Pristao sam sa mjesta premijera Hrvatske otići u Beograd u Predsedništvo Jugoslavije, kao potpredsjednik, da bih izvojevao novi politički dogovor, priča za Danas Stjepan Mesić, nekadašnji predsednik Jugoslavije i Hrvatske komentarišući početak raspada SFRJ od pre 31 godine. Njegov predlog je, kaže, bio konfederalan koncept na „vrijeme od tri, pet, osam godina koliko se dogovorimo, da utvrdimo koji su konfederalni poslovi i da utvrdimo koji su izvori finansiranja te novostvorene konfederacije, a da u isti dan potpišemo i samostalnost republika i konfederalan sporazum, tako da sve to bude transparentno“. U početnim razgovorima sa članovima Predsjedništva i nekim predsednicima republika moglo se, ukazuje Mesić, naslutiti da bi se takav jedan sporazum mogao potpisati.

* Šta je zakomplikovalo razgovore?

– Stvari su se komplicirale time da je pobuna dijela Srba u Hrvatskoj nastavljena u Kninu, da je armija to održavala, da ih je naoružavala i finansirala. Dakle, na jednoj strani smo imali službene razgovore o novom konfederalnom modelu, a na drugoj strani smo imali pobunu koju je JNA podržala. Ja sam nakon jednog razgovora sa Borislavom Jovićem i predstavnicima pobunjenih Srba iz Knina rekao da dalji razgovori nemaju smisla ako Tuđman i Milošević ne dođu. Možete misliti kako su išli razgovori kada sam ja Milanu Babiću rekao, nakon njegovog upada da će on imati državu prije ili kasnije, da ga ova dvojica varaju – Milošević i Bora Jović, koji je sa mnom sjedio. Rekao sam mu: „Ova dvojica u Beogradu vas varaju, vi njima ne trebate, njima ne treba ni hrvatski teritorij, ni Srbi iz Hrvatske. Njima treba 63 odsto Bosne i Hercegovine, makar tako je tvrdio Bora Jović“. Posle sam zvao Boru i pitao da li je moguće da dogovorimo jedan sastanak na kome bi bili Milošević, Jović, Tuđman i ja, da vidimo šta se može napraviti jer puca se, razara se, pali se i tome ne vidimo kraj. Bora je sa Miloševićem razgovarao i rekao da on to prihvaća. Otišao sam u Zagreb i rekao Tuđmanu da ova dvojica žele razgovor i pitao ga da li je on za to. Rekao je da prihvaća i to je njemu bio prvi znak da Milošević sa njim želi razgovarati. Tuđmanu sam rekao da bude oprezan sa Miloševićem, na šta mi je on odgovorio: „Pa nije Milošević pametniji od mene“. Kada se vratio sa razgovora iz Karađorđeva, na stol je stavio mape i rekao: Evo šta predlaže Milošević – banovinske granice iz 1939. godine, Cazin, Kladušu i Bihać. Tuđman je bio oduševljen, to je za njega bilo rješenje. Na tom našem sastanku ja sam pitao šta kaže Alija Izetbegović, a on mi je odgovorio: „Kad se škare srpske i hrvatske slože, nema mjesta za Aliju“. Ja sam odgovorio – to je rat jer diramo u granice BiH. Kasnije me više nije obavještavao i još se jednom našao sa Miloševićem u Tikvešu. Nakon toga dolaze specijalci iz Beograda i instaliraju telefonsku vezu Tuđman-Milošević koja je bila do 2000. kad sam ja izabran za predsjednika Hrvatske. Dakle, Tuđman je do smrti bio u stalnom kontaktu sa Miloševićem iako meni, na ovaj podatak, neki ovdje u Hrvatskoj kažu da je normalno da i zaraćene strane pregovaraju. Pitao sam ih da li je Čerčil sa Hitlerom pregovarao?

* Čini se da se ne slažete sa tvrdnjom prvog predsednika nezavisne Slovenije Milana Kučana, koji je pre neki dan za Radio Slobodna Evropa kazao da Slobodan Milošević nije „zabio ekser“ u „mrtvački sanduk Jugoslavije“, da je nemoguće svaliti krivicu samo na jednu republiku, jer je svaka tražila svoj način izlaska iz krize?

– Ne bih htio komentirati to o čemu govori Kučan. Za mene su čavao u mrtvački sanduk SFRJ zabili Milošević i Tuđman. Mi nakon toga mijenjamo strane u BiH. Dolazi do sukoba Karadžićeve ekipe sa Bošnjacima, ali i Hrvati otvaraju front sa Bošnjacima. Mijenjaju se sasvim strane. Ali dovoljno je reći i to da mi je Tuđman predložio, nakon što sam izabran za predsjednika Sabora (1992), da će sa Miloševićem odmah potpisati sporazum ako ja odem na tri-četiri mjeseca u mjesto Spa u Belgiju, tamo će mi biti sve plaćeno, da malo doradim francuski jezik. Na šta sam mu odgovorio da ne mogu biti izabran za predsjednika Sabora a ići dorađivati u Belgiju francuski jezik.

* Posle usvajanja rezolucije o Srebrenici u crnogorskom parlamentu čule su se brojne oštre reakcije srpskog rukovodstva iako se u rezoluciji ne targetira nijedan narod već isključivo pojedinci. Kako vi to tumačite?

– Za Srebrenicu ima više krivaca. U svakom slučaju kriv je Miloševićev režim jer je dozvolio da se tako nešto dogodi. Ako se pobiju deseci tisuća ljudi nakon što su zarobljeni i to određene nacionalnosti, pa jasno je da je to genocid. Takođe, kriva je i međunarodna zajednica jer je čuvala prostor Srebrenice, a mogla je tražiti, i bilo je jasno da su taj podatak imali, da se izbombardiraju centri veza i komandni položaji Srba koji su napadali Srebrenicu. Da je to napravljeno napad bi prestao i genocida ne bi bilo. Srbija je davno pokušavala da vrati Crnu Goru u svoje okrilje i ničim nije uspijevala. Sada to radi nova ekipa koristeći Srpsku pravoslavnu crkvu. Ne znam dokle će to ići. Ali Crna Gora je bila država, ona je svoju državnost ostvarila. Kako će to ići vidjećemo. Ovisiće sve o odnosu snaga u Crnoj Gori i u Srbiji.

* Postoji uverenje da je režim u Srbiji digao ruke od Kosova i okrenuo se Crnoj Gori. Da li se slažete sa tom konstatacijom, i kako vidite rešenje kosovskog pitanja?

– Mislim da je Kosovo tehničko pitanje za Srbiju. Jer niti Srbija tamo može doći vojskom niti bilo kakvim angažiranjem međunarodne zajednice. Druga je stvar kako je do toga došlo. Srbija je morala vratiti autonomiju Kosovu, zaustaviti one mjere koje je uvela da bi zavela jedan policijski teror na Kosovu, da se vrate institucije i onda bi Srbija dobila drugu stranu sa kojom bi mogla pregovarati. Jer stvaranje Kosova Republika, svojevremeno, zbog čega su otišli i ti kreatori Kosova Republika u emigraciju, bilo je pitanje ne izdvajanja Kosova kao države, nego stvaranje Kosova kao republike. Da li je bilo ostvarivo da se stvori jedna federacija Srbija, Kosova i Crne Gore to je sada drugo pitanje. Ali, pitanje Kosova je definitivno riješeno, to se niko u Srbiji ne usuđuje reći i maltretira tako i međunarodnu zajednicu, Srbiju i Kosovo i našu cijelu regiju.

* Nedavno je u Evropskom parlamentu usvojena rezolucija o BiH u kojoj je zvanično podvučena linija o BiH kao građanskoj državi, što je suprotno od zahteva hrvatskih evroparlamentaraca. Kako vi to tumačite?

– Cilj svake evropske države jeste građanska država i to je definitivno. Mogu biti samo nekakvi snovi o nekoj drugoj organizaciji države, ali to je izgubljena stvar. Naš milenijski zadatak, ove generacije, jeste da ostvarimo evropsko udruživanje, kompletne Evrope, time otvaramo sve granice, isključujemo rat kao političko sredstvo. Jer zašto se svaki agresor izjašnjavao da brani svoju nacionalnu manjinu, a u stvari je osvajao nacionalne teritorije. Sada toga više neće biti jer će regulativa biti donošena na jednom mjestu u toj kreaciji, biće manjih, jačih i većih, svi će sudjelovati u kreaciji zakonske regulative, a pri tom otvorene granice. Svaki narod će moći će se razvija u svom ukupnom kulturnom korpusu – što znači recimo i Njemačka u svom ukupnom kulturnom korpusu ali i Srbija i Srbi s jedne i druge strane granice. Nema više nijednog razloga da se ratuje za teritoriju kada će svaki narod ostvariti svoj kulturni maksimum, to je jedno. A drugo, Evropa će tako postati jedan od moćnih faktora u svijetu uz ove velike igrače, kao što su Kina, SAD, Indija…

Izbaciti „Za dom spremni“

– Hrvatska mora provesti određene reforme. Jedna od njih je pravosuđe, a druga obrazovanje. Da možemo isključiti uopće iz rasprave da se spominje „Za dom spremni“ kao u Njemačkoj, gdje bi samo idiot mogao spomenuti „Hajl Hitler“. A to se može isključiti tek kada se provedu reforme, kada se isključe ovi falsifikatori povijesti, koji provode reviziju povijesti na način da bi gubitnike iz Drugog svjetskog rata prikazali kao pobjednike. Čak imamo i grupe pisaca, kvazipisaca, koji pišu o Jasenovcu kao logoru koji je radio i poslije rata. To je jednostavno falsifikat. Jasenovac je nakon proboja jasenovačkih zatvorenika, gdje su mnogi izginuli, svega se nekolicina spasila, razoren. Ustaše su poubijale ostatak zatvorenika, razorili logor i dolazi oslobođenje. U Staroj Gradiški bio je jedan kamp njemačkih zarobljenika koji dolaze raskrčiti ostatke Jasenovca i složiti ciglu, kamen, drvo, crijep, a 20 sela srpskih je bilo spaljeno oko Jasenovca. Ljudi dolaze kolima, kamionima, tovare crijep i popravljaju svoje kuće. Nažalost, imamo i takvih koji bulazne i smetaju normalnim odnosima u našoj regiji.

Ivana Šundić Mihovilović (Danas)