Skip to main content

SVETISLAV BASARA: Političko dupe atentata

Stav 20. дец 2016.
2 min čitanja

Beogradska evropska mahala ritualno je zavapila da se politička pozadina Đinđićevog streljanja konačno „istraži“, a „ispred“ beogradskog Kitaj-goroda oglasio se sve takozvaniji Ratko Dmitrović, koji je u svojoj redovnoj eniciklici u skomračnim Novostima blagoizvoleo ustvrditi – prepričavam po sećanju – da je istraga „političke pozadine“ zapravo luk i voda, puko skretanje pažnje sa „suštine“ stvari i da u prestonoj varoši „živi najmanje deset ljudi koji „znaju sve o ubistvu Zorana Đinđića“.“

E sad, da je moja malenkost, recimo, MUP Republike Srbije, Dmitrovića bih promptno pozvao na informativni razgovor – u svojstvu građanina, dakako – i zatražio da pred licem pravde „imentuje“ bar jednog od deset ubistvenih sveznalica, a za proveru verodostojnosti Ratkovih konfabulacija ne bih koristio sve popularniji detektor laži, nego mnogo nepopularniji – tehnološki zastareliji, ali zato efikasniji detektor istine – turanje muda u procijep, koje je Dmitrović debelo zaslužio, ne toliko zbog saznanja o gorepomenutoj desetorci (mnogo ih je više koji „znaju sve“) koliko zbog beskonačnog ponavljanja potuljene dubare da je Đinđić ubijen zato što je „otvorio“ pitanje Kosova.

A zašto onda – takođe bih, čisto informativno, upitao Dmitrovića – nisu ubijeni (daleko bilo, naravno) dilberi koji ništa drugo nisu radili osim što su „otvarali“ pitanje Kosova, a nad kojima lebdi sve bleđa senka sumnje da su bili kreatori famozne „političke pozadine“.“

Kad smo već kod „pozadine“, cenjenom bih publikumu skrenuo pažnju da se u pristojnija vremena ta reč koristila i kao eufemizam za guzicu, tako da sam – u svetlosti tog saznanja – sklon da se sa Dmitrovićem složim da „pozadina“ ubistva Zorana Đinđića nije bila politička – iako su tvorci „pozadine“ listom bili (i ostali) političari – nego, neeufemistički rečeno – guzična, što će reći da Đinđić nije streljan zbog nekakvih „ideala“, a još manje zbog Kosova, nego zato što je moćna konfederacija ovdašnjih nacinal-parazita, bajagi nedremanih čuvara Kosova, instinktivno osetila da će posao koji je Đinđić započeo – i koji bi najverovatnije dovršio – biti konačni kraj nekažnjenom lopovluku, jeftinim populističkim marifetlucima, nezasluženim privilegijama i lebu bez motike. Nisu tvorci – po Dmitroviću nevažne – „političke pozadine“ branili ni Kosovo ni Srbiju, nego su branili (i odbranili) nedodirljivost svojih guzica, jer da su branili Srbiju (i Kosovo) Srbija ne bi bila ovakva kakva jeste, a Kosovo bi ostalo unutar njenih granica.“

(Danas)