U Dubrovniku je u nedjelju uveče završen još jedan ZNA-DU festival ljudskih prava, koji se ove godine odvijao pod naslovom “Sretna Nova 1926!”.

Zašto baš 1926? Na to pitanje odgovara Željka Vrtikapa, organizatorka festivala: „U 2026. upravo živimo 1926. godinu! Zbog opće svjetske situacije čini mi se da smo pred nekim novim problemima koji će se, ako nešto ne poduzmemo tako da ljudi počnu razmišljati svojom glavom, posebno utjecati na mlađe, da im informacije dolaze iz više izvora i da sami zaključuju a ne da im se zaključci serviraju“, kazala je Željka Vrtikapa.

A program festivala bio je više nego zanimljiv, poučan i povremeno veoma težak za psihički izdržati, s obzirom na teme koje su tretirane. I bez obzira na to koliko je čovjek “istreniran” za takve teme.

“Ako je pravda nedostižna, jedino što preostaje je odgovor na nepravdu”

Počelo je projekcijom filma “Paviljon” sarajevskog reditelja Dine Mustafića po scenariju koji potpisuju Viktor Ivančić i Emir Imamović Pirke, kojim je otvoren protekli Sarajevo Film Festival. Film nosi sjajna glumačka postava koju predvode Zijah Sokolović, Rade Šerbedžija, Miralem Zubčević, Mirjana Karanović, Branka Petrić, Meto Jovanovski, Alban Ukaj, Ermin Bravo, Nikša Butijer i drugi. Riječ je o filmu koji je alanfordovska komedija i o kojem je sam Mustafić ranije rekao: „Specifičan smisao za humor, radikalnost u rješenjima, ali i nešto što mi je blisko svjetonazorski, odnos prema ovim društvenim devijacijama – kriminal, korupcija, dehumanizacija onog što se naziva u medijima treća starosna dob – naši očevi, majke, bake (…) koji su izgrađivali ovo društvo, dali najbolje od sebe i kojima se sve to preko noći srušilo i gledaju ovaj pomahnitali koncept neoliberalnog kapitalizma, gdje – ako više ne proizvodite, vi ste odbačeni“, ističe Mustafić.

Sve u svemu, da ne “spojlujemo” film, jedna od ključnih rečenica koju izgovara penzioner u invalidskim kolicima pod crnohumornim nadimkom Šumaher (Zijah Sokolović) inspektoru koji ispituje pobunu stanovnika penzionerskog doma, u kojem ih osoblje šikanira, nakon čega oni dižu oružanu pobunu, glasi: “Zanima li te istina ili istraga”. Ili, opet iz Šumaherovih usta: “Ako je pravda nedostižna, jedino što preostaje je odgovor na nepravdu”. Ili: „Nije stvar u tome da se svijet promijeni nabolje, nego – da se promijeni. I tačka”. Smijaćete se, ali nije da vam se neće i plakati… Uostalom, morate ga pogledati!

“Kako će moja djeca reagovati na saznanje da im je otac rođen jer im je biološka baka silovana u ratu”

Uslijedila je projekcija dobro poznatog filma “Grbavica” sarajevske rediteljke Jasmile Žbanić, sa potresnom temom djece rođene nakon ratnog zločina silovanja. Na ovu temu nasloniće se i promocija autobiografske knjige “Ja sam Alen” dva dana kasnije. Sa Alenom Muhićem razgovarali su novosadska novinarka i predsjednica NDNV-a Ana Lalić, kao i čuveni sarajevski novinar Boro Kontić. Alen Muhić je ispričao da je imao devet godina kada je saznao da Advija i Muharem nisu njegovi biološki roditelji i da je njegov otac silovao njegovu biološku majku. Do razarajućeg saznanja je došao kroz dječju svađu: „U kojoj je meni rečeno da sam četničko kopile, da sam nađen pored kontejnera. Plačući sam išao kući i bacio sam se ocu na ruke i ispričao mu šta sam čuo i šta mi je taj dječak rekao. Onda su mi oni tada ispričali čitavu istinu koju nisam razumio dugo godina poslije“.

Njegova biološka majka silovana je 1993. godine u Foči, tokom rata u Bosni i Hercegovini. Foča je mjesto u kojem su se desili neki od najgorih seksualnih zločina, zbog kojih je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju seksualno ropstvo proglasio zločinom protiv čovječnosti.

Alen je potom odlučio da u svojim malo zrelijim godinama počne naglas i javno govoriti o činjenici da su djeca rođena iz zločina ratnog silovanja nevidljiva za društvo. Njegov angažman, kao i angažman organizacije “Zaboravljena djeca rata” iz Sarajeva, doprinio je njihovoj vidljivosti u društvu i priznavanju njihovog statusa u Federaciji Bosne i Hercegovine. U entitetu Republika Srpska, međutim, oni su i dalje nepriznati i prepušteni samima sebi. Prema podacima „Zaboravljene djece rata“, čiji je član i Alen, postoji oko 20.000 djece rođene nakon čina ratnog silovanja. Neki od njih žive u BiH, ali i u drugim zemljama, poput Srbije, Crne Gore, SAD, skandinavskih zemalja itd.

Ono što Alena danas najviše muči jeste transgeneracijska trauma. “Strah me je kako će moja djeca reagovati na to saznanje da im je otac rođen nakon što im je biološka baka silovana u ratu. Sada, kada imam djecu… Ne znam, vjerovatno ne bih javno govorio o svom životnom iskustvu”, ispričao je Alen na tribini. Alen Muhić ima tri sina. O svemu ostalom čitajte u njegovoj knjizi “Ja sam Alen”.

O istoj temi na drugoj tribini govorile su, uz moderaciju Morane Kasapović, dvije ranije portparolke Tužilaštva Haškog tribunala Florens Artman i Olga Kavran. Prema njihovim riječima, ratno silovanje je neodvojivi dio politike etničkog čišćenja i genocida, s ciljem uništavanja jedne zajednice. Nažalost, dodale su, broj zločinaca koji su za to osuđeni je veoma mali. Pa tako nije osuđen ni Alenov biološki otac, iako je DNK analizom utvrđeno da mu on jeste otac. Zbog svega toga, žrtve se rijetko odlučuju izaći u javnost sa svojim traumama. Zbog nepravde i zbog toga što ne žele da im djeca saznaju za njihovu sudbinu.

“Sa grčem u stomaku, imao sam osjećaj da čitam jutrošnje novine”

Petak je započeo promocijom kapitalne knjige Šimuna Cimermana “Bitka na Sutjesci – Pakao u raju”. Knjiga je to koja je podsjetnik na veličanstvenu borbu za slobodu jugoslovenskih naroda i narodnosti u najtežoj i presudnoj partizanskoj bici tokom Drugog svjetskog rata. Pročitajte je kako biste se uvjerili da u najslavnije periodu naše istorije nismo bili objekti svjetske politike, već njeni više nego ravnopravni subjekti.

U sklopu festivala otvorena je i izložba fotografija „Ferdo“, čiji je autor proslavljeni bh. fotoreporter Damir Šagolj. Fotografije su nastale tokom plovidbe istoimenim ribarskim brodom. Nakon izložbe, Šagolj je održao i predavanje “Sa distance”, gdje je govorio i o svojim ratnim fotoreporterskim iskustvima. “Da bi fotografija bila dobra ili dovoljno oštra, moraš biti dovoljno blizu da bi vidio najsitniji detalj, ali i dovoljno daleko da bi vidio širu sliku”, kazao je Šagolj.

Uslijedila je promocija novog romana Borisa Dežulovića “Tko je taj Čovjek? – Izvještaj o jednoj mogućnosti”. Moguće je da je taj roman “nastavak” Dežulovićevog kratkog romana „Christkind“ iz 2003. godine, u kojem piše o došljaku iz budućnosti koji je došao s namjerom da ubije Adolfa Hitlera još dok je bio dječak. Novi roman govori o nacističkom neuspjelom pokušaju “Pivničkog puča” 9. novembra 1923. godine u Minhenu, nakon kojeg je Hitler završio u zatvoru, napisao “Mein Kampf” a potom, nakon više nego blage zakonske kazne, izašao i započeo ono što je započeo. Zanimljiv je i taj datum, 9. novembar, jer su na isti taj dan 1938. nacisti organizovali “Kristalnu noć”, pogrom nad Jevrejima, koji se uzima i kao “zvaničan” datum početka Holokausta.

Dežulović je na promociji romana rekao da je zapanjujuće da smo i danas, kao i u 20. vijeku, ponovo u sličnim dvadesetim godinama i da “ništa naučili nismo”. “Čitajući građu za roman, čitao sam i tadašnja izdanja novina. Sa grčem u stomaku, imao sam osjećaj da čitam jutrošnje novine”, kazao je Dežulović. Za dalje o istoj temi – obavezno pročitajte roman!

“Pitanje da li postoji bog nije naš problem, već problem boga”

Potom je publika imala priliku vidjeti maestralno igrano-dokumentarno filmsko ostvarenje “Fiume O Morte!” reditelja Igora Bezinovića. Film istražuje 16-mjesečnu okupaciju Rijeke 1919. godine, pod vođstvom italijanskog pjesnika i fašističkog vojskovođe Gabrielea D’Annunzija. On je sa 10.000 vojnika okupirao Rijeku na skoro godinu i po dana i proglasio je državom Fiumi. Film je “a must-see”!

Zadarski univerzitetski profesor filozofije Marko Vučetić rekao je na tribini “Sretna Nova 1926” da smo “danas postali performeri prošlosti, nesvjesni da smo karikature iz sadašnjosti”. “Nacionalne države se zatvaraju u sebe i proganjaju sopstvene građane. Amerika je danas ono što se nalazi u trabunjanju jednog Trampa. Ali, Tramp će nestati i sa njim će nestati i trampizam”, kazao je Vučetić, koji se pozabavio i pitanjem postojanja boga: “Pitanje da li postoji bog nije naš problem, već problem boga”. Dok je istoričar iz Srbije Petar Žarković rekao da su devedesete godine 20. vijeka i dalje “tabu tema” za većinu njegovih srpskih kolega.

Veoma je zanimljivo bilo i predavanje “’Zapadna civilizacija’ nakon ‘rupture’“ profesora Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Zorana Kurelića, bivšeg dekana i miljenika njegovih studenata, u okviru kojeg je poredio govore kanadskog premijera Marka Karnija iz Davosa i šefa američke diplomatije Marka Rubija. Kanadskog je premijera pohvalio zbog iskrenog govora u kome je priznao da je “došao trenutak da priznamo laž”. Laž takozvanog liberalnog poretka sastojala se u tome da “jaki rade što mogu, a slabi trpe što moraju”, što je bilo očigledno Karnijevo referisanje na Tukidida. Odnosno, neki (slabi) će odgovarati za počinjene ratne zločine, a neki (jaki) nikada neće.

S druge strane, govor Marka Rubija okarakterisao je kao “opak” neoimperijalistički govor koji slavi “zapadnu civilizaciju” i poziva Evropu da se ne kaje zbog zločina počinjenih u prošlosti. Kurelić smatra da je ljevica danas potpuno desetkovana i da se svijet nalazi pred izborom između liberalizma i iliberalizma. Iako je rekao da “nikada nismo bili bliži tome da se nešto stravično dogodi”, ipak je kazao i da mu Amerika ne izgleda kao nacija koja bi odustala od sebe.

“To nisu teorije zavjere, to nisu Protokoli ginekoloških mudraca, to se zaista događa”

U okviru programa promovisana je knjiga “Bošnjaštvo kao promašen projekat”, o kojoj su, pored autora Tarika Haverića, govorili i Sinan Gudžević i Edin Zubčević. Promovisana je i knjiga “Anatomija grijeha, kroz istoriju propagande” Nenada Fišera, o kojoj su govorili i Tarik Haverić i Sinan Gudžević.

Slušali smo i Barbaru Lapajne Predin, Stašu Zajović i Borisa Dežulovića, u okviru tribine “My Voice, My Choice”, gdje je bilo riječi o pošasti pokreta koji se šire sve više i koji se bore protiv prava žena na abortus. “Krećemo se koracima od sedam milja u prošlost. Ali, to nije nešto što se događa spontano i samo od sebe. To je jedna ogromna Opus Dei katolička mreža, koja je prebogata. To nisu teorije zavjere, to nisu Protokoli ginekoloških mudraca, to se zaista događa”, upozorio je Boris Dežulović. “U pitanju je združeno dejstvo fundamentalista, bez obzira na granice”, upozorila je Staša Zajović. Učesnici tribine su dodali da je pitanje “za” ili “protiv” pobačaja zapravo “podvala” i manipulacija, jer se niko ne raduje tome da ide na abortus. Ali, to jeste pravo žene, jer jedino ona može donositi odluke o svojem tijelu.

Inače, kampanja “My Voice, My Choice” je evropska građanska inicijativa koja zahtijeva uspostavljanje finansijskog mehanizma solidarnosti za obezbjeđivanje besplatnog i sigurnog abortusa širom EU, koja je prikupila više od 1,2 miliona potpisa. Kampanja, koju podržava Evropski parlament i odobrava Evropska komisija, fokusira se na dostupnost pobačaja kao temeljnog ljudskog prava. Odnosno, da onim ženama koje žele da abortiraju a u njihovim zemljama je to zabranjeno, bude omogućeno da to urade u zemljama EU koje to dozvoljavaju, i to o trošku EU budžeta. Na tribini je rečeno i da u Hrvatskoj abortus nije zabranjen, ali da se ljekari u državnim bolnicama gotovo po pravilu pozivaju na “prigovor savjesti” i ne žele obaviti pobačaj. To je licemjerno, konstatovao je Dežulović, jer će isti ti ljekari obaviti abortus, ali u privatnim klinikama.

Posebno su odjeknule riječi Barbare Lapajne Predin iz Društva SOS telefon za žene i djecu – žrtve nasilja u Sloveniji, koja je kazala da oko 50 odsto žrtava porodičnog nasilja koje su im se javljale za pomoć čine visokoobrazovane žene, koje prethodno, u porodicama u kojima su odrasle, nisu imale iskustvo nasilja, zbog čega ga nisu prepoznale na vrijeme u bračno-partnerskim odnosima. “Ne možemo samo pričati o tome da treba zaštititi kćerke. Potrebno je odgojiti i sinove”, poručila je Barbara Lapajne Predin.

“Na osnivanje suda u Hagu odlučujuće uticalo novinarsko otkrivanje koncentracionih logora u Bosni”

Održana je i tribina “Novinari i rat”, koja je počela emitovanjem jednog dijela dokumentarnog serijala “Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom”, autora Bore Kontića. On je rekao da je najmanje 37 novinara svjedočilo pred Tribunalom. “Siguran sam da njihova svjedočenja nisu previše doprinijela presudama, ali sam isto tako siguran da je na osnivanje suda u Hagu odlučujuće uticalo novinarsko otkrivanje koncentracionih logora Trnopolje, Keraterm i Omarska u ljeto 1992. Tekstovi Roya Gutmana i Eda Vulliamya sasvim sigurno su doprinijeli tome da sedam mjeseci kasnije odlukom Vijeća sigurnosti UN-a bude osnovan Tribunal”, rekao je Kontić.

Na istoj tribini Boris Dežulović je poručio da bi volio da su neki novinari završili i na optuženičkoj klupi u Hagu, zbog svoje nečasne uloge u raspirivanju mržnje i u ratnoj propagandi. “Neki od njih su i u doslovnom smislu dali ljudima puške u ruke”, kazao je Dežulović. “Umjesto odgovornosti za ratnu propagandu, međutim, većina novinara ratnih huškača nastavila je da živi jedan normalan život”, upozorio je Boro Kontić, na tribini na kojoj je o iskustvima stranih reportera iz rata u Jugoslaviji govorila i Florens Artman.

Film koji publici melje i mozak, i srce, i dušu

Iako je nezahvalno izdvajati bilo šta od ovogodišnjeg veoma bogatog programa ZNA-DU festivala, publiku je u emotivnom smislu teško pogodio igrani film “Među bogovima” reditelja Vuka Ršumovića. Radnja je sljedeća: nakon višemjesečnog, iscrpljujućeg putovanja mlada Avganistanka Fereshteh stiže u Beograd s mužem i troje djece 2015. godine. Tamo saznaje da se njen mlađi brat Ali Hosseini utopio u rijeci i da će uskoro biti sahranjen kao N. N. osoba, što ona ne može podnijeti. Istovremeno, Mađarska zatvara granice pred grupama izbjeglica, ali Fereshteh čini sve što može – i više od toga – kako bi sahranila brata na dostojanstven način. Film je to koji, kako radnja odmiče, publici melje i mozak, i srce, i dušu. Film je to o našoj evropskoj ravnodušnosti prema tim ljudima koji u desetinama hiljada prolaze pored nas a mi ih ne primjećujemo, bez obzira i na naše svježe izbjegličko iskustvo iz devedesetih godina. Film je to o evropskom licemjerju, ksenofobiji i rasizmu. Film je to o činjenici da je ukupan broj stradalih na svim svjetskim migracionim rutama (uključujući more i kopno) od 2014. godine veći od 82.000 ljudi.

No, ni poslije filma nam nije bilo lakše, jer smo od Vuka Ršumovića i producenta filma Mirka Bojovića saznali da je glavna glumica Fereshteh Hosseini u Teheranu, izložena izraelsko-američkim projektilima i iranskim vjerskim policajcima. I da s njom nisu bili u kontaktu već nekoliko dana. Ipak, kasnije to veče uspostavili su kontakt s njom. I obradovali nas sve.

Život i smrt u Dubrovniku

Ovogodišnji festival zatvorila je predstava “Smrt u Dubrovniku” crnogorskog reditelja Petra Pejakovića i dramaturškinje Anje Pletikose, u izvođenju dramskog studija Prazan prostor iz Podgorice i u produkciji Akcije za ljudska prava iz glavnog grada Crne Gore. Riječ je o predstavi koja je nastajala godinama i koja je zasnovana na arhivskim materijalima i živim svjedočanstvima onih koji su iz Crne Gore mobilisani ili su se dobrovoljno prijavili da bi napali Dubrovnik, pljačkali i ubijali po dubrovačkoj okolici. To što su izveli glumci Slaviša Grubiša, Pavle Prelević, Pavle Novaković, Miloš Kašćelan, Kristijan Blečić i Maša Božović jeste emotivno i energetski veoma zahtjevna predstava, ali je i remek-djelo, koje je, baš u Dubrovniku, podiglo publiku na noge i na pozive na bis.

“Smrt u Dubrovniku”, dakle, na površinskom nivou govori o prošlosti, ali još više o našem današnjem odnosu prema njoj, o selektivnom zaboravu, o guranju trauma pod tepih, o transgeneracijskoj traumatizaciji ljudi koji tada nisu bili ni rođeni. I o tome kako se to politički zloupotrebljava i dan-danas, 35 godina nakon napada na jedan od najljepših svjetskih gradova, na Dubrovnik. Bez sumnje, ova je predstava važna, prije svega za crnogorsko društvo, pa bi, da ima političke hrabrosti, bilo lako zamisliti je i na redovnom repertoaru crnogorskih teatara i kao obavezno “štivo” i za mlade i za stare.

Poslije predstave uslijedio je razgovor sa ekipom koja ju je stvarala. Riječima reditelja, vlast u Crnoj Gori ne gleda ovu predstavu, već se i ona kao i velika većina društva, “pravi mrtva”. “Nastupali smo u četiri grada, u ostalim nam je zabranjeno pa predstavu igramo više izvan Crne Gore nego u Crnoj Gori”, ispričao je Petar Pejaković.

Tako je završen još jedan Zbor navodne avangarde Dubrovnik (ZNA-DU). Među učesnicima koji nisu spomenuti a koji su došli u Dubrovnik bili su sve sami “disidenti”: ljudi koji su čitave živote posvetili borbi za ljudska prava i za razum, pa ih zbog toga vlasti u njihovim državama kvalifikuju kao “ustaše”, “četnike”, sve u svemu “izdajnike”. Neki od njih su i protjerani iz svojih tužnih državica u “regionu”. A mnogima je danas život opasniji nego čak i tokom ratnih devedesetih godina.

I ne, svi ti ljudi nisu nikakva “navodna avangarda”, već najbolje što te državice sa duboke evropske periferije imaju. Zahvaljujući Željki Vrtikapi, ZNA-DU se etablirao, ako ništa drugo, kao oaza za “normalne ljude”, koji su to znali proslaviti pjesmom, uz gitaru koju su svirali Zoran Predin, Damir Imamović, Danis Tanović, Ahmed Burić… Možda bi to nekom zazvučalo kao orkestar sa Titanika koji se približava ledenom brijegu. A možda i kao rasad sa kojeg će plodove crpiti oni koji dolaze i koji će biti bolji od nas.

Dinko Gruhonjić (Autonomija)