Ponosna, sa visoko uzdignutom glavu, nasmijana i bezbrižna u paklu rata koji je bjesnio oko nje, poput Sophie Lauren koja je nekim slučajem zalutala na set snimanja pogrešnog filma, Meliha Varešanović je prkosna žena čija je spektakularna pojava u razrušenoj Dobrinji početkom 90-tih godina prošlog stoljeća postala jedan od simbola opkoljenog Sarajeva i rata u Bosni i Hercegovini.
Tu sreću, kako sam kaže, da taj spektakularni prizor pošalje u svijet, imao je Tom Stoddart, britanski fotoreporter koji je tokom 50-godišnje karijere svojim djelima ovjekovječio čitav niz svjetski važnih događaja. Osim slike o opsadi Sarajeva, svijetu je slao svjedočanstva o genocidu u Ruandi, ratovima u Libanu i Iraku, teškim humanitarnim krizama u Sudanu i Mozambiku…, slike užasa pred kojim je svijet i prečesto zatvarao oči, a u radove je upisao i pad berlinskog zida, izbor Nelsona Mandele za predsjednika Južne Afrike…
Od svih tih historijskih fotografija iza kojih se kriju potresne životne i ratne priče i sudbine, jedna je, kako sam kaže u intervjuu za Al Jazeeru Balkans, iskakala – fotografija ponosne žene u opkoljenom Sarajevu, koja će se naći na naslovnici Stoddartove knjige kojom će britanski fotoreporter obilježiti pola stoljeća rada.
Izlazak knjige, novog podsjećanja na sarajevsku ratnu golgotu, bio je povod da se Stoddart prisjeti, kako kaže, najvažnijeg dijela svog života i karijere, o kojem i danas priča s mnogo emocija.
-Kao fotoreporter, mišljenja sam da je bolje biti sretan, nego dobar. Ja sam bio sretan što sam vidio Melihu, i sretan što je izgledala tako kako jeste, kao Sophia Lauren. Veoma ponosna. Evropski magazini su je voljeli, bilo je to svjedočanstvo hrabrosti ljudi u Sarajevu i njihove borbe protiv opsade. A ja sam govorio – pogledajte, vidite ove ljude, nemaju vode i struje, ali gledajte kako su se oblačili. Bosanske žene bile su nevjerovatne. Mislim da je upravo zato ta fotografija postala tako slavna“, rekao nam je Stoddart iz svog londonskog ureda, u razgovoru preko Zooma.
Kako ste uopšte napravili tu fotografiju?
-Dok sam radio u Sarajevu, bio sam jako impresioniran ženama. Moja knjiga „Izvanredne žene“ koja je upravo izašla, je knjiga o ženama koje sam fotografirao po cijelom svijetu, pa i u Sarajevu. Bilo je nevjerovatno vidjeti hrabrost i dostojanstvo tih žena koje su provodile mnogo vremena na ulicama – čekajući vodu, pokušavajući naći hljeb… Mnogo njih je poginulo od granata i snajpera. Uviđajući hrabrosti tih žena, htio sam napraviti priču o njima i počeo ih fotografirati. Jednog dana bio sam u Dobrinji, nisam radio ništa posebno, samo čekao fotografiju u blizini potoka u kojem su ljudi prali veš.
I onda, niotkud je iskočila ta prelijepa žena. Počeo sam praviti fotografije, a onda, samo je nestala. Bilo je to vrijeme kada smo koristili filmove. Nije bilo gledanja u napravljenu fotografiju, kao sada, tako da nisam niti znao šta sam uslikao. Nakon nekoliko sedmica, vratio sam se u London, gdje smo razvili film i vidjeli tu fotografiju, koja je proslijeđena svim magazinima, poput Timea, Sunday Timesa, Sterna, Paris Matcha, a želio ju je i Life, koji je bio zainteresovan za objavu u velikom formatu, ali ja nisam imao nikakve detalje. Niti ko je ta žena, kako se zove, niti bilo šta drugo.
Ipak ste je pronašli.
-Jesam. Poslali su me natrag u Sarajevo, da pokušam pronaći ženu sa slike. Uzeo sam fotografiju i počeo oblaziti dobrinjske ulice, pitajući ljude poznaju li je. I naravno, ljudi su je znali, jer je tako odjevena i sređena stalno išla na posao. Poslije toga, mnogo magazina je preuzelo fotografiju, to je postalo djelo koje su svi željeli koristiti.
Vaša kolekcija fotografija je više nego fascinantna. Zašto ste odlučili baš Melihinu izabrati za omot knjige?
-To je bio momenat koji je bio drugačiji od ostalih, koji je odskakao. U gladi, u zemljotresima, u izbjegličkim kampovima, u ratovima…, žene prvo nastoje zaštititi svoju djecu i bližnje, a za sebe se brinu tek na kraju. I u opkoljenom Sarajevu, u kojem su žene u prosjeku izgubile 20 kilograma, uvijek su same sebi bile na posljednjem mjestu. I na kraju, kada sam sa dizajnerom i urednikom birao fotografije za knjigu, ova je odskakala od svih…
Kako se pisalo, tom fotografijom bila je fascinirana i Angelina Jolie?
-Jeste, njoj je jedna od omiljenih. Kada je snimala film o ženama Sarajeva, pozvali su me i zamolili da joj poklonim fotografiju. Ona je ima na zidu. Kada se sve tako spojilo, zaista nisam mogao staviti nijednu drugu osim ove na kojoj je Meliha. Ja sam fotoreporter i rijetki su trenuci u životu kada ćete uspjeti uhvatiti taj djelić sekunde. To je bio taj moment. Uvjeren sam da nisam mogao bolje uraditi, apsolutno ništa. Jednostavno je morala ići na naslovnicu.
Da li je to najbolja fotografija koju ste napravili?
-Naravno. Meni lično budi sjećanje na ponos opkoljenog Sarajeva.
Koliko dugo ste, uopšte, bili u tom gradu?
-Svo vrijeme opsade, izuzmajući godinu liječenja od ranjavanja. Ali vratio sam se. Sjećam se dana kada sam otišao, semafori su počeli raditi.
Mnogo ostalih Vaših fotografija iz opkoljenog Sarajeva pričalo je priču za sebe, svaka na svoj način. Ako izuzmemo Melihu Varešanoviću, koju biste Vi priču o njemu danas mogli ispričati?
-To je sigurno moje ranjavanje. Sjećam se da sam u tom paklu ležao na zemlji, a iznad mene se mnogo pucalo. Nisam mogao ništa, ali jedan Bosanac je dopuzao do mene i odvukao me natrag na sigurno. Tog čovjeka nikada nisam niti upoznao, niti sreo. Odveli su me u bolnicu Koševo sa teškom povredom noge, a granatiranje nije jenjavalo. Tri dana sam ležao u hodniku s drugim ranjenicima, noga je bila u jako lošem stanju, a u London me nisu mogli izmjestiti zbog granatiranja. Kada je došla struja, ljudi su me propustili prvog na rendgen. Svi oni koji su toliko čekali tretman, propustili su mene, jednog stranca, prvog na rendgen. Takve stvari se ne zaboravljaju, takva ljubaznost. Sresti ljude, kao što sam ja uspio u Sarajevu, velika je privilegija za čovjeka.
Kako izgleda raditi Vaš posao, a u isto vrijeme biti svjestan rizika da već u sljedećem trenutku izgubite život?
-Od straha se ne može pobjeći. Ako hoćete da radite ovaj posao, morate znati da s njim dolazi i strah, a bilo me strah mnogo puta. Sjećam se događaja sa planine Igman. Spuštali smo se u kamionu kako bismo ušli u Sarajevu, jer je to bio jedini način da uđemo u njega, i bili smo pogođeni. Vjetrobransko staklo nam je bilo probijeno. Bili smo nevjerovatno sretni što nismo bili povrijeđeni. To je jedan od dana kada sam se zaista preplašio, ali nije se to dešavalo samo u Sarajevu, nego i u Ruandi i svim ostalim mjestima na kojima sam bio.
Da li je, nakon tih 50 godina iz današnje perspektive, sve što ste radili vrijedilo truda i stavljanja života na kocku?
-Sve je to bilo nevjerovatno. Za tih 50 godina rada, koje obilježavam u decembru, uspijete vidjeti mnogo stvari. Za mene je vrijedilo. Bio je to dug put i uživao sam u svakom njegovom danu.
Da li biste ponovo bili spremni prolaziti kroz sve to?
-Ne bih promijenio niti jedan dan. Možda nekoliko, ali generalno, mišljenja sam da su novinarstvo i fotonovinarstvo privilegija za ljude. Vidiš puno stvari i upoznaš mnogo ljudi. Svaki dan je bio interesantan. Ne bih mijenjao ništa, samo bih napravio nešto da ne proleti tako brzo.
Koliko je sve što ste doživjeli utjecalo na Vas i imate li osećaj da ste ispunili svoju misiju?
-Mislim da sam bolja osoba, ali mislim i da sam ipak svojim djelima uspio učiniti nešto, da sam svijetu uspio pokazati pravu sliku dešavanja, a ne ono što pročitaju ili im se pročita u izvještajima. Ljudi su mi dozvoljavali da uđem u njihove živote, pokazivali mi se onakvi kakvi jesu, a to je privilegija. Dozvoljavali su mi da ih slikam u redovima na sahranama, kako bježe od metaka, omogućavali mi da uhvatim najupečatljivije trenutke. Nadam se da moje fotografije služe ljudima da shvate koliko su ratovi glupi i da ne smijemo sebi dozvoljavati da ih vodimo. Ali, nažalost, vode se i danas u mnogim dijelovima svijeta.
Šta mislite, jeste li svojim fotografijama makar malo uspjeli promijeniti nešto? Da li je svijet kroz Vaš objektiv vidio pravu istinu, ne samo o Sarajevu, već i o svim drugim mjestima na kojima ste radili?
-Ne znam jesu li fotografije donijele neku veliku promjenu, ali dobro je znati da se na njima vidi istina. Jedno je sročiti pisani izvještaj, a drugo je poslati sliku u svijet. Moja je misija bila takva, da dođem na mjesto na koja ljudi ne mogu doći, kako bih im ilustrovao šta se stvarno tu događa. To sam i radio.
Koliko ste Vi sami bili podložni emocijama tokom opsade Sarajeva?
-Bilo je mnogo emotivnih trenutaka, ali pamtim onaj kada je Sarajevo, nakon nekoliko godina mučenja, zasjalo u mraku, kada su se popalila sva svjetla. Bilo je nevjerovatno nakon svega vidjeti ljude kako se smiju, slave, uživaju… Pomalo je teško govoriti o emotivnim momentima, kada je cijeli taj period, koji mi je bio najvažniji u životu i karijeri, bio emotivan.
I tako je bilo od samog početka, već od prvog dana. Tada sam otišao na pijacu da napravim fotografije i vidio žene koje su nosile naušnice, koje su imale savršeno sređenu kosu. Cjenjkale su se oko nekog lišća. Bio sam udaljen dva sata od Londona i ostalih evropskih metropola, a ovdje su se žene cjenjkale za neke biljke, jer nisu imale šta drugo staviti u supu. Tada sam shvatio šta se tačno događa i šta opsada znači. Bilo mi je to šokantno saznanje, da se sve to dešava na pragu Evrope i da niko ništa ne radi da to zaustavi.
Vraćali ste se u Sarajevo i nakon završetka rata. Kako Vam je izgledao taj ponovni susret?
-Jesam, i opet sam slikao Melihu, na istom mjestu kao i u ratu. Sada o njoj znam samo to da je otišla u penziju, ali isto tako, znam da još izgleda prelijepo. Još uvijek je ona ista prelijepa Bosanka. Ponosna, sa visoko uzdignutom glavom.
STUPS: Telohranitelji