Cijela regija oprašta se od Halida Bešlića. Opraštaju se kolege muzičari, glumci, umjetnici, političari, pisci… Spisateljica iz Splita Slobodanka Boba Đuderija napisala je:

„Hvala ti jer si mi ukazao na čudesne trenutke u životu – kad se iz čista mira zalijepimo za pjesmu pjevača kojeg u stvari nismo ni slušali. Za pjesmu iz one vrste glazbe koja je postojala negdje paralelno s mojim Talking Headsima, Dire Straitsima, sa svim rokijama koje su me definirale, uz koje sam rasla i nikada ih nisam prestala slušati“.

Beogradski pjesnik Stefan Simić na svom FB profilu:

„Otišao je Halid Bešlić. Neko ko nas je sve okupljao, kao dobri duh. Još jedan iz prve postave reprezentacije nezaborava. Ako postoji mjerna jedinica za oslobađanje emocija – on je to bio. (…) Ko hoće da upozna ono najljepše od Bosne – treba da upozna Halida, kao spoj svega toga. Kada pjeva Halid, kao da pjeva Bosna“.

Pobratimstvo lica u svemiru

Oprostili su se od Halida i svi mediji u bivšoj nam zajedničkoj državi. Čak su i Vučićevi ozloglašeni tabloidi na trenutak zaboravili na svoju krvožednost i objavili nekrologe slične onima u nezavisnim medijima, pune tuge, pijeteta i poštovanja.

Potvrdilo se još jednom da je Halid bio voljen i poštovan od Vardara pa do Triglava, da je to čovjek koji je, gotovo neprimjetno, postao možda posljednji zajednički imenitelj prostora koji se nekad zvao Jugoslavija, a danas ga zovemo regija.

Njegove pjesme nisu imale pasoš, pjevale su se i u Sarajevu i u Beogradu, i u Zagrebu i u Skoplju, i svuda između, kao da granica nikada nije ni bilo. U vremenu kada se sve dijelilo – teritorije, jezici, ljudi, čak i emocije – Halid je ostao nepromijenjen, stamen u svojoj jednostavnosti i u onom blagom ljudskom dostojanstvu koje je, paradoksalno, djelovalo moćnije od svake politike i svake ideologije.

Bio je dobri duh Bosne, koji je spajao čitavu regiju, sve ljude dobre volje, i podsjećao nas da smo svi dio istog svijeta.

Čak i devedesetih godina, u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, njegove pjesme nisu prestajale da se pjevaju u Srbiji.

Na svadbama, u kafanama, na proslavama, pjevalo se Neću, neću dijamante, I zanesen tom ljepotom, Zlatne strune, kao da se time priziva neki izgubljeni svijet, kao da se u tom pjevanju čuvao komadić zajedničkog sjećanja na predratni život, kad smo još bili ljudi, prije nego što smo ozvereni nacionalizmom i šovinizmom.

To nije bila nostalgija – to je bio dokaz da muzika, kad je iskrena, kad dolazi iz srca, ne poznaje mržnju. I da uprkos svim podjelama, mrzilačkim ideologijama indukovanim iz elitnih intelektualnih i političkih krugova – postoji neko zajedničko ljudsko jezgro svih nas koji živimo na ovim prostorima. To je ono Tinovo „pobratimstvo lica u svemiru“ koje uvijek opstaje, uprkos svemu.

Oličenje bosanskog duha

Halid je bio oličenje bosanskog duha koji se teško objašnjava, ali se lako prepoznaje kao otvoren, blag, duhovit, čovjekoljubiv…

Ne samo na riječima, već i na djelu, o čemu svjedoče nebrojena humanitarna djela koja je učinio, često skriveno i anonimno, daleko od očiju javnosti. Širio je dobrotu i čovjekoljublje spontano, kao što čovjek diše, pa tako mediji ovih dana pišu da je tajno pomagao narodnu kuhinju, ne želeći da se to zna.

„Mogu ja voziti bijesni automobil, snimati milionske spotove, ali zašto bih to radio dok moj susjed nema za hljeb? Meni je zadovoljstvo nahraniti njega, otići u javnu kuhinju, dati svoj doprinos, nahraniti danas sto gladnih usta ili u dječjem domu donirati novac. Volio bih kada odem da me pamte kao dobrog čovjeka, a ne kao dobrog pjevača“, tako je govorio Halid, a tako je i živio.

I tako ga i pamte – kao dobrog čovjeka.

U tome je valjda i dio tajne njegove popularnosti koja je odavno prešla granice bosanskohercegovačke domovine. Moćnim glasom i čistom emocijom Halid je spajao ljude i narode, ali i visoku i popularnu kulturu. On je vjerovatno jedini pjevač narodne muzike koji je postao ikona savremene vizuelne umjetnosti, u ciklusu radova Saše Bukvića „Više volim Halida nego Vorhola“.

Spajao je Halid i muzičke žanrove, prevazilazio i tu vrstu kod nas duboko ukorijenjene podjele. U jednom intervjuu, na pitanje novinara Draže Petrovića „Za vas kažu da ste bluzer u duši. Jeste li vi bluzer ili narodnjak?“, Halid je odgovorio:

„Ja sam roker! Ja sam sevdah-rok. (…) Moj bluz je sevdah-rok“. Spajao je naizgled nespojivo, pa što ne bi spojio i nas, ovako besmisleno razjedinjene, u raskomadanoj zemlji.

Oplakivanje vremena koje prolazi

Narodnjaci nikad nisu bili moja „šolja čaja“, ne samo narodnjaci, već i svako prenaglašeno, suviše direktno izražavanje emocija, pogotovo te silne pjesme o nesretnim ljubavima, u milion sličnih varijacija.

Čovjek ne može da bira ono što voli, niti mu to treba nametati, nije to ni moguće, ali može da razumije zašto drugi ljudi nešto vole i da shvati da smo negdje, u dubini duše, svi jedno te isto, isto meso, ista kost. Mladalačka nadobudnost i isključivost s vremenom, na sreću, prođu i ustupe mjesto otvorenosti i razumijevanju istinski drugog i drugačijeg.

Poslije smrti Đorđa Balaševića, još jednog simbola jugoslovenskog zajedništva kog je oplakala cijela bivša nam domovina, postalo mi je jasno da sve te balade o izgubljenim ljubavima imaju i dublje značenje. Tu se radi o onome što je napisao Luj Ferdinand Selin:

„Svako od nas na svoj način oplakuje vrijeme koje prolazi“. Ne pogađa slušaoce Lijepa protina kći zato što su nekad u vrbaku voajerisali neku djevojku u koju su se zaljubili, dok se kupa u rijeci, niti ih pogađa Miljacka, pjesma sa sličnom temom, jer je voljena djevojka „srce dala drugome da ga isprosi“, nego zato što imaju osjećanje neminovnog gubitka, života koji izmiče, neumitne prolaznosti svega do čega nam je u ovom životu stalo. Poredak postojanja je tako ustrojen da ćemo gubiti jednu po jednu važnu stvar, i na kraju ćemo i sami nestati.

Motiv nesretne ljubavi je najlakši način da se doživi i shvati prolaznost, da se izrazi osjećanje gubitka i propadanja, taj motiv je kao neka vrsta agenta osjećanja gubitka, neminovne melanholije. Nisu samo „sve prave ljubavi tužne“, nego je ljudska sudbina tužna, naš položaj u svijetu, naša ljudska situacija, ustrojstvo svega je takvo, takav je namrgođeni poredak svijeta.

Sve se rasipa i otiče kroz prste, kao pijesak, a pjevači oplakuju vrijeme, metafizičko, koje ne razumijemo. Svaki „čovjek je uvijek na gubitku“ (…), to su dobro znane riječi dijela odlomka iz Kur’ana, koje je Meša Selimović stavio kao moto romana Derviš i smrt. I o tome zapravo pjevaju Halid, Balašević i mnogi drugi pjevači i pjesnici. I o tome da „jaka kao smrt je ljubav“, kako veli sveta knjiga hrišćana.

Svega će biti, samo neće biti nas…

Muzički žanrovi, narodnjaci, rokeri, bluzeri, reperi – sve je to sporedno, to su samo fioke, etikete koje lijepimo da bismo se lakše orijentisali. A ponekad i da bismo imali još jedan povod za polemiku i svađu.

Halid je bio iznad i izvan svega toga, on je imao drugačije i dublje osjećanje života, kao i svaki autentičan pjevač i talentovan čovjek. Svi smo smrtni, svejedno da li mislimo o tome ili ne, da li se s tim suočavamo ili potiskujemo svijest o nestanku, da li se time bavimo filozofski ili se uopće ne bavimo. Takođe, sve osnovne emocije su svima zajedničke, razlikuju se samo načini na koji ih izražavamo.

Rijetki su oni koji govore i pjevaju iz tog dubokog zajedničkog ljudskog jezgra, iz suštine onoga što jesmo kao vrsta – bića nedostatka, bića želje koja ne može da bude utažena, smrtnici.

Halid je bio među tim rijetkim pojedincima, otuda i njegova popularnost, slava, otuda i silna ljubav prema njemu i njegovim pjesmama. Jer „svega će biti, samo neće biti nas“, kako je pjevao u pjesmi Malo je, malo dana.

Mada vjerujem da bi se složio i sa stihovima Vislave Šimborske:

„Ne postoji život / koji barem na trenutak / nije besmrtan. / Smrt / tačno za taj trenutak uvijek zakasni“.

U Halidovom životu bilo je mnogo takvih trenutaka koji će nastaviti da traju i poslije njegovog fizičkog odlaska, kroz pjesme koje je stvorio i kroz dobrotu koju je širio svuda oko sebe.

(Radio Sarajevo)