Oslobađanje Kosova je omiljena delatnost srpskih intelektualaca, duhovnika, umnika i ostalih poklonika nemanuelnog rada. Ko šta radi, naša inteligencija ide u boj za kolijevku srpstva. Povremeno im pogled skrene i ka nekoj drugoj srpskoj zemlji koju valja osloboditi, pomjere fokus na Crnu Goru, zraknu malo prekodrinsko-prekoplotski, jedno vrijeme su čežnjivo gledali i u pravcu Hrvatske, ali to se nije baš najbolje završilo po ujedinjenje vaskolikog srpstva. Sve prolazi, samo boj za Kosovo ostaje konstanta srpske misli, nadahnuća i izdahnuća.

Zasjednu tako mudre glave, pa se odaju maštarijama, u mislima se prenose na Kosovo ravno, staju uz rame čestitoga kneza i biju ljuti boj sa trenutno aktuelnim neprijateljima. Taj pomalo bizarni hobi u internim rodoljubnim krugovima nosi naziv briga za narod, staranje o nacionalnim interesima, čuvanje kosovskog zavjeta a ponekad dobije i formu ozbiljnog naučno-fantastičnog skupa ili okruglog stola, pa na ćoše.

Kosovski zavjet u voznom stanju

Prije neku godinu okupili su se vitezovi okruglog stola u Matici srpskoj, drevnoj kulturnoj instituciji, da prozbore koju mudru riječ na vječnu temu „Kosovo juče, danas, sjutra“, a sve u sklopu unutrašnjeg dijaloga o južnom srpskom susjedu, u aranžmanu Aleksandra Vučića i njegovih umnih čauša. Čega sve tu nije bilo, trista čuda i još ponešto. Ugledni univerzitetski profesor, književni kritičar, član mnogih žirija, arbitar književnog ukusa Jovan Delić mučenički raspalio kako „kosovski zavjet ne nudi ni poslastice, ni šargarepe, ni bolji život“, što on najbolje zna i to iz ličnog iskustva, jer je već nekoliko puta poginuo na Kosovu, čuvajući oba zavjeta, i Lazarev i Obilićev.

Vladika Irinej Bulović se okomio na malodušne Srbe, defetiste koji su pali u apatiju zbog sitnice kakva su četiri izgubljena rata, potpuno besmislena, te propratnog nacionalnog poraza na svim poljima, najvećeg u istoriji zemlje i nacije. Sjetio se episkop kako „Rusi imaju lijep izraz ‘poraženčestvo’“, udario na bezvoljnost i mirenje sa stvarnošću, pa podsjetio na epske stihove: „Boj ne bije svijetlo oružje, nego srce u junaka“. Citat ne glasi baš tako, malo mu je krnj ovaj deseterac, jedva do lirskog osmerca dobacuje, nije to metar za junačka djela i podvige, ali kome je do metrike dok najskuplja srpska riječ odlazi na doboš.

Lingvista Miloš Kovačević, zakleti borac za ćirilicu, alergičan na nove riječi za zanimanja koja obavljaju žene, zavapio je kako Albanci „kulturnih vrijednosti na Kosovu nemaju“, drugi su dodatno zamrzavali konflikt služeći se mentalnim frižiderom sa četiri ocila, treći su mudrovali o „gradu transcendentalnog optimizma“, četvrti su se naoružavali vekovnom baštinom i beskrajnim strpljenjem, peti su repetirali „najvitalniji sloj nesvjesnog“ prethodno napunjen arhetipskim naslagama sumnjive zelenkaste boje, šesti su se oglašavali iz zone istorijskog sumraka i tamnog vilajeta, a svi zajedno su očuvali kosovski zavjet u voznom stanju, nije mnogo prešao, prošao je generalku, tako da je spreman za nove ratne pobjede.

Ništa se ne mijenja, ništa ne teče

U duhu budućih ratnih pobjeda zborio je filozof Časlav Koprivica, ponavljajući kosovsku zakletvu svojim riječima. On smatra da jedini unutrašnji dijalog o Kosovu „koji nije nečasno voditi bio bi onaj dijalog koji bi se vodio u Generalštabu kada za to kucne čas”. Potom je objasnio esenciju suštine bitka i bivstvovanja: „Kosovska bitka nije tek povjesni događaj, već je ono krajnje rijetko sobitje kojim su se dotakli nepovratno, zauvijek prepleli polje događaja, dimenzija vremenitosti i prostranstvo nedogađanja. Naime, tačka uvjek jednakom i nepromjenjljivom ostajuće vječnosti”.

Filozof osjeća obavezu prema kosovskim junacima, prema svojim „kosovopoljskim precima, duhovnim i krvnim“, te prorokuje kako će obavezu ispuniti: “Taj oružani povratak na polje od oružja ponovo nam predstoji. Svako naše napuštanje Kosova, samo fizičkog Kosova, značilo je da ga napušta i naše oružje, kao što i svaki naš povratak mora biti s oružjem, a vjerovatno, nažalost, kao i u prošlosti, pomoću oružja”. Skroman filozofski zaključak koji se svodi na istrebljenje onih par miliona albanskih uljeza, na jedan solidan genocid, sve u skladu sa zavetom za koji umne glave tvrde da je naša verzija Novog zavjeta. Teško je zamisliti veću blasfemiju, ali od ovih specijalista za kvazipatriotsko bulažnjenje ništa drugo se i ne može očekivati.

Uopšte, naši nac-intelektualci su vazda spremni na žrtve, pa povodom Kosova tolkuju o našoj spremnosti na žrtvu, o nužnosti žrtve, o uzvišenosti žrtvovanja – a svi su živi i zdravi. Ogromna većina onih koji prizivaju novi rat i naslađuju se mentalnim slikama pogibije i pokolja – u vrijeme rata na Kosovu bili su ljudi u najboljim godinama, mogli su da daju život za otadžbinu bez po muke, ali eto, nekako im se nije dalo. Po tome se prepoznaju prave patriote: oni uvijek prežive nacionalne tragedije o kojima neprestano kukumavče. Dok sirotinja biva žrtvovana, umni rodoljubi sjede u svojim udobnim kabinetima, za univerzitetskim katedrama, na institutima i mirno guraju nevoljnike u propast.

Sve se mijenja, sve teče, rekao bi jedan drugi filozof koji nije mnogo mario za lažna patriotska osjećanja, a pogotovo nije pokušavao da od njih napravi filozofsku pitu, jedino ovi naši kosovski čemernici gude jednu te istu tugovanku na tom svom instrumentu sa jednom žicom i jednom fiks-idejom, kao pravi monomani. Sve ovo što se danas priča o Kosovu, govorilo se i juče, i prekjuče, i prije deset, i pre trideset godina. A to je opet varijacija na kosovsku temu iz XIX veka.

Smrtno ozbiljna država

Slične ratne priče čitao sam prije desetak godina na Novoj srpskoj političkoj misli, tamo je pravnik Branko Pavlović objavio tekst „Najteže peku ropske suze“, i tu je sve vrcalo od SMB-ideja i poziva na novi Kosovski boj. Tu se samo frazetine mijenjaju, a suština ostaje ista. Danas su u igri gorenevedene mudrolije, nekad se zborilo o ozbiljnoj državi, a očuvanje teritorijalnog integriteta je sve vrijeme u modi. Tako je Pavlović pisao kako očuvanje famoznog teritorijalnog integriteta predstavlja integralni dio „izgradnje ozbiljne države“.

Čini se da je ozbiljna ona država koja ne brine o svojim građanima, već isključivo o teritorijama. Građani su ionako načinjeni od trošnog ljudskog materijala, sve je to odveć propadljivo i previše smrtno, takoreći neozbiljno. Kako da gradiš ozbiljnu državu sa građanima kad od njih „svak u prsima truleža usjev nosi“, što bi rekao Sterija? S druge strane, teritorija je večna. Ili bar dugovječna. Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a Kosovo stoji tamo gde je odvajkada i bilo. Ni Pavloviću nije bio problem da zatraži žrtvovanje od svog naroda, baš kao ni današnjim umnicima, pa je pisao kako je „izgradnja ozbiljne države težak posao i zahtijeva žrtve. Mnogo rada i ne male žrtve“.

Pošto je tad predlagao drastično povećanje vojnog budžeta i vojnu obuku za muškarce koji nisu služili vojsku, nije teško zaključiti da je ozbiljnost države o kojoj je govorio poprilično smrtna. To nije država koja predstavlja servis građana, naprotiv. Ne služi ozbiljna država građanima, već građani služe njoj. A ta služba ponekad zahtijeva od podanika i da žrtvuju svoj život, ne bi li država postala još ozbiljnija. Pošto ljudski život ne vrijedi ništa, a vrijednost države je neupitna. Takva ozbiljna država je možda raj za kamikaze i ostale samoubice, ali u njoj niko ozbiljan ne bi živio.

Ljubitelji tuđe smrti i tuđe mrtve dece

Nigde se ne vidi da su nacional-dušebrižnici koji ležerno preporučuju građanima Srbije da se žrtvuju za njihove ozbiljne ideje, i sami spremni na neku žrtvu. Svi oni koji bi rado da vide mobilisanu vojsku kako maršira na jug, nigde ne objašnjavaju zašto nisu obukli uniformu, uzeli pušku u ruke i otišli da brane Kosovo dok je rat trajao, kad su već imali priliku da svoje ideje primene u praksi.

Valjda je takva podjela rada u ozbiljnoj državi, proizvođači ratobornih ideja ne mogu da budu topovsko meso. Neki red ipak mora da se zna. A ionako uvijek ima dovoljno tuđe djece čiji životi vrijede Molohovim žrecima samo kad se ugrade u temelje „teritorijalnog integriteta“, „ozbiljne države“, „odbrane svete srpske zemlje“, “kosovskog zavjeta”, “tačke uvjek jednakom i nepromjenjljivom ostajuće vječnosti” i ostalih zvučnih banalnosti.

Ko šta radi, nacionalistički intelektualci pozivaju na nove ratove i mjerkaju omladinu koja bi u tom novom okršaju trebalo da pogine. Svim takvim tanatoljupcima, tačnije – ljubiteljima tuđe smrti i tuđe mrtve djece, najbolje je odgovorio Bogdan Bogdanović u intervjuu za “Borbu” 12. oktobra 1991. godine: “U mašti se, ponekad, obraćam mladima riječima: zašto biste se, deco, prepustili frustracijama svojih očeva i dedova. Oni koji vas danas tjeraju u rat imali su dovoljno vremena da obave zadatke koje sada vama trpaju u njedra i šalju vas da grizete slavonsko blato. Ako se od vas traži da ginete za srpstvo, pitajte zašto niko od njih nije poginuo za srpstvo u proteklih pedeset godina… Takvima kao što su današnji pozivari imali smo običaj, mi deca, predratni dečaci, da dovikujemo: ‘Ej, jesi li ti onaj što si poginuo na Kajmakčalanu!’“

Krajnje je vrijeme da djeca na ulici počnu da presreću razne koprivice, pavloviće, kovačeviće, bećkoviće, vuksanoviće, koviće, anđelkoviće, vladušiće i ostale dimitrijeviće, i da ih lijepo zapitaju: “Čiča, čiča, jesi li ti onaj što si poginuo na Kosovu?“

(Antena M, Foto: Ustupljena fotografija)