U starom gradu, gradu Višegradu, gdje Drina vjekovima pamet i leševe nosi, u starom hotelu „Višegrad“ koji je 2013. dobio novog vlasnika i novi naziv „Andrićev konak“, dobronamjerni prolaznik, može naći zanimljivu brošuru o Višegradu. Ako je potegne čitati, tu će naći zanimljivu definiciju nečega što se zove „Andrićgrad“ – „…To je ustvari vizija kako je Višegrad mogao izgledati da ga nisu zaobišli renesansa i ostali istorijski periodi. U arhitektonskom pogledu sam grad je mješavina različitih epoha i stilova koji su je smjenjivali kroz istoriju ovog područija: vizantijski stil, otomanski period, renesansa, klasicizam. Tokom šetnje kroz glavnu ulicu-korzo posjetioci će moći da se vrate u prošlost…“

Tragikomika? Ironija? Možda cinizam?

Naravno turistička brošura ne kaže šta će „turista“ naći kada se vrati u prošlost. Šta će ga tamo dočekati. Hodajući korzom „Andrićgrada“ i vraćajući se u prošlost, „slučajni turista“ bi mogao tako doći na dan kada je pomenuti hotel prvi put otvaran. Da je tog lijepog dana daleke i perspektivne 1963. godine, „turistički putnik kroz vrijeme“ nekom od prisutnih zvanica na otvaranju hotela makar i pokušao reći kroz koji horor će stanovnici, nesrbi, tog grada proći 30tak godina kasnije. Zamislite da je naš „turista“ pokušao uzeti mikrofon i svima okupljenima na otvaranju, tog marta 1963. rekao – da će se za 30 godina od danas, grad zvati isto ali da to neće biti taj Višegrad – da će na stotine njegovih stanovika biti živi paljeni u kućama, zatvarani, ubijani i silovani po višegradskim kućama i hotelima samo zato što su Muslimani – da će biti bacani sa Ćuprije i drugih prekodrinskih mostova kao i 20 godina prije – da će hiljade njih biti zauvijek protjerano iz grada i da se od srba rijetko ko pobunio a kamoli pružio otpor – da će ideološki otac i politički naredbodavac istrebljivanja višegradskih Muslimana, izvjesni Ćosić i Karadžić, samo godinu dana nakon zadnjih masovnih pogubljenja višegradskih Muslimana prosljavljati „Andrićev jubilej“ 20 godina od smrti jednog nobelovca, lamentirajući nad „mrtvim Višegradom“ i mrtvim ljudima za čije smrti su više nego odgovorni, jer su njihovu krv intimno i epski doživljavali i depresivno dozivali. Možete li zamisliti izraze lica i reakcije okupljenih zvanica dok naš „turist“ kazuje šta će biti sa gradom, šta će biti s njima u budućnosti? Taj naš „turista“ bi momentalno bio skinut sa mikrofona i upućen na psihijatriju u obližnji Sokolac. U toj instituciji posmatrali bi ga doktori i izvjesni mladi Karadžić srednjoškolac koji je tu došao u posjet rođaku i pitali bi ga odakle mu dolaze te vizije i riječi, a on bi im iz džepa potegao pomenutu turističku brošuru iz 2013. godine i odgovorio: „pa odavde“. Rekao bi im da nakon tog pokolja skoro da ni jedan Musliman nije pretekao u Višegradu – da su se kasnije neki vratili ali da u „mrtvom Višegradu“ više pate nego žive – da nove vlasti u Višegradu koje sebe smatraju srpskim i četničkim neće dati potomcima žrtava da postave ni jedan jedini biljeg ili pomen niti jednoj jedinoj žrtvi četničkog orgijanja – da će se u tom „mrtvom Višegradu“ svake godine okupljati četnici, tu baš tu pred hotelom kojeg sada otvaraju ugledni članovi partije – da će se u „mrtvom Višegradu“ podići novi grad „mrtvih Srba“ i da će ga nazvati po mrtvom nobelovcu kao što su po njemu preimenovali i ovaj hotel što ga otvaraju – da će ime tog „mrtvog nobelovca“, „mrtvog principa“ i drugih koji neće moći govorit, ti isti „mrtvi Srbi“ povlačiti po salonskim kaljugama, prljavim ustima i poslovnim knjigama ne bi li opravdali pokolje koji se počiniše u njihovo ime – da će tog Karadžića neki sud u dalekoj Holandiji suditi a „mrtvi Srbi“ slaviti kao heroja i nazivati zgrade i institucije po njemu čak i oni koji su ga pljuvali – da će glavni „mrtvi pjesnik“ i „elegičar Karadžićevog i Ćosićevog nasljeđa“ među „mrtvim Srbima“ biti izvjesni Emir.

Predložak za holivudski scenarij? Poluistinit, polulažan? Možda. Baš onakav kakav je i svijet oko nas.

No ono što je istina jeste da su Karadžić i Ćosić tog marta 1995. godine u „mrtvom Višegradu“, 32 godine nakon otvaranja hotela Višegrad, dok se zgarište u Pionirskoj još crnilo, leševi raspadali u Drini, a krvave fleke na zidovima Viline Vlasi i drugih tamnica još zorno vidjele, nonšalantno odavali počast nobelovcu, Drini i srpskom ne/jedinstvu sa bulumentom sljedbenika i okupljenom svjetinom koji su se onemoćali od tuđe krvi lako dali okovati u Karadžićeve krvave lance.

Na tom tzv. „Andrićevom jubileju“ tog marta 1995. Karadžić će izreći i ovo: „…i da će sve ono što se dešavalo na Drini brzo pasti u zaborav, da će to biti jedna mala kriza koju svaki identitet ima u razvoju i da ćemo posle ove krize izaći zaista jedinstveniji – sad imamo iskustvo i to iskustvo ne samo kad nam drugi stave granicu na drini nego i kad je i mi sami stavimo – i nadamo se da posle toga te granice više neće biti…“. Pogledajte njihova lica i govor tijela. Nema tu griže savjesti, ni trunke odgovornosti, ni zere krivnje za ono što se u tom gradu i drugim opštinama u sastavu današnje RS dešavalo pod komandom tog istog Karadžića i ideološkim patronatom tog istog Ćosića. Samo erotizirana požuda i intimna manijakalna mržnja istinski perverznog čovjeka koja će postati i ostati pravni poredak, ideologija i život njegovih „mrtvih Srba“, i trajati još 20 godina nakon pokolja nevinih u kojima se stvarala RS.

Umjesto griže savjesti, katarze i suočavanja sa turobnom prošlošću i istinom, imamo bahato i drsko uspravljenje sve političke zaostavštine i perverzije dr Karadžića i inih. Sve je tu. Granice, nazivi ulica, simboli, neočišćena minska polja i još uvijek vidljivi tranšei, spomenici koji glorifikuju zadnji rat i srpske „junačke“ žrtve, pansrpski epski mitovi umjesto objektivne istorije, pravno-politička stečevina genocida oličena u političkoj tvorevini RS-a, etnički očišćeni prostori BH opština u sastavu te RS. Nasljeđe tog zločinca i njegov bolesni um još uvijek oblikuje naše i živote naše djece a kako stvari stoje sa „mrtvim Srbima“ i naši već sada „mrtvi unuci“ će živjeti kreature njegove perverzne misli zaodenute u mitomanski srpski epski i guslarski narativ. Šta više njegova zločinačka zaostavština se multiplicira, i nema boljeg primjera za to od Dodika ili mitomanskog „Andrićgrada“, te pansrpske „germanije“ i bijele tkanine kojom se želi prekriti i u zaborav odpremiti prvi i jedini evropski genocid poslije 1945. Genocid sprskih nacionalista nad građanima Bosne i Hercegovine koje su oni percipirali kao Muslimane ili katolike ili mješance ili „turke“ ili „šokce“ ili na drugi način nedovoljno podobne da žive sa i uz sada već „mrtve Srbe“.

Karadžić je zaista postigao sve što je mogao postići. Njegovo postignuće je očuvano, fiksirano, zamrznuto. Svi ratni ciljevi su postignuti, osim ujedinjenja RS i RSK sa Srbijom. To nije uspio ni Hitler. Karadžićeva najveća zaostavština je ipak etno-fašistički konstrukt RS koji će proizvoditi stalno nove „Karadžiće“ poput ovog najnovijeg produkta, Dodika. I zaista šta sad za „mrtve Srbe“ može da znači jedna presuda i izrečena kazna Karadžiću? Kako god da ga osude, on će za „mrtve Srbe“ biti heroj, a za potomke žrtava njegova preživjela politička ostavština živa rana, dok je svijeta i vijeka. Da li je tu moguć dogovor, razgovor? Više ne. Na jednoj strani imamo jednu real-političku istinu o žrtvama, zločinu, genocidnim namjerama i posljedicama. S druge strane mi zaista imamo jednu uvjerenost „mrtvih Srba“ da navodno imaju istorijsko pravo na svoju nacionalnu državu, etničko istrebljivanje drugih i na život u političkoj tvorevini genocida. S treće strane kolo istorije koje se ne može zaustaviti ili ignorisati, će vrlo jasno pokazivati da je ratnih zločina u zadnjem ratu bilo na svim stranama, ali samo na strani srpske politike 90tih zločini istrebljivanja i genocid su bili politički cilj i namjera rata. Na drugim stranam tog cilja i namjera nije bilo, šta god „mrtvi Srbi“ mislili ili priželjkivali. I da, naivni su oni koji misle da će „mrtvi Srbi“ prihvatit ovu istinu suočit se sa odgovornošću bez kapitulacije Karadžićeve i Ćosićeve političke i ideološke zaostavštine. Katarzu i denacifikaciju može donijeti samo kapitulacija, a ne jedna presuda, a kapitulaciju samo sila. Zar je, sad već „mrtvim Srbima“ u tom kolu istorije trebao jedan Karadžić, Ćosić i mrtvi Višegrad, Prijedor, Srebrenica, Banja Luka…

No i bez sile naš „turist“ s početka priče mogao bi barem na kratko zamisliti da brošura iz turističkog vodiča za „mrtvi Višegrad“ glasi malo drugačije – „…To je ustvari vizija kako je Višegrad mogao izgledati da su ga zaobišli Karadžić i Mladić…“

U mrtvoj Banjaluci, 24.3.1963. godine

(tačno.net)