Jeste li čuli za seriju publikacija pod nazivom Logori i druga mjesta zatočenja za vrijeme rata u BiH 1992–1996. godine? Izašla su već tri toma, a iza ovog mukotrpnog i teškog rada stoje udruženja Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u BiH iz Sarajeva i Centar za demokratiju i tranzicijsku pravdu iz Banjaluke.

Do sada je popisano i činjenicama potkrijepljeno 1068 zatočeničkih objekata u 94 opštine, što znači da još ima posla, jer prije rata je u Bosni i Hercegovini bilo 109 opština, da bi poslije rata taj broj porastao na preko 140 opština.

Ali tema ovog popisa je nešto mnogo uže i specifičnije.

Kada počnete da čitate te knjige, da istražujete i analizirate, vidite da su u skoro svakoj opštini mjesta zatočeništva bile škole, osnovne ili srednje.

Da budemo precizni, prema njihovom spisku, 135 objekata osnovnih škola, 21 srednja škola i četiri obdaništa su korištena za zatvaranje vojnika i civila u proteklom ratu.

Zašto je to važno?

Zato što ni u jednoj od ovih škola danas nemamo nikakvo obilježje da su tu prije 35 godina neki muškarci, žene i djeca bili zatočeni, ubijeni, tučeni, silovani, pljačkani, mučeni.

Bilo bi sasvim dovoljno staviti jednu malu tablu na kojoj bi pisalo u kojem periodu su u tom objektu bili zatočeni pripadnici neke nacionalnosti, koliko ih je bilo zatočeno, ko je to uradio i kakve su bile posljedice tih zatočenja.

Ništa više i ništa manje.

Ne znam koliko bi djeca i roditelji obraćali pažnju na tu tablu, ali vjerujem da bi se našao poneki tinejdžer kojeg bi interesovalo šta se to dešavalo 90-ih godina u njegovoj školi. Možda bi i počeo da istražuje ili bi postavio neugodno pitanje svojim učiteljima, nastavnicama i profesorima na časovima odjeljenske zajednice, istorije ili nekog drugog predmeta.

Znam, to bi bila veoma neugodna pitanja za sve, ali tako bi naša djeca veoma lako saznala bolnu istinu da naša istorija i nije tako herojska kako se predstavlja na časovima istorije, jezika ili prirode i društva, kao i da zgrada škole u određenim okolnostima može da postane stratište i mučilište.

Znam da je školovanje djece vaspitno-obrazovni proces i da kao takav podrazumijeva susretanje djece sa mjestima i događajima kojima se jedan narod ili društvo baš i ne želi pohvaliti ili, bolje reći – koje želi potisnuti i zaboraviti.

Djeca trebaju da saznaju da su nekada njihove komšije bili Srbi, Hrvati i Bošnjaci i da su te iste komšije, prijatelje i poznanike njihovi djedovi zatvarali i maltretirali u njihovim školama. Da mnoge učionice, svlačionice i fiskulturne sale kriju strašne istine, koje se ne mogu sakriti promjenom naziva škole i krečenjem zidova.

Ne mogu se sakriti, niti se trebaju sakrivati.

Možda bi jedna obična mala tabla na školskom zidu bila mnogo korisnija za suočavanje sa prošlošću nego seminari i edukacije kojih je sve manje u Bosni i Hercegovini i regionu.

Vjerujem da je za to kasno i da to nijedna vlast u Bosni i Hercegovini, ni na jednom nivou, ne želi uraditi, ali eto, neka ostane negdje zapisana ova ideja… Možda neke nove generacije budu pametnije i hrabrije da to učine, pošto mi nismo.

(skolegijum.ba, foto: N1)