Neki dan slušam izlaganje Netanyahu-a (premijera države Izrael) pred Generalnom skupštinom UN-a. I mogu slobodno reći kao da slušam Miloševića na Gazimestanu ili Dodika u Andrićgradu. Doduše, prvi nikada nije bio, a drugi nikada neće biti u poziciji da drži ekspoze pred ovim tijelom UN-a, a i bolje je. Beni je ionako rekao sve što bi i oni rekli. Govor je bio torta poslastica za esencijaliste, pobornike teorije narodonosnih i nacionalnih kontinuiteta, nabijeđene pripadnike „starih“ i „prastarih“ hiljadugodišnjih i višemilenijskih naroda i nacija.

Recept je jednostavan: patišpanj ugroženosti od muslimanskog terorizma (omiljeni Slobin i još više Miletov šlagvort), pa kremasti sloj starog zavjeta, pa onda red iranske nuklerane prijetnje, pa jopet red biblije, zatim red anti-semitizma, pa patišpanj prijateljstva sa USA, pa čokoladni sloj iranskih globalnih terorističkih ćelija, pa red starog zavjeta sa ponosnim i starim biblijskim narodom, pa onda tanki patišpanj poziva na „world peace“, pa red holokausta, nacista i 6 miliona mrtvih Jevreja, pa skoro cijeli minut dramske pauze, nakon čega ide sloj od 250 hiljada mrtvih Sirijaca kao primjer da broj poginulih u palestinsko-izraelskom sukobu svih ovih decenija i nije nešto strašno, a onda patišpanj od babilonske i rimske imperije koje su tlačili stari biblijski narod i nisu izdržale nego su morale nestati, pa red o modernoj inovativnoj i kreativnoj naciji koja je unaprijedila skoro sve pa i proizvodnju rajčica (ukratko: „mi smo cool“), pa debeli patišpanj okrivljavanja Palestinaca za neuspiješno pomirenje, terorizam i napade na vjernike kod Zida plača (ukratko: „oni su fuj“), pa opet biblijska krema od kralja Davida i Solomona, pa citat bejzbol igrača Yogi Bera, pa sočni sloj biblijskih prava na Jeruzalem i Brdo hrama, pa patišpanj spremnosti biblijskog naroda da nikada više ne bude uhvaćen nespreman kao pred 2. Svjetski rat (također omiljeni patišpanj srpskih nacionalista i revanšista), pa opet citat iz starog zavjeta, i tako unedogled. Jednom rječju, gola voda ili ti „Apokalipsa po Benjaminu Netanjahuu“. Mi ovdje jesmo u banani, ali građani Izraela su ga ugasili sa ovim likom.

Sad će mnogi reći da je ovo anti-semitizam, da je ovo mržnja prema Jevrejima itd. Ali ova kritika jednostavno to nije. Kritika izraelskog nacionalizma jeste kritika koja se može i treba uputiti sve i jednom nacionalizmu. To je kritika jedne totalitarne politike koju provodi jedan soft-diktator, kritika jedne vlade u kojoj vlada ne politička već militantna šinbetovska nomenklatura iz koje dolazi i sam premijer. Nacionalisti svih boja će uvijek kritiku na račun vlade i politike usmjeriti na teren „mržnje prema naciji“ ili „izdajstva“, „mržnje prema građanima te države“. U slučaju kritike trenutne Benijeve ili izraelske politike, kritičar će se uvijek naći na terenu „anti-semitske mržnje“. Zato je teško kritikovati Izrael. No, to ne znači da se kritika treba izbjegavati.

Ja jednostavno ne mogu razmišljati i pričati jezikom koji svojim terminima i semantikom dijeli ljude na rase, koji uzima „rase“ kao nešto stvarno, nešto što objektivno postoji. Rasa kao i nacija (ili narod) su izmišljeni društveni i politički konstrukti nametnuti da bi se vladalo ljudima i teritorijama, njihovim prošlostima i budućnostima. Slično kao i jezik, oruđe kojim se vlada ljudskim iskustvom, ali teritorijem i sjećanjem. Koncepti etnija, naroda, nacija upravo su nastali na temeljima razlikovanja i proučavanja jezika i jezičkih varijanti. Od kada su nastali jezici nisu ništa fiksno i nepromjenjljivo, naročito njihova semantika. Oni su fluidni, neuhvatljivi, vrlo teško je pratiti njihov razvoj, pa i u onim najgrubljim crtama. Uopšte ne shvatam zašto bi se neko bavio proučavanjem razvoja pojedinih jezika, osim ako to ne služi čitanju artefakata i boljem shvatanju prošlosti. Naši jezici sutra neće biti ni nalik našim jezicima danas. Iz ovako dinamične kategorije kao što je „jezik“, nastali su najtvrđi, najstatičniji i najluđi politički derivati u istoriji čovječanstva a to su „etnije“ ili „nacije“. U zadnjih 200 godina politički su se fiksirali kao „naučni“ i „kulturni“ fakat. Ovi koncepti stalno i iznova traže svoje opravdanje u istoriji, arheologiji, genetici, i drugim društvenim i bio-medicinskim naukama. Da stvar bude još apsurdnija koncept „nacije“ traži opravdanje u konceptu „jezika“ iz koje je i nastao. Što je čista logička pogreška, kategorički silogizam. Jezik je osnov za konstruisanje koncepta „etnije“ ili „nacije“, a par vjekova kasnije „nacija“ se definiše „nacionalnim“ jezikom. Ipak najveću legitimizaciju koncepti „nacije“ ne dobijaju u naukama ili jeziku, već sve više u političkim ekstraktima koje elita selektuje iz rezervoara znanja i nameće plebsu u formi obrazovnih kurikuluma, kulturnih politika, tzv. „nacionalnih“ jezika, književnosti ili enciklopedija, tzv. „nacionalnih“ partija ili praznika ili u formi „nacionalno“ („patriotski“, „domoljubno“, „otadžbinsko“) oslobađajućih ili odbrambenih ratova. Zato mi se koncept „rase“, i sa njim povezan koncept „grupa naroda“, „etnija“, „naroda“ ili „nacija“, iskreno govoreći i gadi. Kako mi se gade hiljadugodišnji konstrukti „srpske“, „hrvatske“, „bošnjačke“, „mađarske“, „švedske“ i ine etnije ili nacije, tako mi se gadi i koncept „jevrejske“ nacije. Pa neka me etiketiraju kao „anti-semitu“.

No i u tom terminu leži sva apsurdnost koncepta rasa i naroda. Termin „anti-semitizam“ podrazumijeva nekog ko ne voli ili mrzi ljude koji govore jezicima koji pripadaju tzv. „semitskoj grupi jezika“, i koji su tako, samo na bazi svog jezika postali tzv. „semitski narodi“. U sve i jednoj enciklopediji svijeta naći ćete da se u „semitskoj“ grupi jezika nalaze pored hebrejskog i arapski, jermenski, amharski i drugi jezici, odnosno narodi. Znači iskreni anti-semit bi trebao mrziti sve semitske narode a ne samo Jevreje. No, ja ne mogu mrziti nikoga. Nisam takva sorta. Ali mogu mrziti nepravdu.

Molim ljude da što prije napuste te arhaične terminološke aparatuse koji ih tjeraju da stalno i iznova ponavljaju mantre tih organicističkih alata za vladanje i tlačenje ljudi. Da prestanu biti robovi etno-nacionalizma ili rasizma. Šta je to „Jevrejin/ka“? „Šta je to „Srbin/kinja“, „Hrvat/ica“, „Bošnjak/kinja“? Religijska, jezička, etnička, narodna, nacionalna pripadnost ili pusto državljanstvo? Ako postoji „jevrejska nacija“, šta je to onda Izraelac/ka? Isto pitanje može se postaviti i Šveđaninu ili Francuzu ili Bosancu. Ne smijemo ove pojmove posmatrati kao esencijalističke kategorije koji imaju neki etno-vjerski ili narodonosni izvor ili kontinuitet od „stoljeća sedmog“. NE! To su „politički modeli“, „politički projekti“, to su „političke nacije“ u smislu građana jednog državljanstva, čije značenje se mora restartovati svakih 20 godina, kao i značenje identiteta „radnika“, „vjernika“, „elite“, „klase“. Značenje „političke nacije“ jeste i mora biti fluidno kao što je fluidno i značenje jezika i elita. Ne može se fiksirati ničim, pa ni vjerom. Ako određivanje „političke nacije“ ode u dominantno vjersko samoodređivanje, onda zapada u protivrječnost, u kategorički silogizam, kao i u slučaju jezika. Tako će se etno-nacionalni koncept „srpske nacije“ ili „hrvatske nacije“ u potpunosti osloniti na pravoslavno, odnosno katoličko vjersko određenje žitelja ovog dijela Balkana. A vijek i po kasnije pripadnost ovim nacijama će se dokazivati pripadnošću odgovarajućim vjerama i naravno produžavati u prošlost do unedogled. Tako će neki od prvih nacionalnih romantičara i zagovornika jugoslavenske ideje i žiteljima muslimanske vjere skrojiti nacionalni mit o bosanskim bogumilima kao njihovim „narodonosnim“ precima, jer takav „nacionalni identitet i pedigre“ je bio prihvatljiviji izmišljenim nacionalnim konstruktima njihovih hrišćanskih komšija. Bio je više „slavenskiji“, „evropskiji“ i „iji“ i „iji“. Bizarno ali je tako. Ideja „političke nacije“, kao kolektiva jednakih i ravnopravnih političkih građana, „politička nacija“ kao političko društvo jednakih i ravnopravnih je tako kontaminirana mitologiziranim predstavama o etno-esencijalizmu, etno-nacionalnom trajanju i etno-centrizmu. Tako je od ideje postala kontraideja, kontraprojekat, reakcionarstvo.

Vratimo se na Benija i nesretne izraelske građane koje vodi u propast. Šta je to biti cionist/kinja? Šta je cionizam? Onaj istorijski cionizam 19. vijeka nije ništa drugo do jedna od desetina varijanti nacionalnih romantizama koje je zapljusnuo jug i istok Evrope. To je samo još jedan u nizu nacionalno izgrađujućih političkih i kulturno-političkih pokreta i projekata, koji se ni u čemu ne razlikuje od sličnih evropskih, naročito istočno-evropskih nacionalnih mitologija, osim što pretenduje na nekoliko hiljada godina stariji mitološki pedigre. To nije neki organski dio jevrejstva. To nije zavjera, niti mistična religijska sekta. I nije ništa opasniji od npr. mađarskog ili njemačkog nacionalizma, ali ni blaži. To su uglavnom već viđene političke mitologije: povratak korijenima, povratak svetoj zemlji, povratak tradiciji, predstave o starom narodu i njihovim arhineprijateljima i slična bibliljska zabava za široke narodne mase i sirotinju. Sam cionizam je i nastao u centralnoj i istočnoj Evropi. U njemu, kao i u stvaranju države Izrael 40-tih godina 20. vijeka dominirali su jevrejski aktivisti i političari porijeklom iz Istočne Evrope, kao npr. Golda Meir (rođena Golda Mabovič u Kijevu) ili David Ben-Gurion (rođen David Grün u Plonjsku u Poljskoj). Ta elita, kao i sve druge nacionalne elite Evrope, stvorila je esencijalistički pojam „jevrejske nacije“ („jewish nation“) i servirala ga preživjelim i traumatiziranim Jevrejima, koji se poslije Holokausta više nisu mogli vidjeti kao građani odnosno kao pripadnici neke od evropskih nacija, pogotovo ne Njemačke, Austrije, Ukrajine ili Poljske, pa ni Jugoslavije. Jedine zajedničke poveznice su im tada bile pripadnost jednoj religiji i strahote Holokausta. U korištenju religije kao osnova oko kojeg se formira nacija, koncept „jewish nation“ („jevrejska nacija“ koja mitološki traje od biblijskog izlaska „Jevreja“ iz Egipta na ovamo), se uopšte ne razlikuje od konstrukcija pojedinih slavenskih nacija (npr. „srpske nacije“ koja mitološki traje od Nemanjića i svetosavskog pravoslavlja na ovamo, ili „hrvatske nacije“ koja mitološki traje od Tomislava i biskupa Grgura na ovamo). Michael Antony Sells, profesor islamske istorije i književnosti na Univerzitetu u Čikagu je tu zloupotrebu religijskog identiteta u konstituisanju rase ili nacije u istočnoj i jugoistočnoj Evropi označio pojmom hristoslavizam, objašnjavajući čvrstu vezu vjerskih odrednica i struktura u izmišljanju srpske odnosno hrvatske nacije u 19. vijeku. On ovim pojmom objašnjava i nuždu novonastalih nacija da moraju imati stabilnu predstavu o tzv. „nacionalnom“ arhineprijatelju, i u tom smislu ko će biti bolji neprijatelj „hristoslavena“ od njihovih komšija, muslimana. Zajedno sa usponom ovih hristoslavenskih „nacija“ kreće i proces dehumanizacije svih balkanskih muslimana kao „Turaka“, naročito onih kojima je maternji jezik bio isti kao i novonastalim „Srbima“ ili „Hrvatima“.

Malo istočnije, Šlomo Zand (Shlomo Sand), profesor istorije na Univerzitetu u Tel-Avivu u svom djelu „The invention of Jewish People“ konstatuje da ne postoje nikakvi arheološki i drugi čvrsti dokazi u prilogu kontinuiteta „jevrejskog naroda“ ili nacije od Mojsijevog egzodusa na ovamo, kako se inače uči u izraelskom obrazovnom sistemu, te da religijska privrženost zemlji ne daje istorijsko pravo jednoj grupi na zemlju. Izrael bi trebao biti država Izraelćana, navodi ovaj autor kritikujući koncept višemilenijske „jevrejske nacije“. Naglašava da su prije Hitlera i Holokausta Jevreji u svijetu bili većinom protiv ciljeva cionističkog pokreta, a koncept „Eretz Israel“ (Zemlja Izrael) nije govorio o stvarnom fizičkom povratku u zemlju-domovinu, već je imao duhovno značenje . Zand smatra da je stvaranjem izraelske države uništeno palestinsko društvo (ne narod ili nacija), ali i stvorena tzv. „palestinska nacija“, koja nije postojala prije uspona cionizma. Zagovarajući formiranje dvije odvojene države, Zand ističe da koncept jedne države u kojoj bi Izraleci i Palestinci živjeli zajedno, Izrael „kao jedno od najrasističkijih društava zapadnog svijeta“ neće nikada prihvatiti. Ovakvi etno-vjerski nacionalni konstrukti bilo da su evropski, bližeevropski ili bliskoistočni, nemaju u sebi nikakvih premisa budućnosti, osim destrukcije sebe i susjeda. Naročito kada se stvaraju na teritorijama koje su vijekovima prije toga tlačile i krojile kolonijalne sile. Ova kolonijalna prošlost je još jedna paralela između postkolonijalnih nacionalizama Balkana i Levanta.
Bezbroj je paralela između tzv. jevrejskog i istočno-evropskih nacionalizama. Na primjer, ustavno-pravna. U ustavnom aktu države Izrael, ova država se oksimoronski određuje kao „jevrejska i demokratska država“. Dok npr. u ustavnom aktu Republike Srpske ova politička tvorevina se definisala od „RS je država srpskog naroda“ (1992.), pa preko „RS je suverena država srpskog naroda. Svi građani RS su jednaki i ravnopravni“ (1994.) i meni najomiljenijeg ustavnog oksimorona „RS je država srpskog naroda i svih njenih građana“ do određenja koje je morao nametnuti Visoki predstavnik 2002. godine „RS je jedinstven i nedjeljiv ustavno-pravni entitet. RS samostalno obavlja svoje ustavotvorne, zakonodavne, izvršne i sudske funkcije. RS je jedan od dva ravnopravna entiteta u Bosni i Hercegovini. Srbi, Bošnjaci i Hrvati, kao konstitutivni narodi, ostali i građani, ravnopravno i bez diskriminacije učestvuju u vršenju vlasti u RS.“ Slično je sa svim balkanskim naci-maci državicama.

Posebno monstruozna sličnost između nacionalizama Balkana i Levanta je u procesu viktimizacije i zloupotrebi pozicije žrtve u izgradnji nacionalnih konstrukcija. Poslije definisanja tzv. „nacionalnog“ arhineprijatelja, definisanja spostvene „nacije“ kao „vječne žrtve“ je najznačajniji element uspješnog nacionalizma i etno-fašizma. Brak „srpske nacije“ i Jasenovca je uveliko elaboriran, a u procesu su brakovi „hrvatske nacije“ i Blajburga i „bošnjačke nacije“ i Srebrenice. Tu dolazimo do jednog od većih paradoksa etno-nacionalne konstrukcije „jevrejske nacije“. Naime, prije stvaranja države Izrael, u Holokaustu cilj uništenja nije bila „jevrejska nacija“ ili „jevrejski narod“, već Jevreji kao pripadnici vrlo značajne globalne religije, koji su istovremeno bili pripadnici različitih društava ili već formiranih političkih nacija Evrope. Sami pogromi su se različito odvijali, upravo shodno praksama življenja Jevreja u različitim evropskim zemljama. Upravo tamo gdje su se Jevreji najviše osjećali kao politički građani Njemačke ili Austrije ili Mađarske, odnosno kao Nijemci ili Austrijanci ili Mađari, pogrom je tekao uz osobito zahtijevan, intezivan i tehnološki napredan sistem identifikovanja, označavanja, kriminalizacije i dehumaniziranja, organiziranja i izvođenja genocida. U jednoj agrarnoj Poljskoj ili Jugoslaviji, na primjer, nije bilo tako teško izdvojiti i targetirati pripadnika ove ili bilo koje religijske grupacije i pristupiti pokolju. Tu se genocid dešavao tiho, pretiho. Dočim, nakon stvaranja države Izrael, desilo se kontinentalno getoiziranje Jevreja kao religijske grupacije i njeno fiksiranje za teritoriju i koncept „nacije“. Upravo ono što je i bio cilj Holokausta. Tako, u Minhenu nisu pobijeni sportisti zato što su bili pripadnici jevrejske religije, već prije svega zato što su bili pripadnici nove „jevrejske nacije“. Fiksirajući pripadnike jevrejske religije za teritoriju „obećane zemlje“ cionisti i politička elita Izraela su pod a) od Judaizma kao globalno prisutne religije napravili „nacionalnu“ religiju i pod b) zamijenili su stare evropske neprijatelje u vidu Hrišćanstva, sa novim „nacionalnim“ neprijateljem u vidu Islama i novoformirajućeg „palestinskog naroda“.

Glavne živuće, ekonomske, političke i vojne značajke nove „jevrejske nacije“ koja danas živi u Izraelu ne definišu se više pomoću nasljeđa Holokausta, Holokaust je odavno stvar muzeja i političkih komemoracija. Život ove „stare nacije“ se danas isključivo definiše na osnovu političkog konflikta i ratova između onog što se treba nazivati izraelski i palestinski nacionalni politički projekat. Tako dva nahero nasađena koncepta „nacije“ uživaju u političkom sukobu skoro 70 godina, koliko su ustvari njihove političke nacije i stare. U tom konfliktu, kao i u drugim, tempo zadaje ona politički i vojno moćnija strana, a to je ovdje izraelska. Tako dolazimo do još jednog bizarnog paradoksa odnosno psiho-političkog mehanizma kojeg bi za ovu priliku nazvao „tel-avivski sindrom“. Poput individualnog ili grupnog psihološkog mehanizma prozvanog „stokholmski sindrom“ gdje se oteti i taoci poistovjećuju sa motivima otmičara i afektivno zbližavaju sa njima, izgleda da je sasvim realno postojanje i kolektivnog psihološkog i političkog mehanizma u kojem se vještački politički kolektivitet koji sebe smatra žrtvom (genicida, Holokausta) najednom poistovjećuje sa rasističkim motivima svojih tlačitelja i krvnika, zbližavajući se sa njihovim svevremenskim i rasističkim tehnikama tlačenja. Dajući tako sebi pravo na istu surovost nad slabijim od sebe i sve više ličeći na svog krvnika iz prošlosti. Ne mogu na drugi način objasniti palestinska geta opasana betonskim zidovima i bodljikavom žicom, nasilnu kolonizaciju, rasističku torturu i diskriminaciju.

Na žalost, to je zadnja paralela između Balkana i Levanta na koju želim ukazati, koja je jezivo bila vidljiva u ovom posljednjem ratu u Bosni. Deklarisani srpski nacionalisti iz Beograda i BiH tako su preuzeli rasističke i krvave obrasce NDH u obračunavanju i istrebljivanju Muslimana i Katolika sa 72% osvojene teritorije BiH. Ponovo koncentracijski kampovi, masovne egzekucije po jamama i šumama, rasistički govori, propisi i naredbe (diskriminatorni ustav, bijele trake, izbacivanje sa posla, iz stanova i butiga, uskraćivanje medicinske njege i izbacivanje porodilja iz bolnica, zakoni o tzv. napuštenoj imovini i racionalizaciji stambenog propisa itd.). Da li je to vrhunac prosvjetiteljskog romantizma ili samo epizoda progresa? Da li ljudski rod može bolje?

Ne umijem odgovoriti na ova pitanja, mogu ponuditi samo ovaj citat iz starozavjetne Knjige o Ruti: “Nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja, i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog. Gdje ti umreš, umrijet ću i ja; gdje tebe pokopaju, pokopat će i mene. Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom ako me što drugo, osim smrti, rastavi od tebe.”

Live long and prosper!

(Autonomija)