“Moji baka i deda Šušnice bili su ponosni Krajišnici, Bosanci sa Grme?a i podgrme?kog kraja, iz sela Dabar i Podlug. Oboje su sa 16 godina stupili u NOB: deda ?uro, zajedno sa ?etvoro svoje bra?e, u Šestu krajišku partizansku, a baka Mira u Drugu proletersku brigadu. Baka je bila ranjavana na Sutjesci, u nekoliko uzastopnih bitaka sa ?etnicima i Es-es-ovcima, a prehodala je tifus u povla?enju sa preživjelim Dalmatincima. Krajem rata su se upoznali i vjen?ali… Ja sam ponosni unuk partizana”, napisao je Sr?an Šušnica, sociolog, pravnik i politi?ki analiti?ar iz Banjaluke. U autorskim tekstovima i intervjuima Šušnica pokušava da objasni zašto se srpske politi?ke elite nikada nijesu odrekle Velike Srbije i zbog ?ega “pansrpski nacionalizam”ve? tri decenije zasipa region politi?kim proglasima sli?nim nedavno najavljenoj Deklaraciji o opstanku srpskog naroda, koju su pojedini beogradski intelektualci nazvali Memorandumom 2.

“Deklaracija o o?uvanju srpskog naroda zaista podsje?a na Memorandum SANU iz 1986, prije svega po viktimiziraju?em tonu sadržanom u samom njenom nazivu”, kaže Šušnica. “Ovaj dokument najavljen je usred medijskih spinovanja bulumente Aleksandra Vu?i?a i Milorada Dodika o tobožnjoj ugroženosti Srba u regionu, naro?ito Srba u Crnoj Gori, u Bosni i u Hrvatskoj. Srbi se, dakle, žele prikazati mu?enicima, vje?nim žrtvama i gubitnicima”.

ŠUŠNICA: Kako bi se opravdala prisutnost i zadiranje srpske velikodržavne politike duboko u suverenost, pa i teritorijalni integritet susjednih država. Ova perfidna igra Dodikovog i Vu?i?evog režima Srbe, nažalost, ponovo gura u konflikt sa komšijama, istovremeno stvaraju?i privid da svi Srbi zaista žive u fluidnom politi?ko-deklarativnom, vjersko-teritorijalnom, identitarno-memorijskom okviru kojeg više ne ocrtavaju ?vrste me?unarodne granice, SFRJ ili rovovi i minska polja po Hrvatskoj i Bosni. Ako bi se odrekla takve politike, Srbija bi izgubila poziciju mati?ne države svih Srba u regionu, kojom nasilno ?upa Srbe iz njihovih domovina i autenti?nih istorija u kojima vjekovima žive. Pored toga, insistiranjem na ovakvoj politici novi-stari politi?ki akteri pansrpskog nacionalizma žele da opravdaju politi?ku agresiju na autonomnost svojih pokrajina, na nezavisnost Crne Gore, te teritorijalnu agresiju na Hrvatsku i Bosnu. Toga se ne mogu odre?i, jer bi se tako odrekli svega što su stekli osvaja?kim ratovima i genocidima po?injenim u ime stvaranja ekskluzivno srpskog lebensraum-a. To se naslje?e želi legitmizirati, normirati i produbiti deklaracijama, sporazumima i zakonima. Najdublji nivo ovoga o ?emu govorim ti?e se prirode, sadržaja i ideoloških izvora “srpskog nacionalnog ili narodnog identiteta”.

POBJEDA: Što je sadržaj tog identiteta?

ŠUŠNICA: Sadržaj i forma kojima je taj identitet konstruisan, naro?ito krajem 19, po?etkom i krajem 20. vijeka, duboko je iracionalan, duboko konfliktan i negatorski prema drugim etnografijama, ?ak i pravoslavnim, te posva?an sa svijetom oko sebe i objektivnom istorijom. Nažalost, nije jedini takav na Balkanu.

POBJEDA: Ako Srbija, kako kažete, nastavlja da produbljuje konflikte na Balkanu, a Brisel tvrdi da je Srbija “faktor mira i stabilnosti”…

ŠUŠNICA: ?ekajte, ?ekajte! Brisel Srbiju na taj na?in ocjenjuje sve dok Vu?i?ev režim ispunjava o?ekivanja EU i Vašingtona o “normalizaciji odnosa sa Kosovom”, što je eufemizam za de facto priznavanje državnosti i nezavisnosti Kosova. Rije? je, dakle, o podilaženju Srbiji kako bi ona što prije ušla u evroatlantske integracije, kojih, naravno, nema bez popunjenog upitnika o dužini granice, o površini i broju stanovnika države kandidata. I to bez Kosova, razumije se. Bojim se, me?utim, da iza “normalizacije odnosa”o kojoj govorim ne stoji istinska katarza srpskog društva i priznavanje politi?ke odgovornosti Srbije za agresiju, teror i zlo?ine na Kosovu, u Bosni i u Hrvatskoj.

POBJEDA: Nego?

ŠUŠNICA: Nego novo oživljavanje velikosrpskog nacionalizma iz devedesetih. Zato i ne vjerujem da ?e navedena ocjena Brisela dugo držati vodu.

Sa druge strane, jasno je da Vu?i? radi sve kako bi pažnju javnosti u Srbiji skrenuo ne samo sa svoje politike pristajanja na kosovsku nezavisnost, nego i sa vanjske politike koja Srbiju, htjela-nehtjela, udaljavaju?i je od Rusije, sve više približava EU i NATO. Vu?i?eva pri?a o ruskom oružju i vojnim vježbama sa Rusima, baš kao i najavljena nova pansrpska Deklaracija, samo su pokušaji da pred Srbima kompenzira i zamagli me?unarodno-pravne efekte vanjske politike koju vodi.

POBJEDA: Vama je jasno kakvu vanjsku politiku Srbija vodi? Kako do te mjere rusifikovano društvo uopšte može i?i u pravcu EU i NATO?

ŠUŠNICA: Ta?no je – Vu?i? ka vani normalizuje odnose sa susjedima i približava se Evropi, dok ka unutra populisti?ki uzgaja novi pansrpski nacionalizam, religiozni neokonzervatizam i rusofiliju. Gra?ane svjesno okre?e od koncepta liberalne demokratije, poštovanja slobode medija i ljudskih prava, prave?i nekakav novi guslarski postkosovski ciklus. Politika “i Rusija i Zapad” dugoro?no nema perspektivu, jer od Srbije pravi zvjerinjak isfrustriranih i pesimisti?nih nacionalista, rusofila, vjerskih fundamentalista i gra?ana preplašenih Zapadom i zapadnim vrijednostima. Ipak, po mom sudu, najve?a opasnost po Srbiju je Republika Srpska, preko koje Rusija i Srbiju i dijelove njenog politi?kog i društvenog aparatusa može uvu?i u nove avanture. Uostalom, to se ve? dešava.

POBJEDA: Što se dešava?

ŠUŠNICA: Vidjeli ste da Vu?i? po Bosni i Hercegovini otvara autoputeve, baš kao da je BiH u Srbiji. Istovremeno, Dodik najavljuje ujedinjenje Srbije i Republike Srpske, što kreira alternativnu stvarnost, fikciju u kojoj gra?ani žive. Ko garantuje da sutra ti isti gra?ani ne?e pomisliti da imaju pravo tu alternativnu realnost pretvoriti u politi?ki program i akciju na terenu?

POBJEDA: Zna?i li to da je Milorad Dodik zaista “glavni Putinov igra? na Balkanu”?

ŠUŠNICA: Glavni ruski ili Putinov igra? na Balkanu nije Dodik, ve? Republika Srpska. Jer Dodik je, kao i Nikola Gruevski u Makedoniji, samo konvertit od prozapadne ka proruskoj orijentaciji; politi?ar koji sutra može i da ode. Šta ostaje? Republika Srpska. Dokle god postoji, Republika Srpska ?e, kao entitet nastao velikodržavnom politikom i pravom sile, biti ruska poluga mo?i na Balkanu. I to je omiljena ruska kombinacija u vo?enju etno-imperijalne politike. Uostalom, pogledajte sve sli?ne proruske tvorevine u Moldaviji, Ukrajini, Gruziji… Upravo odsustvo državni?ke, vanjskopoliti?ke, me?unarodne odgovornosti entitetskog režima ovaj entitet-presedan – mislim na Republiku Srpsku – ?ini otpornim na me?unarodno pravo i na klasi?ne mjere pritiska koje djeluju prema punopravnim ?lanicama UN-a. Zato kažem da je Republika Srpska, a ne Dodik, remetilac ?ijem se režimu, ko god da je sutra na njegovom ?elu, ukraj ne može stati pravnim i institucionalnim sredstvima, ve? isklju?ivo silom od koje svi u Evropi zaziru. Rusija tozna i koristi tako što od Republike Srpske i velikosrpskog nacionalizma pravi svoju ekonomsku, vojno-bezbjednosnu i vanjskopoliti?ku platformu. ?ak platformu sa koje može destabilizirati Srbiju kad god to poželi. Što, uostalom, i ?ini.

POBJEDA: Može li se Srbija tome suprotstaviti?

ŠUŠNICA: Ve? smo spominjali rusifikaciju srpskog društva, za koju je najodgovorniji tandem Nikoli?-Vu?i?. Obojica imaju nekriti?an, podani?ki, pa i kvislinški odnos prema Putinovom režimu. ?injenica je da Vu?i? želi da rusifikacija o kojoj govorimo ostane unutar granica Srbije, da služi samo za unutrašnje ideološko-politi?ke potrebe, ali i da nekako bude bez uticaja na vanjsku politiku, na me?unarodno-pravne obaveze i regionalnu poziciju Srbije. Što je, naravno, nemogu?e. Naime, takva se politika Vu?i?u neminovno vra?a kao bumerang u vidu rusifikacije i srpskog društva i pansrpskog nacionalizma.

Bojim se da se i Srbija i Republika Srpska, nažalost, polako pretvaraju u ruske evroazijske banana-države, ?ija rukovodstva, sve i da imaju volju da se odupru ruskom uticaju i mekoj mo?i, to više ne mogu kontrolisati. Tim prije što je Srbija svoje stanovništvo, crkvu i nacionalnu ideologiju prepustila ruskoj mekoj mo?i. Sre?om, to se Crnoj Gori nije dogodilo.

POBJEDA: Malo je falilo…

ŠUŠNICA: Tako je. Iako je opasnost izbjegnuta, zapamtite: Rusija nikada ne?e di?i ruke od Crne Gore i Balkana! Pritom, Moskva Balkanu neprekidno poru?uje da je isklju?ivo divlja?ki, ultradesni?arski autokratizam mogu? i poželjan me?u njenim budu?im liderima. Patuljasti balkanski nacionalizmi kao stvoreni su za ruske banana-državice.

POBJEDA: Kada ve? pominjete ruski model lidera, je li vas iznenadilo to što su samo Milorad Dodik i Aleksandar Vu?i? primili i podržali šefa Demokratskog fronta Andriju Mandi?a, nakon što je on u Podgorici optužen da je oktobra 2016. u?estvovao u pokušaju terorizma?

ŠUŠNICA: Sretan je onaj koji je tim gestom iznena?en. Doduše, za?udilo me je da je Vu?i? Dodiku dozvolio da ga pretekne i nadvisi u toj podršci, što bi moglo zna?iti da Vu?i? igra duplu igru, odnosno da je Dodik “iskreniji” i “lojalniji” velikosrpskim idealima. Sve ovo je posljedica ?injenice da Republika Srpska, kao srbijanski trabant, u nekoj budu?oj trgovini može ali i ne mora postojati. Naravno, uz odre?enu politi?ku cijenu.

POBJEDA: Po cijenu sukoba ili…? Plašite li se novih sukoba na Balkanu?

ŠUŠNICA: Da, plašim se. Onaj ko kaže da Evropa ili Zapad ne?e dozvoliti nove sukobe u dubokoj je zabludi. Evropski konzervativci, ali i široki slojevi gra?ana i politi?ara, ?uta?e na fašizam, na rasizam, pa i na nasilje sve dok ne bude kasno i dok to ne bude opšteprihva?ena ideologija i praksa. Danas se kleronacionalni fašizam normalizuje i na obodu Evrope, koja je, iako je devedesetih bila daleko humanije mjesto, i tada, gotovo u svom dvorištu, dozvolila genocid nad muslimanima. Zašto i sada ne bi dozvolila neki kra?i hibridni rat niskog inteziteta, sa nekih do 200 poginulih, daljinski podržan od Rusije, a u kojem bi, recimo, Republika Srpska postala neko novo poluosamostaljeno i nepriznato Pridnjestrovje? Ukoliko politi?ka konstrukcija dejtonske BiH ostane ovakva kakva je, ovo o ?emu govorim moglo bi se ostvariti u bliskoj budu?nosti.

SRPSKA KU?A U PODGORICI JE INSTRUMENT MEKE MO?I

POBJEDA: Vlada Srbije dala je 3,4 miliona eura za izgradnju Srpske ku?e u Podgorici. Budu?i da Srbija u Crnoj Gori ve? ima i svoju ambasadu i svoj konzulat, kakva je uopšte svrha Srpske ku?e?

ŠUŠNICA: Ruske i srpske vanjskopoliti?ke poluge i alati meke mo?i identi?ne su u postkomunisti?koj eri. Govorim o etno-teritorijalnoj ekskluzivnosti i zajednici preko koje se destabiliziraju i kontrolišu politi?ki i ekonomski razvoj susjedne države. Bosna i Hercegovina je u tom smislu talac Republike Srpske, a preko Republike Srpske – i talac Srbije. U Crnoj Gori, Hrvatskoj i Makedoniji ne postoje etno-teritorijalni entiteti, ve? neteritorijalna funkcionalna vije?a koja prate unutrašnju administrativnu i izbornu organizaciju tih država. Zato se instaliraju mehanizmi meke mo?i poput Srpske ku?e u Podgorici, koju bih uporedio ne sa ruskim humanitarnim centrom u Nišu, ve? sa ruskim kulturnim centrima na Balkanu.

KAKO SU MI “CRVENE BERETKE” UBILE OCA

POBJEDA: Koliko ste imali godina kada je po?eo rat u Bosni? Sa ?im ste se sve suo?avali?

ŠUŠNICA: Jedva petnaest. Bilo je to vrijeme nestajanja ljudi, prijatelja iz razreda, raje iz komšiluka. Iz naših života ti su ljudi nestajali kao izmaglica, kao da nikada nisu ni postojali. I to samo zato što su nesrbi. Ono što sam ?itao u “Dnevniku Ane Frank”, tih sam godina gledao oko sebe. ?ovjek brzo shvati i nekako se navikne na to da su njegove komšije nesrbi pod stalnim progonom i u strahu, znate… Kao porodica, pokušali smo se solidarisati koliko smo mogli.

POBJEDA: Kako?

ŠUŠNICA: Sakrivate ih u svom stanu, iza ormara; dajete im zdravstvene knjižice, školske iskaznice da mogu oti?i kod doktora i slobodnije se kretati gradom. Zajedno spremate hranu, ogrev i objedujete. Uzbunjujete ih ?im vidite da dolazi vojna policija ili po zlu ?uveni banjalu?ki “crveni kombi”, koji je krstario gradom i privodio gra?ane. Gledate kako ljude izvla?e iz stanova, trpaju u crvene kombije i odvoze. Ako ste nesrbin i niste se javili na mobilizaciju, mlate vas i obavezno odvoze u Mali logor ili u policijsku stanicu… U centru grada i po naseljima susre?ete se sa hordama srpskih mladi?a koji traže Muslimane i Hrvate da ih biju. Kako bi utvrdili šta ste, zaustavljaju vas i pitaju da se prekrstite, kako vam se zovu roditelji; ili vas skidaju i gledaju da li ste osune?eni. Na po?etku Gospodske ulice u ljeto 1992. dobili smo batine jer se nismo znali prekrstiti. Nekoliko puta sam bio svjedok takvih premla?ivanja i odvoženja. Prijatelji koji vam vjeruju, pri?aju još strašnija svjedo?anstva… Na banjalu?koj pijaci gledate kako se prodaju nepregledne livade posu?a, namještaja, bijele tehnike, odje?e. Saznajete da je to sve iz oplja?kanih i o?iš?enih muslimanskih i katoli?kih ku?a i sela Prijedora. Smrznete se. Prijatelji vam više ne žive na istim adresama, skrivaju se po drugim naseljima gdje ih ne?e prepoznati. Humanitarci su za takve izbjeglice imali poseban naziv – floteri.

POBJEDA: Šta to zna?i?

ŠUŠNICA: Tu su, a izbjegli su. Ni na nebu ni na zemlji. Nigdje. Duhovi. Kako tada, tako i sad. Srpski nacionalizam ukrao nam je i živote, ali i sje?anja na te živote… Nesrbe su otpuštali sa posla, izbacivali iz stanova. Komšija, stariji ?ovjek iz susjedne zgrade u Boriku, sa tre?eg sprata bacio je svoje stvari na poljanu ispod. Ubrzo je sišao i kupio ih u vre?u. Pomogao sam mu da to skupi. Plakao je i smijao se u isto vrijeme. Kaže – sretan je što ga nisu bacilli kroz prozor. Upali su mu u stan i rekli mu da ima pola sata da iza?e. I da bude sretan jer oni od ”njegovih” nisu dobili ni toliko. U tome svemu pokušavate da živite kao srednjoškolac, prakti?no dijete…

POBJEDA: Kako?!

ŠUŠNICA: Družite se, po stanovima organizujete žurke, želite normalno hodati i živjeti u svom gradu. Bilo je i pregršt komi?nih situacija, druga?ije se ne bi preživjelo.

Na samom po?etku rata 1992. ubijen je moj otac. Bio je policijski inspektor, kajakaški trener. Znalo ga je pola grada. Ubili su ga pripadnici jedinice državne bezbjednosti RSK – “crvene beretke”, i to uz pomo? lokalnog ogranka crvenih beretki, tzv. Srpskih odbrambenih snaga.

Tatin kolega je 1993. godine uspio uhapsiti ubice i ispitati ih. Sve su priznali, ?ak i to ko im je naložio i ko ih je organizovao. Istraga je dokazala da su organizatori i nalogodavci tog ubistva tadašnji komadant SOS-a, današnji potpredsjednik Narodne skupštine RS i lider proruske ultradesni?arske partije “Ujedinjena Srpska” Nenad Stevandi?, te ratni profiter i biznismen, osniva? Srpske radikalne stranke Pantelija Damjanovi? i još nekoliko nižerangiranih SOS-ovaca. Skoro svi su danas u Banjaluci, nikada osu?eni i kažnjeni ni za taj, ni za druge ratne zlo?ine.

POBJEDA: Zašto su Vam ubili oca?

ŠUŠNICA: Da bi to ubistvo podmetnuli banjalu?kim Muslimanima i Hrvatima, kako bi ih kriminalizovali i dehumanizirali, ali i kako bi se stvorilo nepovjerenje Srba prema njima. Izabran je i prigodan datum – 10. april, dan NDH… Sutradan je banjalu?ki Glas objavio tekst kojim se za taj zlo?in direktno optužuju Muslimani i Hrvati. Više razloga je bilo da izaberu baš mog oca. Prvo, znalo ga je pola grada, kažu da su ga svi poštovali, pa se o?ekivalo da ?e njegovo ubistvo dobro odjeknuti. Drugo, nije prihvatio srpski nacionalizam, ostao je Jugosloven i komunista, zbog ?ega su ga smatrali “nepravim”, lošim Srbinom. Pojedini prijatelji pokušali su ga prevu?i na tu stranu, ali se nije dao vagnuti ni za jotu, baš kao ni baka i deda. Tre?e, kao dugogodišnji inspektor ušao je u trag prvim ratnim profiterstvima i krijum?arenjima oružja, droge i nafte, koja su krenula 1991. i 1992. Neki o?evi poznanici, za koje ?e se ispostaviti da su u?estvovali u njegovom ubistvu, upozoravali su ga da ne ?a?ka krijum?arenje oružja, za koje se tada sumnji?ilo Panteliju Damjanovi?a, Stevandi?a i njihove kriminalne krugove, te Župljanina i vrh policije. Spojili su “ugodno sa korisnim” i… Ubili mi oca.

Pravi progon nesrba u Banjoj Luci po?eo je neposredno prije o?evog ubistva, ali se intezivirao i poprimio karakter organizovane kampanje terora i etni?kog ?iš?enja tek nakon toga. Banja Luka je postala veliki logor za nesrbe. Doduše, ona je i danas logor za sve one koji druga?ije misle ili žele druga?ije društvo.

POBJEDA: Kako se ?ovjek uopšte izlije?i od tih rana? Izlije?i li se ikad?

ŠUŠNICA: Ne znam šta da vam kažem. Što te ne ubije o?eli?i te… Valjda… Traume ostaju i svakako vas formiraju. Važno je sa?uvati se mržnje, ne prihvatiti podjele me?u ljudima po naciji, po boji kože ili vjeri… Mnogi ?e re?i da su moji stavovi “hejterski prema Srbima”, da “mrzim srpski narod” zbog porodi?ne sudbine. Me?utim, moj život, rad i prijateljstva u rodnoj Banjoj Luci ne uklapaju se u takav kliše. Živim, radim, sara?ujem, prijateljujem sa svima. Ne zazirem ni od koga. Moralna dužnost mi nalaže da promišljam katarzi?no, da raskrstim sa sociopatijama društva u kojem živim, da po?istim ispred svojih vrata. Što ne zna?i da ne smijem govoriti o drugim nacionalizmima, naprotiv: upravo mi moja katarza otvara dodatni prostor za kritiku.

(Tamara Nik?evi?, Pobjeda)