Skip to main content

TIHOMIR NOVAK: Vitez Koja i šnicla

Autonomija 12. дец 2018.
2 min čitanja

Svaki dan je, pa i Međunarodni dan ljudskih prava, dobar da se malo pogura nacionalna stvar. Tako je Marko Đurić, naš najpoznatiji kosovski vitez, apelovao na borce za ljudska prava u Srbiji i od Srbije malo šire, i malo dalje, da podignu glas i zauzmu se za ugrožena prava Srba na Kosovu.

Doduše, pomenuo je naš riter još i Gorance, Rome, Bošnjake i, na jednom mestu, čak i Albance, ali nekako, čini mi se, teško, sa mukom i grčem u želucu. Uostalom, zašto bi se Marko zalagao za ugrožena prava Albanaca, kada on nije Albanac, nego Srbin. A u prirodi je svakog Srbina da se zalaže za prava Srba. Sve više od toga nije dostojno ni zbora, ni napora.

Evo, uzmimo kao primer baš našeg plemenitog Marka. Pokušajte, ako možete, da se setite da li ste ga ikada čuli da se, makar, samo jedan jedini put založio za prava pojedinaca opoziciono nastrojenih prema Vučićevom režimu? Hajde, napregnite memorijske aparate i recite da li ste ga u poslednjih mesec dana čuli da se javno zalaže da se na svakih pet minuta datih Vučiću na RTS, Pinku ili Hepi televiziji da ista tolika minutaža i svakom lideru opozicije da Vučiću odgovori?

Ja sam pokušavao i, priznajem, da nisam uspeo da se setim. Možda bi trebalo da navedem neke druge i lakše primere.

Možete li se, na primer, setiti kako se Marko onomad energično zalagao za poštovanje (prava) političkih oponenata? Sećate se njegovog ukora, upućenog primitivnim partijskim drugovima i servilnim medijima, da je posao opozicije da kritikuje vlast? Da opozicionari nisu ljudi lišeni dostojanstva i prava? Da opozicija nije drugo ime za ludnicu, deponiju i septičku jamu? Da je javni govor prostor za upotrebu uma, a ne kibli?!

Šta je? Opet ne možete da se setite? Pa, nije, valjda, da za našeg kosovskog junaka ne postoje nikakva druga prava, sem onih kolektivnih?

Ne sporim, ima svakojakih pojedinaca. Pa i onih koji bi pre sebi za doručak pohovali vlastiti mozak, nego što bi dopustili da ih on odvede zaključcima drugačijim od onih kolektivno autorizovanih. A štos sa ljudskim pravima i jest u tome da se za njih možete zalagati samo pod pretpostavkom da pojedinca (i njegova, dakako, prava) smatrate važnijim od kolektiva, države, crkve i vođe. Ma koliko ovaj visok, lep, rečit i drčan bio.

Da li Marko Đurić deli sa ovu ideju sa srbijanskim ljudskopravašima? Vickastog li pitanja. Ljudskopravaši su individualisti, a naš Marko je balkanski segregacionist. Njemu je ideja ljudskih prava bliska kao i patrijarhu zmija iz Edena.

Siguran sam da kada bi morali da biraju između ljudskih prava Marka Đurića i svinjske šnicle obični bi Srbi jednostavno izabrali šniclu, neovisno o tome da li žive u Sremskoj ili severnoj Mitrovici.

(Autonomija / foto: Beta)