se život i svet shvate ozbiljno, da se razume vreme u kojem živimo, težnja da se nikad ne odraste, da zauvek ostanemo kao deca koja ne odgovaraju za svoje postupke – tako već decenijama izgleda politika u Srbiji. I ne samo politika, sličan model ponašanja prisutan je u svim sferama života.

Ako pogledamo šta naprednjačke vlasti rade otkad je počeo rat u Ukrajini, to je čisto vrdanje, odbijanje da se zauzme jasan stav osude agresora. Zapravo se radi o podršci ruskim zločincima, rušiteljima i ubicama, samo što Vučić i družina pokušavaju da obmanu zapadne partnere da je Srbija tobož neutralna. Kao da je moguće biti neutralan kad je u pitanju opredeljivanje između ubice i žrtve. Slično je i sa spoljnom politikom koju vodi Vučić otkad je na vlasti: zvanično drži zemlju na evropskom kursu, a istovremeno čini sve što je u njegovoj moći da Srbija nikada ne uđe u Evropsku uniju. Ne usaglašava srpsko zakonodavstvo sa evropskim, umesto da uređuje državu, on je razvaljuje, uništava institucije, guši slobodne medije i pljačka sopstvene građane. Umesto da poboljšava vladavinu prava i da sređuje stanje u pravosuđu, Vučić nastoji da podjarmi pravosudni sistem tako da radi u korist moćnih i bogatih, a vladavina prava je kod nas misaona imenica. Uzima silne novce od Evropske unije da bi gradio sistem koji podseća na Putinovu autokratiju – tipično licemerno ponašanje političke vrdalame.

Ni prethodne, demokratske vlasti nisu bile mnogo bolje. Iz vremena Borisa Tadića potiče promašena doktrina o četiri stuba spoljne politike (Kina, Rusija, EU, SAD), što je tipičan primer vrdanja, migoljenja i šibicarenja, zapravo još jedan oblik nastojanja da ne uđemo u Evropsku uniju. Tu spada i muljanje oko Kosova: umesto da priznaju nezavisnost susedne države i da objasne građanima kako je do otcepljenja došlo, da se distanciraju od pogubne Miloševićeve politike, naši političari uporno skrivaju istinu i navodno se bore za Kosovo, iako je jasno da građani bivše srpske pokrajine ne žele da budu deo Srbije. Biće da s tim imaju veze masovno proterivanje Albanaca s Kosova, silni ratni zločini, ubijanje civila, hladnjače sa leševima, masovne grobnice u Batajnici – što ogromna većina političara raznih usmerenja redovno prećutkuje.

Odbijanje da se pogleda istini u oči

Nije Vučić usamljen u politici vrdanja, i najveći deo opozicije sledi isti princip. Ni oni ne priznaju nezavisnost Kosova, nije im strana politika Srpskog sveta, nemaju ništa protiv klerikalizacije i podjarmljivanja Crne Gore, ne pada im na pamet da Srpskoj pravoslavnoj crkvi ograniče političko delovanje, za Republiku Srpsku nisu baš sigurni kako je nastala i kakav joj je status, slabo ih zanima suočavanje sa prošlošću i okretanje budućnosti na jedino zdravim osnovama, koketiraju s nacionalizmom i zalažu se protiv ulaska Srbije u NATO savez. Opozicija bi trebalo da se razlikuje od vlasti, što i sama reč kaže, ali to uglavnom nije slučaj, čast retkim izuzecima.

Nije takvo sumanuto ponašanje od juče, i devedesetih je najveći deo opozicije bio ujedinjen u podršci Miloševićevoj ratnoj politici. A tome je prethodilo takođe jedno veliko vrdanje i šibicarenje, pokušaj da se zaustavi tok istorije, da se izbegne ono što je neminovno. Pao Berlinski zid, raspada se Sovjetski Savez, uvodi se demokratski sistem širom istočne Evrope, a mi koji smo bili najnaprednija socijalistička zemlja umesto da prednjačimo u tom procesu – našli smo način da izvrdamo tok istorije.

Oživeli smo stare nacionalne mitove, podjarili šovinističku mržnju, neobuzdano se predali nacionalizmu, obožavali smo Slobodana Miloševića kao nacionalnog mesiju, a prezreli Antu Markovića koji je jedini zagovarao put u budućnost i bio u skladu sa epohom. I do dana današnjeg ostali smo privrženi tom destruktivnom izboru, sve nam je lakše nego da se suočimo sa samima sobom i onim što smo učinili.

Neprestano vrdanje, migoljenje, odbijanje da se pogleda istini u oči, odbijanje da se konačno kaže kakav smo civilizacijski i moralni debakl doživeli devedesetih, uporno okretanje glave na drugu stranu od najstrašnijih problema, izbegavanje obračuna sa velikosrpskim nacionalizmom kao izvorom svekolikog zla i pustošenja, uporno odbijanje da se zauzme jasan i čvrst stav, da se opredelimo za koji smo sistem vrednosti – to su osnovne karakteristike našeg političkog života. Kud god se okreneš, vidiš samo vrdanje i zamajavanje: Srbija nije ni na istoku ni na zapadu, mi smo nešto između, hoćemo u Evropu ali pod našim uslovima, nećemo u NATO ni po koju cenu, nalazimo se na evropskom kontinentu ali bismo radije u savez sa Rusijom i Belorusijom…

Glumatanje žrtve i izbjegavanje odgovornosti

Nije vrdanje karakteristično samo za politiku, to je dijagnoza koja važi za čitavo društvo, za milione, za sve glasače Miloševića i Šešelja, za ogromnu većinu ljudi. Većina večno traži neke izgovore za sve, od očajnog stanja u društvu i državi pa do ličnog nivoa. Zna se ko nikad nije odgovoran ni za šta – mi, to se nekako podrazumeva, a krivac će se već naći. Postali smo nacija vrdalama, nije ni čudo što nam vlada ovaj vrhovni vrdalama, a i prethodnici su mu bili od iste sorte. Autoritarna politička kultura jednostavno traži vođu i teži jednopartijskom sistemu, jer bi građani težak teret odgovornosti za sopstveni život da skinu sa svojih pleća i prebace ga na nekog drugog. Ko god se ponudi da bude vođa nacije taj nailazi na topao doček, od Miloševića, preko Koštunice do Vučića.

Otuda i neprestano insistiranje na autoviktimizaciji, to je takođe jedna forma vrdanja i izbegavanja odgovornosti. Večno glumatanje žrtve postalo je tako sveprisutno da se od njega ne može disati. Pokrenuli smo četiri rata, naša vojska, paravojska i policija počinile su najstrašnije zločine u Evropi posle Drugog svetskog rata, držali smo gradove pod opsadom, sravnjivali ih sa zemljom, masovno ubijali civile, osnivali konc-logore, vršili masovna silovanja, zakopavali pobijene civile u masovne grobnice, iskopavali smo leševe i premešteli ih u sekundarne i tercijarne grobnice da bismo zataškali svoja zločinstva, teško je pobrojati sva zla koja smo počinili – a i dalje smo mi najveće žrtve.

NATO nas je bombardovao, što nam služi kao izgovor da mrzimo čitav zapadni svet, a niko da se zapita otkud to bombardovanje, da mu nije nešto prethodilo, da nismo možda nešto skrivili. Mnogo je lakše glumiti žrtvu nego saznati istinu o sopstvenim zločinima kojima se ni broj ne zna. A nema ništa udobnije od uloge žrtve – jer žrtva nije ni za šta odgovorna. To je samo još jedan pokušaj vrdanja i izbegavanja odgovornosti za sopstvene nečasne postupke.

Duh palanke i izvrdavanja

Najstrašnije je to što politika vrdanja nije posledica počinjenog zla, niti se iscrpljuje u odbijanju suočavanja sa prošlošću, već prethodi katastrofi devedesetih, starija je i od Miloševića, i od Šešelja, i od Koštunice, i od Vučića, i od svih njihovih glasača. Vrdanje je zapravo pokušaj prevare, na to je Vučić i mislio kad je u New Yorku izrekao navedene reči, on nastoji da obmane i Evropsku uniju i Sjedinjene Američke Države i svakog na svetu. Prevara je osnovni princip vrdanja kao političke prakse, ali i kao životne filozofije.

Sve to nam je odavno poznato iz Filosofije palanke Radomira Konstantinovića koji piše kako duh palanke veruje da je “vrhovno načelo svuda: u odnosima čoveka i čoveka, ali i u odnosima čoveka i same egzistencije (samog njenog bića), načelo prevare. Uvek je reč samo o tome ko će koga prevariti, pa i u ovome potonjem odnosu, u odnosu čoveka prema samoj egzistenciji”. Nikada duh palanke ne izvodi stvari na čistac, niti prihvata odgovornost, već uvek vrda, manipuliše, obmanjuje i sebe i druge, jer veruje samo u prevaru.

Nije to slučajno, već je usko skopčano sa pomenutim glumljenjem žrtve. Konstantinović veli: “Prevara koju on namenjuje životu vraća se njemu samom: prevareni život je njegov život, on sam, a prevara je jemstvo osećanja ugroženosti i opljačkanosti koje je osnovno osećanje duha palanke”. Kad se čovek neprekidno oseća opljačkano, kad veruje da ga je zli svet zakinuo, da je žrtva nekakvih zlih sila, on neminovno vidi sebe isključivo kao pasivnu žrtvu, a ne kao aktivnog subjekta odgovornog za sopstvene izbore i postupke.

Takva lažna pozicija ne ostavlja mnogo prostora za delovanje, ugroženom i opljačkanom subjektu koji odbija da bude subjekt preostaje samo da vara, vrda i obmanjuje. Lažno stanje duha neminovno vodi do tobožnje politike kakvu gledamo već decenijama. Lepo kaže Konstantinović: “Politika ovog sveta je politika prevare jer je sama (ta politika) zasnovana na pokušaju prevare egzistencije”. Ili, što bi rekao Vučić – pustite nas da se snalazimo i vrdamo. Jer ni za šta drugo nismo ni sposobni.

(AJB, foto: Gradski portal)