Uknjizi dokumentarne proze “Rabljeno doba” nobelovke Svetlane Aleksijevič nalazi se i ispovest koju je spisateljici izgovorila Ana Maja, arhitektica. Možda je to njeno pravo ime, možda je i pseudonim, svejedno, ispovest je autentična, faktografska, kao i sve druge u knjigama Svetlane Aleksijevič. Aninog oca su uhapsili 1937. godine, u vreme velike staljinističke čistke, pre nego što je ona bila rođena. Majku su uhapsili malo kasnije, kad je Ana imala samo četiri meseca.

Razlozi hapšenja i deportovanja u gulag nisu navedeni, nije ni bitno, ionako su u logore slali nevine ljude, a krivicu su izmišljali islednici. Otac je radio na železnici, verovatno je optužen za diverziju ili izdaju domovine, a majka je najverovatnije – kao i veliki deo žena – uhapšena kao član porodice, zbog srodstva sa “narodnim neprijateljem”. Nakon perestrojke oboje su rehabilitovani, kao i milioni drugih koji su bili osuđeni na pravdi Boga.

Deca iz zone

Zajedno sa majkom NKVD-ovci su pokupili i bebu, i strpali je u logor. Dve starije sestrice majka je uspela da pošalje kod tetke, očeve sestre, ali je NKVD naredio da se pošalju u Smolensk, u dom za nezbrinutu decu: „Djeca će biti u domu. Možda će odrasti kao komsomolci“. Ana kaže: “Čak ni adresu nisu dali. Djevojčice smo našli kada su već bile udate i imale svoju djecu. Nakon mnogo, mnogo godina”.

Nije Svetlanina sagovornica bila jedino dete u gulagu Karlag, u Kazahstanu, naprotiv, mnoga deca su bila zatvorena s roditeljima. “U logoru sam do treće godine živjela skupa s mamom. Mama se sjećala da su mala djeca često umirala. Zimi su ih trpali u velike bačve i tako su ležali do proljeća. Izgrizli bi ih štakori. U proljeće su sahranjivali… Sahranjivali ono što je ostalo… Poslije treće godine djecu su uzimali od majke i smještali u dječju baraku. (…) Ujutro smo kroza žicu vidjeli naše mame: prebrojavali su ih i vodili na rad. Odvodili su ih izvan zone kamo mi nismo smjeli ići. Kad su me pitali odakle sam, odgovarala sam: ‘Iz zone’. Izvan zone je bio drugi svijet, nešto nejasno, što plaši i za nas ne postoji. Tamo je pustinja, pijesak i suho kovilje. Činilo mi se da je pustinja do samog kraja i da nema drugog života osim našeg. Čuvali su nas naši vojnici, kojima smo se ponosili. Imali su zvjezdice na kapama…”

I tako je proticalo detinjstvo u logoru: “Sjećam se kako je mirisao komadić dinje koju je mama donijela, veličine gumba, u nekakvoj krpici. I kako su me jednom dječaci pozvali da se igramo s mačkom, a ja uopće nisam znala što je to mačka. Donijeli su je izvan zone, jer u zoni nije bilo mačaka, ne bi preživjele jer nije ostajalo nikakvih ostataka hrane, sve smo skupljali. Sve vrijeme smo gledali pod noge ako bi se što našlo da se pojede. Jeli smo nekakvu travu, korice, oblizivali kamenje. Htjeli smo nečim počastiti mačku, ali ništa nismo imali pa smo je hranili svojom slinom poslije ručka i – ona je jela. Jela je! Sjećam se kad mi je mama jednom htjela dati bombon. ‘Anečka, uzmi bombon!’ – pozvala me kroza žicu. Zaštitari su je tjerali… Ona je pala… Vukli su je po zemlji za dugačku crnu kosu… Bilo mi je strašno, a uopće nisam znala što je to bombon. Nitko od djece nije znao što je bombon”.

Mi mirišemo na zatvor

Kad napune pet godina, logorsku decu su odvozili u dečji dom koji se takođe nalazio u zoni, u nekom od okolnih naseljenih mesta. “Natrpali su nas u kamion i povezli. Mame su trčale, kvačile se za kamion, vikale i plakale. Sjećam se da su mame stalno plakale, a djeca rijetko. Nismo bili ćudljivi, ni razmaženi. Nismo se smijali. A naučila sam se plakati tek u domu”.

U domu su decu tukli, za svaku sitnicu, a najčešće bez razloga. Stalno su im govorili: „Tvoja je mama loša, ona je naš neprijatelj“; „Vas se može i ubiti zato što su vaše mame neprijatelji”. Učili su ih da je njihova mati – domovina. A otac – zna se ko: “Najviše su nas učili voljeti druga Staljina. Prvo pismo u životu smo pisali njemu – u Kremlj. To je bilo tako… Kad smo naučile slova, dali su nam bijele listove i po diktatu smo pisale pismo najboljem i najvoljenijem našem vođi. Mi smo ga jako voljeli, vjerovali da ćemo dobiti odgovor i da će nam poslati darove”.

U vreme kad je razgovara sa Svetlanom Aleksijevič, Maja je imala 57 godina, ali posledice odrastanja u gulagu i domu nikada nisu zacelile: “A ja još uvijek sanjam logorske snove… Do danas ne mogu mirno gledati vučjake… Bojim se svakog čovjeka u odori”.

Majka je izašla iz gulaga kad je Ana bila šesti razred, dvanaest godina je bila u logoru, tri godine su bile skupa, a devet razdvojene. Došla je po ćerku. U Karagandi su im dali dokumente i uputili ih u progonstvo u grad Belovo.

“To je bilo daleko od Omska. U najdublji Sibir… Mjesec dana smo onamo putovale. Putovali smo i putovali, čekali i presjedali. Putem smo se prijavljivali u NKVD i cijelo vrijeme su nam propisivali – da produžimo. Nismo se smjele nastaniti u pograničnom pojasu niti u blizini obrambenih poduzeća, zatim velikih gradova – tako jedan dugačak popis kamo sve ne smijemo. Do danas ne mogu vidjeti večernju vatru u kućama. Gonili su nas noću s kolodvora, pa smo išli na ulicu. Mećava i studen. Gorjele su vatre u kućama, tamo su bili ljudi, živjeli su u toplome, kuhali su čaj. Trebalo je pokucati na vrata… To je bilo najstrašnije… Nitko nas nije htio pustiti na konak… ‘Mi mirišemo na zatvor…’ – govorila je mama”.

Kako živjeti bez Staljina?

U Belovu su živele u zemunici, onda je Ana dobila tuberkulozu, zaglavila u bolnicu, jedva preživela. Majka je u međuvremenu preživela još jedan infarkt, odveli su je u bolnicu, a ćerku su poslali u rodni Smolensk, ponovo u dom. Kad se majka konačno vratila iz logora, u prvi mah je nastupilo doba nepomućene, nadrealne sreće, ali ne zadugo: “Sreća! Koliko raznih osjećanja, koliko radosti! Nekoliko dana se ničeg nisam sjećala od sreće, nikada dotad nisam doživjela takvu sreću. Toliko raznih osjećanja… Ali uskoro… Uskoro se pokazalo da mama i ja ne razumijemo jedna drugu. Mi smo – tuđinci. Ja sam htjela stupiti u Komsomol da se borim s nekakvim nevidljivim neprijateljima koji žele pokvariti naš najbolji život. A mama me je gledala i plakala… I šutjela… Sve vrijeme se nečega bojala”.

U domu u Smolensku Ana je navršila 16 godina, 1953: “Dan Staljinove smrti… Cijeli dječji dom su izveli na crtu i iznijeli crvenu zastavu. Dok je trajala sahrana mi smo stajali u stavu mirno, nekih šest ili osam sati. Netko je pao u nesvijest. Ja sam plakala… Kako živjeti bez mame, to sam znala. Ali kako živjeti bez Staljina?” Kad je Ana krenula u školu za arhitekte, mama se konačno vratila iz progonstva: “Stigla je sa drvenim koferčićem, a u njemu cinčana zdjelica, (do danas je čuvam, ne mogu je baciti), dvije aluminijske žlice i hrpa poderanih čarapa. (…) Moja stipendija je bila osamnaest rubalja, a mamina mirovina – četrnaest rubalja. To je za nas bio raj – jedeš kruha koliko hoćeš, a bilo je i za čaj. Imala sam jedan sportski kostim i jednu haljinu od cica koju sam sama sašila. U školu sam išla u zimu i jesen u sportskom kostimu. I činilo mi se… Tako sam zamišljala… Da imamo sve što postoji. Ako sam svraćala u normalnu kuću, u normalnu obitelj, sjedila sam kao vučić – čemu toliko stvari? Toliko žlica, vilica, čašica. Mene su bunile najobičnije stvari… Najobičnije… Recimo, čemu dva para cipela?”

Naše majke su nas gubile dvaput

Staljinistički režim razdvojio je roditelje i decu ne samo fizički, već i psihološki, emotivno, u svakom zamislivom pogledu. “Želim se sjetiti mlade mame. Ali mlade se ne sjećam. Sjećam se samo bolesne. Nijednom se nismo zagrlile ni poljubile, među nama nije bilo nježnih riječi. Ne sjećam se… Naše majke su nas gubile dvaput: prvi put kad su nas oduzimali kao male, i drugi put – kada su se stare vraćale nama već odraslima. Djeca su bila tuđa… Podmetnuli su im djecu… Njih je odgojila druga mati: ‘Domovina je vaša mati… Vaša je mama…’ ‘Dečko, gdje ti je tata?’ – ‘Još u zatvoru’ – ‘A gdje je tvoja mama?’ – ‘Još u zatvoru’. Svoje roditelje smo zamišljali samo u zatvoru. Negdje daleko, daleko… Nikada blizu…

Jedno vrijeme sam htjela pobjeći od mame natrag u dom, ali kako! Kako to… Ona nije čitala novine ni išla na demonstracije, nije slušala radio. Nije voljela pjesme od kojih je meni srce skakalo iz grudi… (Tiho pjeva.) ‘Neprijatelj nikada neće postići / Da se sagne tvoja glava / Draga moja prijestolnice, / Zlatna moja Moskvo…’ A mene je vuklo na ulicu. Koračaš skupa sa svima, dio si nečega velikog… Golemog… Tamo sam bila sretna, a s mamom – nisam bila. I to nikada neću popraviti.

Mama je uskoro umrla. Grlila sam je i gladila tek mrtvu. U meni se probudila nježnost tek kad je ležala u lijesu! Takva ljubav! Ležala je u starim obojcima, bez cipela i sandala, a moje nisu išle na njezine otekle noge. Rekla sam joj toliko nježnih riječi, toliko priznanja – je li ih čula ili ih nije čula? Ljubila sam je i ljubila. Govorila joj kako je volim… (Plače.) Osjećala sam da je još uvijek ovdje… Vjerovala sam…”

Crnica puna ljudskih kostiju

Kad je pao sovjetski režim i došla perestrojka, Ana je rešila da ponovo poseti kraj u kojem je odrastala. “Što je to Karaganda? Čista, gola stepa na stotine kilometara, spaljena ljeti. Za vrijeme Staljina u toj stepi je izgrađeno na desetke logora: Steplag, Karlag, Alžir… Pesčanlag… Dovezli su stotine tisuća zatvorenika… Sovjetskih robova. A kad je umro Staljin, srušili su barake i maknuli bodljikavu žicu – i dobio se grad. Grad Karaganda”.

Otputovala je u Karagandu u snažnom uzbuđenju, drhtavici koja nije prestajala, tri dana i tri noći nije spavala dok je obilazila logoraške “staze svog detinjstva”. U autobusu je upoznala starca, lokalca, koji je shvatio da nije ovdašnja, pitao je šta traži, rekla mu je – tu je logor bio… Starac je onda započeo priču: „A, barake? Posljednje dvije godine su to srušili. Od preostale cigle su ljudi gradili sebi ostave i kupelji. Zemlju su podijelili za vikendice. A vrtovi su ograđeni logorskom žicom. Moj sin tamo ima zemlje… Znate da je to neugodno… Na krumpirištu u proljeće ispod snijega i od kiša izlaze kosti. Nikome se ne gadi jer su se naviknuli, sve zemlja tu u kostima, kao kamenje. Bacaju ih na među, gaze čizmama. Nabijaju u zemlju. Naviknuli su se već. Samo takni crnicu… Pomakni (…) Eno tamo, iza dućana, zasuli su groblje. I iza kupelji”.

Doživela je strašan unutrašnji potres, tumbanje celog bića na tom prokletom mestu, uzaludno tražeći ostatke logora u kom je živela, groblje na kojem su sahranjene njene malene drugarice koje su umirali kao muve, Tonječka, Ljiljočka i mnoge druge. “Meni je fizički bilo teško disati, nešto se sa mnom tada događalo. Za nekoliko dana mi se isušila cijela koža, nokti mi se počeli lomiti. Nešto se događalo cijelom organizmu. Da padnem na zemlju i ležim. Bez podizanja. Stepa je… Kao more… Hodala, hodala i na koncu pala… Pala sam pokraj nekog malenog željeznog križa, kraj samog brvna, urastao u zemlju. Stala sam vikati, u pravoj histeriji. A okolo nikoga… Same ptice…”

Milijuni malenih krvnika

Odsela je u prenoćištu, gde je bilo i drugih ljudi koji nisu iz tog kraja. Jedan od njih je pričao za stolom, raspravljajući se sa ubeđenim staljinistom: „A ja sam razgovarao s ovdašnjim starcima… Oni su u logoru svi ili služili ili radili, ne znam kako to nazvati jednom riječju: kuhari, nadglednici, stražari. Drugog rada ovdje nije bilo, a s ovim su bili siti: plaća, sljedovanje i odjeća. Pa se zato i kaže – ’posao’. Logor je za njih posao! Služba! A vi o nekim zločinima. O duši i grijehu. Nije tu nitko drugi sjedio nego narod, i sadio i čuvao je isti narod, ne došljaci, nego svoji. Svoji rođeni. To su oni sada navukli košulje na pruge. A svi su žrtve. Krivac je samo Staljin. A vi razmislite… Jednostavna aritmetika… Milijune zatvorenika je trebalo isljeđivati, uhićivati, ispitivati, slati u logor, strijeljati za jedan korak ustranu. Tko je to činio… Našli su se milijuni izvršitelja…”

Lutala je po stepi, bezuspešno tragajući, jednom ju je povezao muškarac njenih godina. Ispostavilo se da mu je otac bio odlikovani oficir, da je služio u gulagu. Za vreme Hruščova hteo je da se preseli, ali mu nisu dopustili. Svi su morali da potpišu da će čuvati državnu tajnu: i oni koji su robijali i oni koji su ih zatvarali. Kad odsluže kaznu, zonu mogu da napuste samo kriminalci. Ostali, nevino osuđeni, ostaju, nisu ih smeli pustiti da se vrate, jer su previše znali. Tajna o gulazima se morala sačuvati.

“Noć. Stepa. Idemo nas dvoje – kći žrtve i sin… Kako ga nazvati… Krvnika, valjda? Malenog krvnika… Veliki krvnici ne mogu ništa bez malenih. Njih treba puno, tko će obavljati prljavi posao… I tako smo se sreli… I o čemu razgovaramo? O tome da ništa o svojim roditeljima ne znamo, jer su šutjeli do same smrti. Odnijeli svoje tajne sa sobom”. Vozač je rekao da njegov otac nikada nije jeo ribu, “zato što se riba, kazao je, može hraniti čovjekom. Baci golog čovjeka u more, za nekoliko mjeseci će ostati samo čiste kosti. Posve bijele. Otkuda je on to znao? Kada je bio trijezan, šutio je, a pijan se kleo da radi samo s papirima. Da su mu ruke čiste… Bez mrlja krvi… Sin bi htio u to vjerovati. A zašto onda nije jeo ribu? Bila mu je muka od ribe… Poslije očeve smrti našao je dokumente da je nekoliko godina služio pored Ohotskog mora. I ondje su bili logori”.

Sve će nas pogaziti kao da nas nije ni bilo

Potraga za logorskim barakama i grobljima bila je uzaludna. Na kraju, tražiteljku su uputili na jednu staricu. I tu se srela sa prošlošću, koliko je to moguće. “Tražila sam do posljednjeg dana, tražila… I posljednjeg dana su mi tek rekli: ‘Otiđite Katerini Demčuk. Starici je skoro devedeset, a sve pamti’. Proveli su me, pokazali mi. Ugledala sam kuću od opeka s visokom ogradom. Pokucala sam… Izašla je ona… Starica… Poluslijepa. ‘Rekli su mi da ste vi radili u dječjem domu?’ – ‘Bila sam učiteljica’. – ‘Mi nismo imali učitelje, nego komandire’. Ništa nije odgovorila. Udaljila se i zalijevala gredice sa šmrkom. A ja stojim… Ne odlazim… Ne odlazim ja! Tada me je nerado uvela u zgradu: u potkrovlju – križ s raspetim Kristom, u kutu ikonica. Sjetila sam se glasa… Lice nisam upamtila, ali glas… ‘Tvoja mama je neprijatelj. Vas se zato može ubiti’. Prepoznala sam je! Ili sam je jako htjela prepoznati? Mogla sam i ne pitati, ali sam ipak pitala: ‘Možda se sjećate mene? Možda…’ – ‘Ne, ne… Nikoga ne pamtim. Bili ste mali, svi ste loše rasli. A mi smo djelovali po instrukciji’.

Donijela je čaj i ponudila pogačice… Sjedila sam i slušala njezinu kuknjavu: sin joj alkoholičar, i unuci piju. Muž je davno umro, a mirovina mala. Leđa bole. Teško je živjeti u starosti. Eto, vidiš! Pomislila sam: eto gle…Vidiš… I onda! Nakon pedeset godina smo se srele… Zamislila sam da je to ona… Predočila sam je u glavi… Po liku… Sreli smo se pa što? I kod mene je isto: muža nema, mirovina mala. Leđa bole. Starost i više ništa. (Dugo šuti.)

Sutradan sam otputovala… Što je ostalo? Nedoumica… I uvreda… Samo ne znam na koga? A sanjam i dalje stepu, nekad je sanjam u snijegu, a nekad u crvenim makovima. Na jednom mjestu gdje su bile barake – stoji kavana, a na drugom su – vikendice. Krave pasu. Nije se trebalo vraćati. Ne! Tako gorko plačemo, tako patimo – a zašto? Zašto je sve to bilo? No, još dvadeset… Pedeset godina će proći… I sve će nas pogaziti kao da nas nije ni bilo. Ostat će dva retka u povijesnom udžbeniku. Jedan pasus. Već prolazi i moda za Solženjicinom i za poviješću o Solženjicinu. Nekoć su za Arhipelag GULAG slali u tamnicu. Čitao se kradom, prepisivao pisaćim strojem, prepisivao i rukom. Ja sam vjerovala… Vjerovala da će se sve promijeniti ako tisuće ljudi pročitaju. Doći će pokajanje, kad se proliju suze. A što je došlo? Sve što su pisali i sad su tiskali, sve što su tajno mislili, sad su rekli. I!? Leže te knjige na knjiškim policama, skupljaju prašinu. A ljudi prolaze… (Šuti.) Mi jesmo… I nas nema… Čak nema ni ulice u kojoj sam nekoć živjela. (…) Sve što imamo, to su naše patnje, ono što smo proživjeli”.

Na groblju Mamočkino

Nikada nije saznala šta se dogodilo s ocem, nikada ga u životu nije videla. Majka joj je pričala da je otac u zatvoru poludeo od mučenja, da je tamo samo pevao. Jasno je samo da je skončao kao još jedna od bezbroj žrtava staljinizma. Svetlana Aleksijevič vodila je 1996. godine razgovor sa ženom koja je odrasla u gulagu.

U međuvremenu je u Dolinki, u regionu Karagande, 2001. otvoren Muzej Karlag, koji se nalazi u administrativnoj zgradi nekadašnjeg logora, u znak sećanja na žrtve represije totalitarnog sistema. Tu se mogu pronaći podaci i o najmlađim logorašima. Prema statistici, 1939. godine u Karlagu je umrlo 114 dece, u periodu od 1941. do 1944. – 924 dece, 1939. 114 dece, a od 1950. do 1952. godine – 1.130 dece. Preživelo je oko 3.000 dece iz Karlaga. Jedno od njih je i sagovornica Svetlane Aleksijevič.

Mnoga deca su sahranjena nedaleko od Dolinke, na groblju Mamočkino (Majčino). Ovo groblje se sada nalazi pod zaštitom države Kazahstan. O njemu se brinu i lokalni stanovnici i osoblje muzeja. Pored praznih kolevki, na zidu muzeja nalazi se slika Josifa Staljina i Vjačeslava Molotova okruženih decom, sa natpisom „Hvala vam, druže Staljine, za naše srećno detinjstvo“.

Ovo su fragmenti samo jedne tragične sudbine iz Sovjetskog Saveza, a sličnih ima na desetine miliona. I to je zemlja kojoj se dive ovdašnji putinofili, zemlja koja je samu sebe tako žestoko i surovo osakatila da sama pomisao na oporavak deluje kao prazna fantazija. I tom državom neprikosnoveno vlada čovek koji potiče iz organizacije koja je organizovala gulage, gonila nevine ljude na robiju, masovno ubijala građane i trpala ih u groblja bez ikakvog obeležja, zatvarala decu po logorima. I tom čoveku, nastavljaču staljinističke tradicije, dive se naši čvorovići, obožavaju ga kao božanstvo koje je sišlo na zemlju. Neka nešto pročitaju, slepci, da bar znaju čemu se dive.

(zurnal.info/foto: Pixabay)